Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

sedam

 

Ta se priča, počeo je Jednonogi čovjek, dogodila prije mnogo, mnogo godina. U jednom velikom gradu živjela je malena djevojčica. Bila je siroče i bila je toliko malena da se ni majke ni oca nije sjećala. Živjela je na ulici, od milostinje dobrih ljudi koji bi joj tu i tamo udijelili koju mrvicu. A na kraju tog grada bila je strašna šuma u kojoj je uvijek vladao mrkli mrak, i nitko se u nju nije usudio ući. Rijetki drvosječe koji bi prišli rubu šume vraćali su se s pričama o zavijanju strašnijem nego da uglas zavija deset čopora vukova, o drveću koje u svoje grane upliće putnike namjernike, o strašnim pticama velikim poput koza, koje žive u njihovim krošnjama i hrane se ljudima. Ali malena djevojčica nije imala nikoga i nije imala što izgubiti – dom je gdje je srce, rekli su joj, a njezino je srce bilo negdje daleko, daleko – i zato se jednog dana zaputila kroz šumu da pronađe svoj dom. Kako je išla dalje, šuma je postajala sve mračnija, i premda se ništa nije pomicalo, činilo joj se da je sve oko nje živo. Okretala se lijevo, okretala se desno, ali posvuda oko nje bio je mrkli mrak. Pa je tako stala usred tog mraka i zaplakala.

U to se pred njom pojavi najsjajnije svjetlo što ga je ikada vidjela. Kao maločas od mraka, sada od svog tog svjetla nije mogla vidjeti ništa pred sobom. Ali nakon što su joj se oči priviknule, vidjela je otkuda onoliko svjetlo dolazi. Pred njom je stajala prekrasna djevojka duge bijele kose, u bijelom haljetku i bijeloj košulji, obavijena velikim bijelim plaštom. Bila je to šumska vila. I čim ju je vidjela, pitala je: kamo ćeš, dijete?

A djevojčica joj odgovori: idem pronaći dom.

Pa znaš li gdje ti je dom?, pitala je vila.

Djevojčica je zbunjeno šutjela i upitala se, zaista, kako ću pronaći nešto za što ni sama ne znam kako izgleda ni gdje se nalazi?

Ne brini, rekla je vila koja je mogla čitati misli, ja sam ovdje da ti pomognem.

I na to joj se u ruci stvori klupko zlatne vune koje pruži djevojčici.

Uzmi ovo klupko, rekla je, i baci ga pred sebe. Kuda ti se klupko odmota, a ti tuda pođi. Samo ga slijedi i doći ćeš do svog doma.

I kad to reče, nestade kako je i došla.

Djevojčica je opet ostala sama i u mraku nije mogla vidjeti ništa osim zlatnog sjaja klupka što joj ga je poklonila vila. Zamahnula je i bacila ga najdalje što je mogla. Ali kako je bila malena, to i nije bilo tako daleko, pa je hodajući niz zlatni konac brzo došla gdje je klupko stalo. Opet ga je bacila i krenula dalje, ali svako malo dogodila bi se ista stvar: klupko bi se odmotalo, stalo bi na jednom mjestu i nije htjelo ići dalje.

Nakon nekog vremena, djevojčica se umorila od svog tog zastajkivanja i sjela na jedan panj da se malo odmori. Kad ono, čim je sjela, klupko se stade odmotavati i krene dalje bez nje. Gleda djevojčica i ništa joj nije jasno, kako se klupko samo od sebe može odmotavati – kad ugleda male ručice kako izviruju iz zemlje, i svaki put kad klupko zastane, guraju ga dalje.

Djevojčica riješi pričekati dok klupko opet ne stane, i kad ugleda opet one ručice, zgrabi ih i povuče svom snagom.

Kad, vidi vraga, pred njom stoji malen patuljak, s crvenom kapom, šiljatim ušima i bradom od mahovine.

Tko si ti?, upita ga djevojčica.

