Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

SREST ĆEMO SE OPET

 

Mirta je stajala u kutu dvorane, pod savršenim svjetlom, kad ju je Zvonimir prvi put ugledao. Bila je svježa večer, prije osam godina, bilo je proljeće, njoj je bilo osamnaest, a njemu sedamnaest. On je pjevao u gradskom zboru i kako je bio dan poslije Uskrsa, na toj se probi te večeri pojavilo svega pet ili šest ljudi. I ona je bila tamo, stajala je stidljivo, ne izustivši ni riječi.

“Ti si nova?” bilo je prvo što je upitao kada je zaključio da nikoga ne čeka, a onda je pomislio, gluplju stvar nije mogao izustiti. Zvučao je kao gazda prigradske rupe koja je upravo uposlila konobaricu.

“Da”, nasmiješila se, “mislim da jesam. Danas sam došla provjeriti jesam li nova, ali mislim da jesam.” Još jednom se nasmiješila.

Nosila je staromodnu haljinu s plavim orhidejama, kestenjastu kosu vezanu u rep i kao suza čist osmijeh – i sve da se pokaže da je to sve što je imala, bilo je dovoljno da mu uljepša dan.

“Ostani, molim te. Mislim, ovom zboru bi stvarno dobro došao netko mlađi od pedeset. Ono, nemaš pojma kako mi je drago što ti nisu ispali zubi kad si se nasmijala.”

Ponovno se nasmijala, ali ovaj put naglas.

“Eto vidiš, upravo o tome ti govorim.”

I opet se nasmijala. Ili se djevojka jako voli smijati ili se ovo zove dobar početak.

“Ja sam Zvonko”, pružio joj je ruku.

“Mirta”, uzvratila mu je, i u presudnom trenutku stidljivo spustila pogled prema podu. “Drago mi je.”

“Uh, i meni, da znaš”, zavrtio je glavom glumeći zabrinutost. Stajali su tamo mladi i nasmijani, osjećaj je bio savršeno poželjan i nije bilo razloga da nestane.

 

POEZIJA

Kada su se upoznali kako treba, pokazalo se da Mirta nije samo onaj stidljivi osmijeh, no stidljivi je osmijeh bez greške bio Mirta. Mirta je bila jednostavna, lijepa i čista, i kao takva, prava zagonetka za Zvonka. Jednostavni ljudi, iskustvo mu je govorilo, isto su što i dosadni, no Mirta je bila nešto posve drugačije.

Počela je redovito dolaziti na probe zbora, dva puta tjedno. Premda je stanovala u predgrađu koje mu ni slučajno nije bilo usput, Zvonku nikada nije bilo teško otpratiti je kući. Da situacija ne bi bila suviše očita, smislio je prigodnu laž: majstori mu preuređuju kuću, i sada već neko vrijeme stanuje kod tetke, na tom kraju grada. Kada je shvatio da to ne čini očekujući poljubac na rastanku, nego naprosto zato što ga je bilo strah pustiti je samu kući kasno uvečer, shvatio je i da ga je prva zaluđenost prošla prije nego što je stigao izgovoriti je naglas. Na njeno se mjesto već uselila ljubav.

Pričala mu je kako je završila medicinsku školu i kako želi biti liječnica poput mame. Pričala mu je kako je kao mala učila svirati violinu, a violina joj je na ramenu bila preteška, ali roditeljima nikada nije rekla ni riječi, zato što je tako mogla pjevati na satovima solfeggia. Pričala mu je o svojoj sestri koja će jednoga dana biti glumica, sestri koju je jako voljela. Pričala je kako sunce u njihovoj vikendici u brdu uvijek ustaje u šest ujutro, i kada spavaš tamo, čini ti se kao da ti, stojeći na prstima, zaviruje u sobu.

Pričao joj je kako bi htio biti pisac, kako bi prvo htio napisati nekoliko bezvrijednih bestselera, i onda, kada oči svijeta budu okrenute prema njemu, sve ih iznenaditi najljepšom pričom na svijetu, možda baš o njih dvoje. Pričao joj je o raju, alpskom selu s jezercem i pašnjacima i mliječnim zrakom, koje je jednom vidio iz vlaka. Pričao joj je o svim mjestima i svim životima koje je vidio u svojoj glavi: u jednom životu je starim kabrioletom dizao prašinu po cestama srednje Amerike, u drugom je bio ribar na otoku bez ijedne luke, u trećem je ispijao koktele na azurnoj mjesečini.

Same okolnosti u kojima su se susreli i vrijeme koje su provodili skupa za njih su bili dovoljan dokaz da se snovi ne događaju samo likovima iz pjesama. Sada su znali da ih je moguće živjeti otvorenih očiju, onako kako se žive svakodnevne stvari, čekanje u redu u banci, poštivanje prometnih pravila ili skupljanje djece iz vrtića poslije posla. Kako je to Zvonko vidio, postoje zemljani i postoje sanjari, jednako kao što postoje normalni ljudi i luđaci, i samo statistika ima hrabrosti tvrditi da tek jedni od njih žive u stvarnosti. Nije mogao ni zamisliti kako bi svijet izgledao kada hodajući ulicom ne bi nosio pjesme u glavi, kad ne bi znao da može biti što poželi, bez obzira kako nedohvatljivo se činilo. Čaroliju nikada ne možeš dotaknuti, išla je jedna pjesma, ne posegneš li dovoljno blizu, i Zvonko je vjerovao u to.

 

* * *

Sjedili su tako na obali rijeke, uzaludno čekajući dan kada će netko od njih izgovoriti prvu ružnu riječ i odmah beskrajno požaliti, ali on nije dolazio. Bio je srpanj i poznavali su se tek tri mjeseca, iako se činilo kao da se znaju tri života.

Sjedili su u hladovini hrasta koji je izvirivao iz dvorišta crkve, poslijepodne je bilo uspavano i toplo, i da rijekom nije prolazio brod koji je prevozio trupce, pomislili bi da su ostali sami u gradu i da su svi otputovali nekamo da im ne pokvare trenutak. A trenutak je bio toliko savršen da su ga odmah prepoznali: što god im se kasnije dogodilo, znat će da je vrijedilo, zbog ovoga ovdje, danas.

Zvonka je sve to podsjetilo na sliku koju je vidio u novinama prije nekoliko godina. Bila je obljetnica smrti pjevača koji je umro u dvadesetsedmoj i na toj slici je bio njegov grob, u nekom dalekom selu, pod engleskom travom, pod velikim izvijenim drvetom, prekriven tišinom i tamnom nijansom zelenog. Slika je bila lijepa, ali slika po kojoj će ga uvijek pamtiti nije bila ta, nego ona bosonoga mladića tužnih očiju s gitarom. Ostao je zauvijek mlad, žrtvovao je život za bajku da bi je učinio istinitom: živio je za svoje pjesme, živio je poeziju, umro je poeziju, i ništa i nitko to nikada neće moći promijeniti. Svijet je za njega bio i ostao samo ono što je htio da bude.

Uvijek kad bi razmišljao o tome, Zvonko se pitao kako će izgledati njegova slika nakon što umre. “Ne bih mogao podnijeti da umrem, a da za sobom ne ostavim ništa”, rekao joj je.

“A jel bi umro za mene?” pitala ga je Mirta kao da pita nešto najprostije moguće.

Pogledao je pred sebe. Brod je već nestajao u daljini i sve je ponovno bilo tiho. Pokušao je prizvati u glavu slike alpskog sela, američke pustinje i dalekog otoka, no ovaj put nije mu išlo. “Ne bih mogao živjeti bez tebe”, rekao je.

“Što misliš”, pitala je, “hoće li nam ikada opet biti ovako lijepo kao sada?”

“Možda”, rekao je, “ali ljepše ne.”

“Hoćemo zaboraviti jednog dana da smo ovo bili mi?”

“Gle, ako život jednom bude izgledao ružno, imat ćemo ovo sada, ovu rijeku i ovu travu ispod nas, i ovo drvo, i crkvu, i…”, zagrlio ju je, “i ovo.”

“Ne vjerujem”, rekla je. “To je lijepo, ali znaš da stvari nikad ne ispadnu tako.”

“Hej, pa šta ti je odjednom?” poljubio ju je. “Znaš šta? Ako ne vjeruješ, možemo se lijepo dogovoriti, ti i ja. Evo, što god bilo, da se nađemo ovdje, na ovom istom mjestu, za… sedam godina, može?”

“Zašto baš sedam?”

“Mislim da je sedam godina dovoljno da sve bude drugačije ako već mora biti drugačije.” I što je još važnije, sedam je bio broj koji bi najčešće zamislio kad bi mu rekli da zamisli broj od jedan do deset, i Zvonko je vjerovao u njegovu čaroliju.

“Dobro”, rekla je Mirta gledajući u zemlju, “ako ne želiš biti sa mnom još sedam godina…”

“Hej, nisam to rekao… Bili skupa ili ne, ne radi se o onome što će biti za sedam godina, nego o ovome sada.”

“Dobro”, pogledala ga je u oči, “dogovor.”

“Ali moraš mi to obećati. Znaš da ću doći sa Sjevernog pola ako bude trebalo, i ne želim onda izvisiti.”

“Dobro, obećajem.” Ustala je. Crkveno zvono je udarilo tri puta. “E, pa, idem ja”, nasmijala se, “vidimo se onda za sedam godina”.

“Nikuda ti ne ideš”, rekao je, zgrabio ju oko struka i srušio na zemlju. Uhvatio ju je čvrsto za obje ruke i prikovao uz tlo. Smijala se i glasno zapomagala.

 

* * *

Rastali su se te jeseni. Ona je otišla za sestrom, na studij medicine u glavni grad, a on je preko veze dobio posao u pošti. U početku, pokušavali su se nagovoriti da je ljubav na daljinu moguća i da će se tako samo više željeti, ali ubrzo su i daljina i želja postale neizdržive. Pisma su putovala u oba smjera, šaputanja u telefonsku slušalicu bila su svakodnevna, ali to je bilo sve što su mogli učiniti. Mirta je znala da joj roditelji ne bi bili sretni kad bi se vratila u grad, a nije bila sigurna ni da sama to želi. Zvonko se navikao na novu sigurnost koju mu je davao novac, osjećao se vrijedan, osjećao se kao da više vrijedi i teško je sve to mogao ostaviti. Nekoliko puta priložio je molbu za premještaj, ali ipak, znao je da je to učinio samo zato što je bio siguran da mu ga neće odobriti.

Kada je tog Božića došla u grad, nije ga prepoznala. Čekao ju je na kolodvoru, padao je snijeg i preko glave je imao smiješnu eskimsku kapuljaču.

“Zdravo Maleni”, nasmiješio se i poljubio je.

Poljubila ga je, nasmijala se i stidljivo spustila pogled. Ali ovaj put to nije bila samo slatka poza. Nije mogla skriti svoju zbunjenost: nije ga vidjela tri mjeseca i sada joj je sve, i previše, izgledalo poput pjesme. I to ne više pjesme pjevača koji je umro mlad, nego onoga koji je poživio dovoljno dugo da nastavi snimati sve te lijepe pjesme kao da se u međuvremenu ništa nije promijenilo, i na kraju se izvrgnuo u vlastitu karikaturu. No i tako, nije mogla zamisliti kako bi izgledao čovjek kojeg bi voljela više od Zvonka, i prije nego što je u glavi donijela ikakvu odluku, već mu se ponovno prepuštala.

Novu godinu su čekali na tulumu kod Zvonkova prijatelja, i dok je došla, već su se potpuno izgubili u oblaku alkohola i trave. I tada je Zvonko prvi put u životu upoznao pravu ljubomoru. Mirta je bila bučna i počela je govoriti pijane gluposti, glasno, da je svi čuju. To joj nije nimalo sličilo. Ako je takvo ponašanje pokupila od nekoga, taj ju je netko očito impresionirao; ako je to otprije imala u sebi, netko je to opet morao izvući iz nje. Zvonko nije mogao podnijeti da negdje postoji netko s kim dijeli nešto što s njime nije dijelila. U redu, ako želi, mogao je biti i takav, ali ona nikada prije to nije poželjela. Da je željela, rekla bi mu. Bilo mu je jasno što se tu događa: negdje daleko, Mirta je odrastala bez njega.

Ostatak blagdana prošao je uredno, ako ne i previše uredno, sve do Tri kralja, kada su se napokon uspjeli propisno posvađati. Rekao joj je da je više ne prepoznaje, da je nesigurna u sebe, da pokušava biti nešto što nije, i optužio njenu sestru za to.

“Šta sad Marina ima s tim? Nemoj petljati moju sestru u to. Žena ima svoj život i što ti je ona kriva? Kad ti budeš siguran u svoj život onako kako je ona u svoj i kad budeš imao muda da ga počneš živjeti kao ona, onda se možeš javiti.”

I na te riječi, Zvonko je krenuo u napad. Izgovorio je svašta, mnoge stvari koje nije mislio, ali nije ga bilo briga, samo ju je htio vidjeti kako plače. Kada je dobio što je tražio, osjećao se bijedno, rekao je da će se ubiti koliko je glup, govorio je kako nije mislio to što je rekao – pa čak i ono što je zaista mislio – preklinjao je da mu oprosti. Oprostila mu je i pomirili su se.

Dva dana poslije je otišla. Čuli su se često, i premda ga je uvjeravala kako je sve u redu, osjećao se strašno krivo. Stalno se vraćao priči i svaki put je iznova pokušavao objasniti što je zapravo mislio. I tako, dok bi se trudio opravdati, rekao bi joj nešto što nije smio, i ponovno pokrenuo loše osjećaje.

 

* * *

Prije nego što je uspio pohvatati što mu se događa, dogodilo se. Dan prije Uskrsa, kada je Mirta trebala ponovno doći, nazvala ga je telefonom.

“Znaš, spremila sam stvari za sutra i sve, ali predomislila sam se. Neću doći.”