A on će ti: ja sam patuljak. Živim pod zemljom. Dolje nas je toliko da ne poznamo svi jedan drugoga, ali svi znamo tebe i pomažemo ti kotrljati zlatno klupko.

Ali vila je rekla da moram sama baciti klupko, reče djevojčica, i da ću na kraju pronaći svoj dom. To nije isto kao kad ga vi bacite.

Mi ga ne bacamo, odgovori patuljak, mi ga samo poguramo u smjeru u kojem si ga ti bacila. Da se tebe pita, ostala bi sjediti na onome panju. Zato nam moraš vjerovati.

Zašto bih vam vjerovala kad vas nikad prije nisam vidjela?, upita djevojčica.

Zato što je vjerovati isto što i vidjeti, odgovori joj patuljak i gurne ono klupko dalje.

Djevojčica nije znala što da misli, ali onda je ipak pomislila, dobro, ovaj mi se patuljak ne čini zlim, i valjda mu mogu vjerovati. Ionako nemam što izgubiti osim doma, a njega nikada nisam ni imala.

I tako je nastavila dalje. Zlatan joj je konac osvjetljavao put, i baš prije nego što bi klupko zastalo, iz zemlje bi izvirile male ruke patuljaka i pogurale ga dalje. Ali sa svakim novim korakom, vidjela je da šuma postaje svjetlija, i da je sve hladnije i hladnije. Pod nogama je osjetila mraz. Sve uokolo se počelo lediti, i ne bi mogla još mnogo hodati da konačno nije stigla na kraj šume. A kad ono, na kraju šume krâj zlatnog konca, a na kraju zlatnog konca jezero sve u ledu, i nasred tog jezera, koliba od leda.

Djevojčica se okrene da se zahvali patuljcima, ali kako su živjeli pod zemljom, ne vidje ih nijednoga; nestali su skupa s koncem koji joj je čas prije stajao pod nogama. Što ću sad nego dalje, pomisli, i krene ona preko leda, pa ravno nasred jezera, sve do one kolibe. Čim je stigla tamo, pokuca na malena vrata.

Vratašca joj otvori sjeda, pogrbljena starica u bijeloj haljini, s bijelom maramom na glavi. Starici se lice ozari, reče ah, konačno si došla, i pozva je unutra.

Djevojčica uđe u kolibu i zaslijepi je bjelina. Vila ima sreće što živi u šumi, pomisli, jer u ovoj bjelini njezin sjaj nitko ne bi ni primijetio.

Sjedoše tako njih dvije za leden stol i starica započne svoju priču. Još kao djevojčica došla je ovdje, prateći zlatno klupko, uz pomoć vile i malih ljudi iz šume. Nekoć tu ne samo da nije bilo leda, nego je vladalo vječno ljeto: drveće je bilo toliko zeleno da je po njemu zelena boja dobila naziv, a jezero toliko bajno da se i samo Sunce kupalo u njemu. Nikada prije nije vidjela tolike ljepote i poželjela je zauvijek ostati tu, pa reče sebi, da mi je zamrznuti svu ovu ljepotu da ostane takvom kakvom je sada moje oči vide.

To su čuli Vjetar i Snijeg koji su se ljeti strašno dosađivali i jedva su dočekali da im netko spomene ime pa da mu dođu praviti društvo. Dođoše oni na jezero, puhne Vjetar, ospe se Snijeg, i tako se sva ta ljepota zamrzne.

Što sam to učinila, plakala je djevojčica, nisam tražila snijeg i led, nego sunce i bistru vodu. Na to se opet pojavi vila i reče joj: sada je kasno, više ne možeš natrag. Konca tako zlatnog i sjajnog sada ti ne mogu ispresti, jer runo zlatne ptice s planine divova sazrijeva samo triput u stotinu godina. Ali prvog dana kad se to dogodi, doći će na tvoja vrata djevojčica iz grada, malena kao što si ti sada, i isplakati rijeku suza tako velikih i toplih da će se jezero odlediti i preplaviti cijelu šumu, i ta će te rijeka odnijeti natrag u grad.