“Otkud sad to? Šta se dogodilo?” pitao je sluteći odgovor.

“Nije se ništa dogodilo, samo… Samo sam mislila da bi bilo bolje da ne dođem. Nisam sigurna da mi je tamo mjesto.”

“Dobro”, rekao je kratko, i premda je već neko vrijeme znao što se događa, osjetio je kako mu se čitav svijet skuplja u grlu.

“Nisi sigurna da ti je tamo mjesto, ili nisi sigurna da ti je mjesto kraj mene?” pitao je.

“Pa, i jedno i drugo”, rekla je tiho.

“Znao sam”, riječi su mu same izlazile iz usta, “znao sam, znao sam…”

“Sigurna sam da si znao”, rekla je još tiše, ali kad je čula kako mu glas mijenja boju, i njena se posve promijenila.

“Hej, jel ti to plačeš? Nemoj plakati. Molim te, nemoj, bit ću jako tužna ako budeš plakao…”

“Ti ćeš biti jako tužna? A ja sam presretan – tulum, čovječe… Ubit ću se od sreće koliko sam sretan”, rekao je.

“Heeej, daj nemoj…”, rekla je tužno. “Znaš da te volim.”

“Volim i ja tebe. Kako možeš tako nešto odlučiti sama? Zar ne misliš da zaslužujem barem prvo da čuješ šta ja mislim o tome?”

“A znaš šta će biti ako budemo pričali. Znaš sve te parove koji to pokušavaju riješiti pričom, i onda ponavljaju istu tu priču svaka dva mjeseca… Znaš da nema smisla.”

“Jebe mi se za jebene parove, ovo smo mi. Mi smo bolji, mi smo najbolji, sjećaš se?”

“Znam da jesmo, znam, samo sam htjela da ostanemo najbolji do kraja. Ne bih htjela da se pamtimo po ovome, nego –”

“Znam ja šta ti želiš. Želiš uživati u toj krasnoj ideji ljubavi i voliš je više nego mene.”

“E baš zato ovo nije u redu”, nastavila je, “ni prema tebi ni prema meni. I ti više voliš naše šetnje i naše pjesme i filmove i sve naše više nego što voliš mene, i znam da znaš da je to istina. A ja ne bih nikada htjela pamtiti da sam te gluposti voljela više od tebe.”

“Ma znam, sve znam, ali… Mirta, to nije pametno, to je glupo. To ne pokazuje sad neki karakter, mislim, to je predaja na prvoj prepreci, znaš. Bit će sve u redu, ni ne znaš kako će biti. Moramo pokušati.”

Znao je da neće biti u redu, i ona je znala da neće biti u redu, ali te su riječi toliko dobro zvučale da su oboje odlučili zaboraviti sve koje su im prethodile.

Sutra ju je dočekao na kolodvoru, i premda nije imao kapuljaču, sve je neugodno podsjećalo na posljednji svečani doček. Ta tri dana, koliko je ostala u gradu, uspjeli su se nagovoriti da će sve ali stvarno biti u redu, okriviti telefon zbog cijele priče, provesti neke od najljepših trenutaka zajedno i pred sam njezin odlazak skoro se ponovno posvađati.

Prekinuli su dva mjeseca kasnije.

 

PISMO

Nakon što se razišao s Mirtom, Zvonko je najprije uživao u svojoj patnji: kroz nju je mogao postati jedini lik iz pjesama kojeg do tada nije dovoljno istražio – mučenik ljubavi. Na Mirtino upražnjeno mjesto uselila se neka nova ideja, ideja ljubavnog after houra. Sada je bio uvjeren da je prekid bio jedina ispravna odluka u kojoj je ikada sudjelovao, i da bi sve drugo bila laž. A život je prekratak za laži, pa makar i one najljepše.

No s druge strane, prije nego što se snašao, živio je životom svojih roditelja. Samo zato što su se rodili baš u ovom gradu, iz nekog čudnog razloga mislili su da im je Bog tako isplanirao sudbinu, i da je sav njihov posao ukopati se na tom istom mjestu i raditi sve dok ne umru. Dobro, sada je sve postajalo crno – rat se spremao i novac je nestajao, i mnogi su počeli glasno govoriti kako neće to na dobro i kako ovo nije zemlja u kojoj valja ostariti – ali čak i iz doba kada se sve činilo savršenim, Zvonko se nije mogao sjetiti trenutka kada nije želio biti negdje drugdje. Imao je oči, imao je srce i znao je da je svijet velik, a život prekratak da ga potroši na jednom mjestu.

No sada je, eto, već nekoliko godina radio u pošti. Svaki dan bi preslagivao pakete, stavljao ih na vagu, udarao im žigove i slao ih na mjesta na koja sâm nikada neće otputovati. Nakon dugog oklijevanja, pronašao je novu djevojku s kojom je dijelio vrijeme, i premda je nije mogao zamisliti pored sebe za sedam godina, osjećao se dobro. Nije to bila ona čarolija koju je imao na umu, ali bila je dovoljno blizu da je može dotaknuti.

Mirta je, priznala mu je poslije, u početku stvari podnosila daleko teže: samo pogled na kazete koje joj je snimio, na poster bebe koja je govorila Here’s looking at you kid i druge najbitnije male stvari na svijetu, bio je dovoljan da je posve umrtvi. Zvonko je slučajno bio u pravu kada je ljubomorno pomislio da tu postoji netko, i taj netko joj se još dok su bili skupa neuspješno nabacivao – iako je još tada jednom na prepad uspio ukrasti poljubac – ali nakon što se rastala od Zvonka, nije joj trebalo dugo da odgovori na njegove pozive. S vremenom se čak uspjela propisno zaljubiti, i sve bi bilo u savršenom redu da je jedne noći oko pola dva ujutro nije probudila zvonjava telefona.

 

* * *

Mirtina je majka sahranjena na samome ulazu u novi dio gradskog groblja, ispod mladica breza. Ako groblje ikako možete zamisliti kao romantično mjesto za polagane šetnje, ovo će biti takvo, jednoga dana kad breze izniknu i zatvore njegove staze u lijep zeleni perivoj.

Bila je najbolja prijateljica moje majke. Jedno su vrijeme radile zajedno u bolnici, a kad je oboljela, nisu se rastajale. Kad bi nas vodile sa sobom po kavama, Mirta i ja smo se igrale skupa i dobro se slagale samo zato što smo bile vršnjakinje. Nikada neću zaboraviti jedan naš posjet za Božić: imali smo nekih šest-sedam godina, i Stanko je prvi rekao kako mu je cijela ta priča s Djedom Mrazom sumnjiva i da on misli da Djed Mraz ne postoji i da nam to samo mama i tata stavljaju poklone pod bor jer kako bi inače Djed Mraz stigao obići svu djecu svijeta u jednoj noći? Ja sam mu na to rekla, pa što i da nam stavljaju, to ne znači da ne postoji, nego baš da nema vremena, pa poklone šalje poštom mamama i tatama da se dalje pobrinu za njih. A Mirta, ona je na sve to rekla: Znate kako Djed Mraz izgleda? Pa normalno da znamo, nas dvoje smo počeli mrmljati gotovo u isti glas, bijela brada, crveno odijelo i kapa, i ima sobove i sve. E pa onda, eto vidite da postoji, odgovorila je Mirta.