I tako, godine su prolazile, djevojčica je postala starica, izgradila je kolibu od leda i živjela u miru sa šumskim životinjama. Ali sve dosad nitko nije pokucao na njezina vrata.

Djevojčica je poslušala staričinu priču, no kako nije znala lagati, odmah je priznala: ali, bako, ja sam hrabra, ja ne znam plakati. I ne slaže joj, jer onoga se u šumi nije ni dosjetila. To i nije bio pravi plač, to se samo dosada s njom poigrala.

Starica nije mogla vjerovati da djevojčica ne zna plakati, i baš da će reći kako svi znaju plakati, sjeti se da joj sve godine otkako je ovdje nije ni suza iz oka potekla.

Jao, vilo moja, što učini, pomisli ona, donese mi sve više nevolje, a spasa ni za lijeka. Sad ću se ovakva stara još morati brinuti i za čeljade ovo siroto.

I tako je djevojčica ostala živjeti sa staricom u kolibi na zaleđenom jezeru, prošle su mnoge vječne zime kroz taj kraj, ali malena ni suze da pusti. Njoj je sve bilo jedno, jer za razliku od starice ljeta nikada nije vidjela, a dom joj je bio dobar i ovakav kakav je; boljeg nije poznavala. S vremenom je izrasla djevojčica u lijepu djevojku plavih kosa, toliko lijepu da je i sama kao šumska vila izgledala. Zavoljela ju starica kao dijete kojeg nikada nije imala, a ona nju kao oca i mati koje nikada nije vidjela.

Ali godine nisu imale milosti i starica je počela poboljevati. Uvukla joj se zima u kosti i ne da se istjerati van. Brinula se djevojčica za nju, grijala je svojim dahom, ali zaludu: ništa staricu nije moglo utopliti osim rijeke suza koju joj vila jednom davno obećaše. Iz dana u dan staru je ženu zima sve više uzimala sebi, sve dok se jednog jutra djevojčica nije probudila i našla je posve zaleđenu. Starica je ležala na krevetu okovana bjelinom, kao da je uvijek bila dio ljepote koju je onog davnog dana poželjela zamrznuti.

Djevojčica, čim to vidje, pusti suzu kao trešnju veliku, toplu poput zaboravljenog sunca, pa za njom drugu, pa treću, i tako sve dok se koliba nije počela topiti. A pod njom počne led popuštati i zajedno sa suzama pretvori se jezero u nabujalu rijeku koja poteče prema gradu gdje je priča i počela.

Djevojka se popne na najbliže drvo, gleda staricu kako u svom krevetu plovi put grada, i sve si misli: nije vila slagala staricu kad joj je mene poslala.

A kad je sve suze isplakala, vratila se zima i sve se opet u led skamenilo. Sagradila djevojka novu kolibu navlas istu onoj staričinoj i nastavila živjeti sama. Živjela je tamo još dugo, dugo, ali bez starice više ništa nije bilo isto. Kada bi pjevala, pjevala bi sebi u uho; kada je spravljala najčudnija jela od leda, nije ih s kim imala podijeliti. I onda joj prvi put pade na pamet: možda vila nije slagala staricu kad joj je mene poslala, ali možda je slagala mene kad me naputila ovamo.

Pa bi svako malo probala još jednom da ono čudo sa suzama napravi, ali ne ide pa ne ide. Nije mogla samu sebe nadmudriti. Kad bi joj i uspjelo na prevaru izmamiti koju suzu, one nisu bile tople, nego toliko hladne da su se odmah u led pretvarale. A led je rastao i bivao sve deblji i deblji.

I tako, i dan danas tamo nasred zaleđenog jezera za mračnom šumom sjedi starica u kolibi od leda. Sjedi i čeka da sazrije runo zlatne ptice s planine divova, i da je zlatan konac povede natrag u grad iz kojeg je davno otišla, domu koji je ostavila za sobom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.