Te sam se epizode poslije sjetila mnogo puta i znala sam da je Mirta osoba koju bih voljela poznavati jednom kada odraste. Ali to se nije dogodilo: kad smo porasle dovoljno da nas mame prestanu vući za sobom, razišle smo se i od tada bi se samo usput pozdravile u prolazu. Da smo zastale koji put kad bi se srele, možda bi postale i prave prijateljice. Ali to se, nekako, nikada nije dogodilo.

I Zvonko je bio na sprovodu. Mirtinu je majku susreo samo jednom, njihovog jedinog Božića, kad je došao po Mirtu prije izlaska u grad. Dotad je njezina bolest prilično uznapredovala, no ona je s njom živjela već desetak godina i naučila ju je držati odvojeno od svakodnevnog života – kao da je velika knjiga kojoj se stalno vraća, ali je, kada to poželi, uvijek može odložiti i posvetiti se važnijim stvarima. Mirta je za nju bila najvažnija stvar na svijetu i da nije umrla ovako kako jest, vjerojatno bi umrla pokušavajući joj dati sve što joj treba i sve što joj ne treba.

Premda su se čuli tek nekoliko puta nakon prekida, kad ga je ugledala, Mirta je shvatila da ostatak tog tužnog dana želi provesti s njim. Nakon što je betonska ploča zauvijek zaklopila lijes, prišla je Zvonku koji je stajao na rubu staze, plavokos, prodornih očiju, upalih obraza; Zvonko kakav je uvijek i bio.

Zagrlio ju je i rekao: “Ovdje sam.”

“Vidim”, odgovorila je, “vidim da si ovdje.”

“Kako si”, pitao je, i kad je shvatio što je rekao počeo se ispričavati. “Bože, kako si, i ja sam stvarno idiot.”

“Ma ne”, odgovorila mu je, “nema veze. Da znaš da i nisam loše. A valjda imam cijeli život za tugovanje, pa mi se nigdje ne žuri.”

Poslije su zajedno otišli kod nje doma gdje je gozba za ožalošćene već bila pripremljena. Ni sat kasnije, sve skupa je više nalikovalo slavlju nego zajedničkom tugovanju. Gosti su čavrljali prisjećajući se trenutaka koje su proveli s pokojnicom, i baš oni najsretniji danas su im bili najtužniji. Mnogi od njih su danas osjetili povezanost kakvu nikada prije nisu prepoznali. Gubitak zajedničkog prijatelja naveo ih je na pomisao da su više vremena trebali provesti zajedno. Sutra će se, naravno, vratiti svojim životima, a prekosutra će već doći do zaključka da je život prekratak da bi ga trošili na ljude koje nikada neće upoznati.

No, ne i Zvonko i Mirta. Nakon što je pojeo komad sacher torte, Zvonko se zahvalio i pozdravio s Mirtinim ocem, rekao Mirti da ga samo nazove bude li joj trebala bilo što, i iskrao se kroz kapiju na kojoj će još samo danas, sve dok ne ode posljednji gost, stajati zaljepljena osmrtnica.

Mirta ga je nazvala sljedećeg poslijepodneva i rekla da bi se voljela naći s njim.

Sjedili su u slastičarnici i razgovarali o smrti. Nikada nisu saznali kako je i kada točno počelo, ali u jednom trenutku shvatili su da, kako su postajali stariji, o njoj više ne mogu pričati ravnodušno kao nekada.

Gledao ju je i nije mogao vjerovati kako se stvari samo uspiju toliko zapetljati. Kako je to gledati ovo i rastati se od ovoga. Gledati ovo što je jednom bilo sve i zauvijek moglo ostati sve, kako sjedi s druge strane stola i nesvjesno se igra žličicom, prebacujući šlag po šalici. Kad je tako vidite, mogla bi vas zavarati da je obično malo biće, a ne cijeli daleki svemir. Često je zavidio jednostavnim ljudima, onima koji mogu pitati Volite se? I u čemu je onda problem?, ali nikad kao sada, dok je gledao Mirtu u crnini, dok je gledao riječi koje su u tihim povorkama napuštale njena usta. Htio joj je reći sve što u tom trenutku misli, jer u tom je trenutku mislio sve, no sve što je uspio izgovoriti bilo je:

“A da ipak uzmemo sladoled?”

 

* * *

“Da”, odgovorila je, stidljivo skrenuvši pogled prema podu.

Pa što ako je tog dana padala kiša. Pa što ako je burma bila malo prevelika. Pa što ako je svećenik nosio tenisice. Pa što ako su između predjela i glavnog jela prošla gotovo dva sata i što ako je juha bila previše začinjena. Ništa što ne može zaliječiti malo čučanja u rovu, zar ne?

Karton u bolnici je postojao i Zvonko se mogao izvući na njega da je htio, jednako kako je izbjegao vojsku. Ali ovaj put, mislio je, znam da ovo nije moj rat i znam da ništa tu nema smisla, ali netko se ovdje nabacuje granatama po mome krovu i ako se ne budem branio, svaki će moj tvrdi stav ionako biti posve nevažan.

Zato je otišao u mjesnu zajednicu, pokucao na vrata ureda za obranu i rekao: ne mogu više ovako sjediti, dajte mi kalašnjikov. Dva dana kasnije bio je u selu udaljenom dvadesetak kilometara od grada i čim je došao, shvatio je da pušku slobodno može odložiti na stranu. Rata ovdje neće vidjeti.

Kako je radio u pošti, iz nekog su razloga u uredu za obranu zaključili da bi ga to što je lijepio marke na pakete trebalo učiniti dobrim vezistom. Nije mu trebalo puno da shvati kako je sve to velika greška i kako će rat prosjediti u nekoj baraci kartajući se s ljudima s kojima inače nikad u životu ne bi progovorio ni riječi. Ali bez tog minimuma hrabrosti nije bio ništa osim tužnog poštanskog službenika s puškom na zidu i mladom ženom kod kuće. Ništa osim tužne poštenjačine iz pošte.

Mnogi su dolazili i prolazili kroz baraku – napuhani oficiri, zaluđeni ratnici i oni koji su samo došli okušati sreću – toliko ih je bilo da im ni imena nije stigao upamtiti. No ionako, tamo, usred ničega, imena nisu bila važna, i katkad mu se činilo da će zaboraviti i vlastito: od prve riječi izmijenjene s tim potpunim strancima, i sâm je postao strancem. Neograničena sloboda da ne čini ništa koju je ovdje uživao bila je nepodnošljiva, ali što je drugo mogao, vratiti se kući? Osjećao bi se kao najveća budala. Da traži premještaj? Ako mu je sudbina namijenila ovo, umjesto da nasmrt iskrvari u blatu do vrata, čemu je onda izazivati?

Baraka se nalazila na početku nepreglednog polja koje se prostiralo poput saga prema kraju svijeta, i samo vas je loš vid mogao spriječiti da vidite što se nalazi s onu stranu ravnice. Često je vidio vatre preko rijeke, dim koji proždire kuće, a katkada i avione kako istresaju teret na položaje. Letjeli su tako nisko da mu se činilo da bi ih mogao skinuti dvocijevkom, no svaki put kad bi se približili, vinuli bi se u oblake i nestali. Sve je bilo pred nosom, a opet nedohvatljivo: ne osjećati se loše zbog toga bio je pravi pothvat.

Zato je, kada su muke u njegovoj glavi narasle do pitanja života i smrti, istrgnuo komad papira iz bilježnice i počeo pisati pismo mladoj supruzi koja je čekala doma.

 

Zdravo Maleni!

To sam ja, Zvonko. Sjećaš me se? Danas je tridesetdeveti dan. Tridesetdeveti dan vječnosti, čini se. Pišem ti iz ove mršave daščare, dok oko mene zuje komarci umjesto ventilatora koji je jučer crko. I moram ti reći da više nisam siguran što je gore: ova mrtva vrućina ili svi ovi poluživi ljudi oko mene koje ne razumijem pet posto. Da sam ih sreo u bilo koje drugo vrijeme, na bilo kojem drugom mjestu, zaželio bi im sreću, okrenuo se i otišao. Ali sad sam s njima i hoću-neću moram ih pokušat pročitat ako želim preživjeti. Sjećaš se kad sam ti pričao o onoj svojoj ideji, ono kada sjedneš u autobus i zamisliš da dolazi kraj svijeta i da ćete jedino vi koji ste zaglavili u tom autobusu preživjeti? Znaš da sam ti rekao kako bi tada uvijek zamišljao tko će mi od suputnika postati najbolji prijatelj na svijetu, u koga ću se zaljubit, s kim ću produžiti vrstu i slično? E pa živo me zanima što bi se desilo kad bi ova baraka bila taj autobus, jer ovdje stvarno ne mogu pronaći srodnu dušu da je mikroskopom tražim (i ne mislim samo zato što s muškima ne mogu produžiti vrstu). A nije da se ne trudim, onako ljudski, jer ne možeš sjediti 24 sata s nekim, kupat se s njima, mirisati njihovu hranu i slušat priče o njihovim ljubavnicama, a da ne pokažeš neki minimum pristojnosti. Nisam bio u vojsci, ali mogu si zamisliti da tamo barem svi dijele istu frustraciju: zatvoreni su iza bodljikave žice i trpe sva moguća poniženja umjesto da budu mladi i slobodni i žive svoj život u miru. E baš zato računam da se tamo nekako uvijek uspiješ prepoznat u drugima da su ne znam koliko drugačiji od tebe. Ali ovdje je svako iz drugog razloga i svako za sobom vuče neku skroz drugu priču. Prvo je tu jedan klinac, Mrva (on kaže da ima 28 ali ubij me ako ima više od 20) i taj se ne prestaje hvalit svojim sitnim lopovskim uspjesima: kako je ukrao kamion pun pilića, kako je opljačkao robnu kuću, kako je poslao na hitnu tipa koji mu je opsovao majku… A nemaš ga šta vidjet: izgleda strašno žgoljavo i bezopasno, ali nikad ne možeš znati. Mislim, ni ja sebi ne izgledam kao poštar (ha ha) pa eto opet vidiš. Onda imaš tog debelog Lovru, Bosanca koji priča najgluplje viceve na svijetu, one za koje uvijek misliš da su ostali u osnovnoj školi. On je iz nekog nepoznatog razloga (osim što je debeo) izabran da bude kuhar, a ionako jedemo samo grah s mladim lukom, a to svatko zna skuhat. Ma nije Lovro loš nego je možda i previše smiješan, previše lik za moj ukus. Kad smo kod likova, ima tu i jedan koji se zove Kobra, toliko tajanstven i opak lik da ispada čista karikatura. Ne skida sunčane s glave, stalno vrti čačkalicu po ustima (zato ga i zovu Kobra, po Stalloneu) i što je najčudnije nikad ga nisam vidio da spava. Zato se uvijek nudi da čuva stražu. Pričaju da je bio u bivšoj armiji kad je do njega došla vijest da su mu ubili sestru negdje na koridoru. Poubijao je cijelu svoju jedinicu na spavanju i prešao nama. I zato sad kao nikad ne spava. Ne znam, možda nije istina, ali kad ga vidiš kako samo grize onu čačkalicu k’o divljak, jasno ti je da tip nije čist. Jednom sam čak pokušao pričat normalno s njim, iako su me upozorili da je to nemoguće. Ja sam drobio nešto o selu i mentalitetu i o ovoj divljoj klimi, a on je samo odgovarao sa “da” ili “ne” ili “jebiga”. Ako mu je to poza – svaka čast, čovjek ima dara, ali bojim se da nije. Baš sam neki dan razmišljao: rat nije tragedija, nego tragikomedija. Samo što se nitko ne usudi smijat. A kad mi svi odemo spavat, mora da se Kobra negdje jako slatko smije. Šta bi dao samo kad bi to mogao vidjet… A ako bih morao birati, još se najbolje slažem s pukovnikom Jagićem. On je tip srednjih godina koji je prije rata radio kao kustos u gradskom muzeju. Čovjek je cijeli život proučavao prošlost pa je skužio: rat je mjesto gdje novac raste na grani i treba samo otputovati tamo i pobrat ga. I sad nema šta ne radi ovdje: šverca cigare bez markice, prodaje seljacima ukradeno oružje, a nije mu problem ni sredit lažni pasoš ako treba. A to su sposobnosti koje se danas cijene i mislim da je baš na njima i zaradio čin. Ako rat potraje, ne bi se uopće čudio da ga promaknu u generala i dodijele mu medalje za zasluge. A on mi je od cijelog društva još i najbliži i jedini s kim mogu popričat o nekim normalnim stvarima koje nisu ni ratne strategije ni pičke ni auto-industrija! Samo, mogu ti reć da me to pomalo brine, jer kako sam skužio, on prije rata i nije bio puno drugačiji od mene. Hoću se ja pretvoriti u njega ako ostanem ovdje još neko vrijeme? Ili ću svejedno to kad-tad postati? Ne želim vjerovat da je tako i najradije bih slušao pjesme u kojima nije tako, ali takvih ovdje nema. Pjesme mi najviše fale. Nisam pjevao godinama, čini mi se, otkako se zbor raspao. A ovdje svi pjevaju k’o debilni navijači, s tim da su pjesme još tri puta gore. Domoljubne pjesme, kužiš, navijačke pjesme u najgorem izdanju. One koje moraš pjevat, jer ako ne pjevaš otpjevao si svoje. Jedinu kazetu koju sam imao (Beach Boyse) mi je pojeo kazetofon prvi put kad sam je stavio unutra, ali i da nije trebala si vidjet kako su samo svi skočili kad su čuli da si puštam “strane” a ne “domaće”. Koje su to teorije počele izlazit, dobro da se nisam odmah ubio. Ali lako za njih, to su lijene budale. Trebaš čuti samo čega se ja ovdje sve naslušam dok sjedim za radiom. Strašne priče. Ljudi su izgubili majke, braću, sestre, muževe… Zamisli, cijeli život provedu skupa, izgrade kuću, naprave djecu i onda odjednom ničeg više nema. Imaju neku zajedničku priču i onda se ta priča raspadne na nekoliko života i nekoliko priča. I oni, kužiš, očekuju od mene da im pomognem, da prenosim poruke, da ponovo spojim te njihove priče. Pa šta oni misle, tko sam ja, Bog, otkud mi tolika moć?! A zamisli, neki dan jedan takav izgubljeni lik došetao nam na vrata, prljav i mokar do kostiju, kaže da je preplivao rijeku i da traži ženu i djecu i da mora doći do grada, jer misli da su tamo. Dali smo mu neku majicu i hlače i nahranili ga i on je otišao na nogama, nije htio čekat nikog da ga poveze. Otkako je otišao, ne mogu si ga izbit iz glave. Mislim, ljudi kao on, tko su oni? Kuda idu? Jel imaju uopće cilj? I koji je onda smisao produžetka rase ako onaj autobus nema cilja, nego se samo vozika uokolo? Jebem ti, koja pitanja. Ne znam, reci mi ti, zar se sve te stvari stvarno dešavaju oko nas? Ja ovdje čujem puno stvari, ali ništa ne vidim. Rat je više kao neka narodna legenda koja se prenosi od usta do usta preko mog radija. A znaš mene, da sam u mislima uvijek na nekom drugom mjestu. I nisam ovdje i nisam tamo, nego sam negdje s tobom iako ne znam točno gdje. Koja ironija, a ti sama u gradu i tamo se barem nešto događa, nit je rat nit je mir, ali je barem nešto, a sve što ja imam su samo ova žuta polja kud god se okrenem. Jučer sam sjedio za ovim stolom i sve je bilo tako mirno vani, valjda se nešto spremalo preko, i onda je kroz vrata u jednom trenutku zasjalo sunce i ja sam skroz odlutao. Sjetio sam se onih trenutaka kad možeš samo izaći na sunce i ne mislit ni na šta. Još ako imaš more uz sebe… Ili one moje Alpe s jezerom ili Malenog koji mi tako fali i svaki put kad se sjetim kako grozno lijepo zna biti s tobom, dođe mi da skočim do tebe i da nema komadića tebe koji neću voljeti i ljubiti. Oprosti mi molim te na ovom jadikovanju. Sljedeći put možda ti čak i napišem nešto više o tome kako te volim i kako mi je s tobom najljepše na svijetu i kako te hoću kraj sebe kud god krenuo i kako evo baš sad stvarno želim produžiti vrstu s tobom, jebeš sve, jer sam siguran da bi naša djeca bila najljepša i najbolja na svijetu i sve na svijetu. A šta ćeš, jedan je Maleni. Kako ti je bez mene? Jesi li sretan što konačno možeš povješat one grozne Warhole na zid? Ma znam da ti je dobro, ti si uvijek bio muško u kući. Sve je to u redu, samo mi se nemoj sad zaljubit u neku zgodnu curu dok me nema i pobjeći od kuće. I jedi puno mrkve i pazi na liniju. Ne želimo još jednu žrtvu rata, jel tako?

Ljubav ljubav ljubav sve je ljubav, volim te,

 

Presavio je papir i ugurao ga u omotnicu s vojnim pečatom. Napisao je Mirtino ime, iza njega svoje prezime, a ispod, njihovu zajedničku adresu. Dobro, to je to, ljepotice, izgovorio je u glavi, ti putuješ, a ja ostajem, i odložio ga u košaricu s izlaznom poštom.

Sjeo je natrag za stol. Svi su otišli na kirvaj; u baraci nije bilo nikoga osim njega i, na plinskoj boci, lonca graha. Uzeo je lonac, stavio ga na stol i počeo jesti.

Zastao je usred zalogaja; sunce je vani ponovno radilo svoj trik. Izašao je pred vrata. Bez ikakvih misli, dobrih ili loših, stajao je tamo i zurio u njega kao da mu pokušava pročitati crte lica. Stajao je tako neko vrijeme, a tamo, u košarici, neposlano pismo i dalje je čekalo svog pismonošu. Kad se vratio unutra, uzeo ga je u ruke. Dohvatio je olovku i počeo iscrtavati veliku masnu mrlju na mjestu gdje je pisalo MIRTA. Tek kada je plava tinta prekrila Mirtino ime do neprepoznatljivosti, iznad njega je napisao ZVONKO.

Vratio je pismo natrag u košaricu i ispružio se na krevet. I dok je tako ležao, odlučio je da bi konačno mogao početi pušiti, ali ovaj put za ozbiljno. Ustao je da potraži cigarete, ali nigdje ih nije mogao naći. Jagić je odnio sve sa sobom da ih proda na kirvaju.

A ništa, pomislio je i dohvatio knjigu. Legao je na krevet i počeo čitati.

 

* * *

“Sinoć su u bolnicu dopremili onu djecu što ih je krmača zatrpala u podrumu. Bilo je strašno, užasno. Od njih sedam samo je troje preživjelo, ali ni tih troje nije baš dobro prošlo. Zamisli samo, jedan mali, ne znam, najviše mu je šest godina, ostao je nepokretan, bez jedne ruke i oka. Nije ni suze pustio. Samo se stiskao cijelu noć stiskao uz svoju mamu i kad je zaspao, činio se tako sretan. Grozno sretan. Grozno. Mislim, ne mogu ti to opisat, kad je zaspao i zaklopio oči, izgledao je kao da će svaki čas –”

“O moj Bože… Miki, oprosti, nazvat ću te kasnije. Upravo je došao netko kome se nisam nadala. Da, da, zamisli. Čujemo se.”

“Marina?” pitao je Zvonko kad je spustila slušalicu.

Potvrdila je pokretom glave.

“I šta se s njom događa?”

“A imali su neku zračnu, pa se malo rekreativno spustila do skloništa. Ali ništa se nije desilo.”

Marina. Čudno, Marina je bila jedina osoba koju su poznavali, koja je s petnaest godina ustala i rekla, ja u svome životu želim biti to i to, i otišla to postati. Od tada je prošlo deset godina, i danas joj kao dežurnoj mladoj nadi proriču sjajnu karijeru. Sve je to zapravo pitanje profesionalne orijentacije: premda je Mirta u ladici čuvala diplomu liječnika opće prakse, rekli su joj situacija je takva i takva, novca nema, ali ako hoće, može raditi kao medicinska sestra. Smiješno, jer posla je za liječnike ovih dana bilo više nego ikada.

“A zagrliti me ni slučajno ne bi htio?” rekla je.

“Pa, sad… možda”, Zvonko se nasmiješio i kažiprstom je pozvao u zagrljaj. “Kako si ti meni?” pitao je stiskajući je čvrsto uz sebe.

“Pa zapravo, sasvim dobro”, rekla je smješkajući se. “Našla sam si novog prijatelja dok te nije bilo.”

“A je li? Znao sam!” rekao je i sjetio se: “Ej, je li došlo možda kakvo pismo za mene?”

“Od koga? Od prijateljice?”

“Nemoj me zafrkavat, ozbiljno te pitam. Rekli su da će mi poslat neku potvrdu za socijalno kad je nabave, čak sam svojom rukom morao pisat adresu na koverti da bude tamo, za svaki slučaj da mi se nešto ne dogodi.”

“Ma šta bi se to tebi moglo dogoditi?” uštipnula ga je za obraze i napućila usne kao da razgovara s djetetom. Poljubila ga je kratko i slatko.

“Hej, stani malo”, blago ju je odgurnuo. “Misliš da možeš to raditi i s prijateljem i sa mnom?”

“Pa da, zašto ne?” rekla je veselo. “Imam dovoljno ljubavi za obojicu.”

“Pa ako ti je taj tvoj prijatelj tako dobar”, rekao je mudrijaški, “moraš nas upoznati.”

“Paaa…”, glumila je da se izvlači.

“Vidi je sad, u čemu je problem? Jel neki znojavi automehaničar? Nema veze, samo daj, ako je tako dobar kao što kažeš.”

“Hmmm… dobro”, rekla je. “Pričekaj ovdje da te upoznam.”

Otišla je u kupaonicu i igra mu je počela izmicati. Koji prijatelj? Neka životinja, možda? Tko još drži kućne ljubimce u kadi?

Izašla je iz kupaonice skrivajući nešto iza leđa.

“Hajde, zažmiri, inače ništa od prijateljstva.”

Zažmirio je.

“Zvonko, upoznaj Matiju”, rekla je značajno.

Otvorio je oči. U ruci je držala test za trudnoću obojan nevinom morskoplavom.

“Ili Matiju, ako bude žensko”, dodala je.

Nikada prije nije vidio da joj se usta mogu baš toliko rastegnuti u smiješak. Nikada prije nije bio baš toliko zbunjen.

“Kako…”, promucao je. “Mislim, kako to sad odjednom? Pa kad smo mogli…?”

“Kad smo mogli? Šta misliš? Kad nismo? Dan prije nego što si otišao. Otišao si i ostavio mi poklon. Šta, sad ti se poklon ne sviđa?” pogledala ga je prodorno.

“Hej, hej… nije tako”, nježno joj je vratio pogled. “Samo… ma znaš.”

“Znam, znam”, rekla je puna razumijevanja i zagrlila ga. Nije si mogao pomoći nego da zaplače.

“Šta se ovo događa, Mirta? Šta je sve ovo?”

“Život, valjda”, pomazila ga je po kosi dok su joj njegove suze vlažile obraze. “Morao se dogoditi kad-tad, znaš to.”

Počela je i sama plakati, i rekla: “Pogledaj nas samo, koje plačipičke.”

“Grozni smo”, rekao je. “Čekaj, jesi sigurna?”

“Da, bila sam kod doktora”, kroz suze joj se probio smiješak. “Rekao je čestitam, danas mu je trideset deveti dan.”

Zvonkova glava je ležala na Mirtinom ramenu, ali pogled mu je odlazio daleko dalje. Kroz zidove, preko krovova, do rijeke, preko rijeke i još dalje. Tamo, u daljini, začula se sirena, i znao je da će se svakog trenutka oglasiti i iznad njihovih glava. Nježno ju je polegnuo na pod.

“Čuvaj se, Maleni”, rekao joj je, “hoće nas ubiti”, i pružio se pored nje. Zrak su proparali fijuci granata. Padale su slijepo, poput riba koje glavu zabijaju u mulj. Kraj nikada nije bio bliži.

 

EKSTAZA

“Uhvatili su nas nespremne, jebiga. Mrva je prvi strado, zbrisalo ga s lica zemlje ko da ga nije ni bilo, baš ko običnu mrvu. Jagić je teško ranjen i vode ga u bolnicu. Kažu da možda više neće moć hodat ako ga ne uspiju brzo pokrpat. A zamisli, žena mu uopće ne zna da ga je sjebalo. A ja je lično zvao, i nije da joj nisam pokušao objasnit. Žena jednostavno ne želi čut. Kaže, ranjen, pa šta, preksutra će ručat kod kuće i to je jedino bitno. Možeš ti to vjerovat, Zvone, pa jel nije to strašno?”

Stajali su na zgarištu barake. Lovrina ruka bila je u zavojima. Avioni ovaj put nisu odmah nestali u oblacima i Zvonko ih je promašio samo za jedan dan.

“A ostali, šta je s ostalima?” pitao je.

“Ma, ogrebotine, više-manje, ko ja. Šima je jedino osto bez dva prsta ruke. Svi su se razbježali, jebiga, šta će ovdje. Zvali smo i reklo nam da će gradit nove barake malo sjevernije, ali znaš da treba proć neko vrijeme dok ne budu podignute. A dotad, kud koji mili moji.”

“Pa šta ti onda radiš ovdje?”

“Ma došo sam pokupit lonac.”

“Lonac?!”

“Ma znaš, to mi je još od babe. Ne bi nikad narasto ovolki bez njega. Čekaj samo da ti pokažem.”

Lovro je iz maskirne torbe izvukao lonac.

“Kontaš, nema tog ceptera koji se može s ovim mjerit. To ti je kad je napravljen pečen, uvijek je pečen i ništa mu ne možeš. Stalno je na vatri, ono, pravo vatrostalan.”

“Dobar je to lonac”, rekao je Zvonko ni sam ne znajući govori li to iz zafrkancije ili iz suosjećanja. “I šta ćeš sad kad si ga pokupio?”

“A rekli su da će mi priznat neki invadilitet, idem sutra po potvrdu, pa za koji dan malo na odmor gore u banju. Sauna, masaža – sve plaćeno. Čuj, jebe mi se, ako mi daju, a valjda sam i zaslužio, jel tako? Pa nek se malo za promjenu znojim o tuđem trošku.”

“Svaka čast”, odgovorio je Zvonko.

“A ti?” upitao je Lovro.

“Ma nije ti izgleda rat za mene, vidiš kako me neće.”

“A za koga je uopće?”

“Ma znam. Idem kući, imam dovoljno posla tamo.”

“Imaš ti onu lijepu curu tamo, znam ja šta ti imaš.”

“Žena, Lovro, to mi je žena.”

“Meni nije. Meni je lijepa cura sa slike. Pozdravi je.”

“Hoću”, rekao je Zvonko, stisnuo mu ruku i krenuo natrag.

“Ej, Zvone!” doviknuo je Lovro dok je odlazio. “Znaš šta plavuša radi na dnu mora?”

“Ne znam, al ćeš mi ti reći”, odgovorio je Zvonko ne okrećući glavu.

“Puši kitu!”

Zvonko se nasmijao u bradu i nastavio hodati prema hladu u kojem je parkirao džip. Sunce je zalazilo nad porušenim straćarama, veliko i sjajno. Upalio je radio, i za divno čudo, na njemu nisu svirali domoljubne, nego nekakav moderni boyband koji je kao od šale ispaljivao riječi poput “Volim te, želim te, ti si mi jedina, ti si moja ekstaza, samo tebe trebam”. Zapravo i nije tako loše, pomislio je, negdje netko sada sigurno pleše na ovo.

Upalio je auto i lupkajući po volanu u ritmu pjesme izašao na cestu koja je vodila kući.

 

KABARE

Kad sam bila mala, imala sam više mašte nego što ću si danas ikada dopustiti. To je sasvim normalno, kažu mi ljudi, ali svejedno, to je i sasvim tužno. Najtužnije je što nisam sigurna je li tome itko kriv osim mene same. Nitko mi nije oduzeo maštu bez mog pristanka.

Evo kako to ide: najprije te uče kako postoje patuljci, vile, E.T., kako su djeca ukras svijeta i kako je sve dobro što se dobro svrši. Onda te uče da postoje gladni, bolesni, ranjeni i ljudi krive nacionalnosti. Prvo trebaš jednako voljeti sve na svijetu, što jače i što više ljudi, a onda ti kažu da se moraš odlučiti za jednoga, biti uz njega do smrti i više nikada nikome ne dati toliko ljubavi. I onda razmišljaš kako to može postojati jedno pored drugoga i nekako nikada ne dolaziš do istine, već samo do čiste boli. Toliko je jednostavno da ne postoji.

Postojala je jedna mala kuća pored pruge kad sam bila mala, koju bih vidjela iz automobila kada bi se provezli podvožnjakom ispod pruge. To zapravo i nije bila prava kuća, nego kućica u kojoj je sjedio dežurni željezničar, ali na njoj je bila iscrtana velika zvijezda, kao u onom romanu o postolarevu šegrtu, i činjenica da se to mjesto iz bajke nalazi blizu mjesta gdje stanujem bila je dovoljna da me uvjeri kako i sama živim u nekoj vrsti bajke.

No, ono što je kuću pored pruge učinilo toliko jedinstvenom bilo je nešto posve drugo: ta moja kuća nije imala vrata. Imala je jedan prozor, ali nijedna vrata. Koliko sam mogla vidjeti u prolazu, spuštajući se niz podvožnjak dok je ona stajala visoko uz prugu, nikakva vrata tu nisu postojala. Naravno, kasnije sam shvatila da nema druge nego da se vrata nalaze na jedinoj strani koju ne mogu vidjeti. Ali i dalje se iz nekog razloga nikada nisam odvažila sama to provjeriti.

Priča o Zvonkovoj ljubavi danas mi je jednako lijepa, romantična i strašna kao što mi je kao klinki bila ona o kući pored pruge, ali nema potrebe da dalje uspoređujemo te dvije priče. Treba biti pošten i zatvoriti vrata na istom mjestu gdje su otvorena.

Danas kalendar pokazuje isti datum kao i onoga dana prije sedam godina kada su Zvonko i Mirta ležali pod drvetom, pored crkve, pored rijeke. Danas će Zvonko, nakon što se probudi, popiti kavu, popušiti uz nju četiri cigarete i otvoriti novine – jučerašnje, jer po današnje treba prošetati puno dalje nego što mu sneno tijelo dopušta. Novine se mogu kupiti samo u kiosku na kraju grada, i dok dođete do njih, više ionako nisu novosti. Zato je Zvonkova najdraža novinska rubrika horoskop: jedina koja stari pošteno, bez srama. Prije nikada nije vjerovao u te dnevne prognoze, no sada ga je zabavljalo to što je putem novina mogao saznati što bi mu se jučer dogodilo u životu da dan nije potrošio sjedeći kod kuće. Na nekom drugom, sretnijem mjestu, njegov je život išao dalje, s njim ili bez njega.

Ali jučerašnji horoskop nikako mu nije mogao reći što će biti danas. I tako, tek kada je pročitao da sutra u njegovom gradu izvjesni bivši narkoman trči maraton u znak protesta ratu, pogledao je datum na zaglavlju novina i shvatio sve što je trebalo shvatiti. Danas je sutra, sutra je danas – na kraju vam uvijek dođe na isto. Vrijeme stoji tamo gdje ste ga zadnji put ostavili.

 

* * *

Zvonkovi su se roditelji razveli kad mu je bilo šesnaest. Sve do trenutka kad su napokon donijeli odluku, njihov je dom bio poprištem najgorih stereotipnih scena iz filmova o bračnoj krizi. Posuđe je letjelo na sve strane, psovke su izlazile iz usta lakše nego “dobar dan”, vrata se nisu zatvarala drugačije nego treskom. Krivnjom za tu situaciju nabacivali su se kao da je ping pong loptica, i klinac je, očito, patio u ime obje zaraćene strane. Mama nikada ne bi bila “moja žena” niti bi tata bio “moj muž”, nego isključivo “tvoja majka” i “tvoj otac”, kao da su pokušavali reći Zvonku da je i sam nešto tu skrivio.

To je trajalo sve do konačne odluke o razvodu. No, otkad su počeli zajedno posjećivati odvjetnika, kada su se razriješili pritiska bračne obveze, sve se okrenulo naglavce. Zavjet Bogu i matičnom uredu više im nije lešinario nad glavom i bez njega, ostale su im samo dobre stvari. Nakon što su počeli živjeti odvojeno, često su se posjećivali i zajedno odlazili u šetnje – katkad čak i u kino, što nisu radili ni kad im je bilo šesnaest. Kada bi imali reći nešto loše jedno o drugome bilo je to s puno simpatije, poput “onaj tvoj blesavi stari” ili “babetina”, i Zvonku bi se ponekad učinili toliko sretnima da nije mogao zamisliti drugih dvoje ljudi koji su, ako je pravde, morali biti zajedno. No, oboje su dobro znali da ih je upravo ta razdvojenost činila sretnima, i da bi korak natrag u zajedništvo bio korak bliže ponovnom raspadu.

 

* * *

Kao da se ništa nije dogodilo, Zvonko je izašao na balkon i bacio pogled na ulice pod sobom. Dolje na parkiralištu, susjed s trećeg kata kopao je po motoru fiće koji je tamo stajao dovoljno dugo da mu se izgubio vlasnik. U vojarni preko ceste netko je spremao roštilj; miris svježe pečenog mesa razlijegao se ulicom kao da je jedini službeno priznati miris ljeta. Poneki prolaznik, jedan usamljeni biciklist na putu prema rijeci i kolona vojnih vozila na putu prema tko zna gdje. Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga postoji li išta drugo na svijetu.

 

* * *

“Pogledaj ovo vani! Hajde, pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko zaslužuje?”

“Znaš dobro da to nema veze s time. Možemo otići odavde. Možemo ići bilo gdje.”

“Nego s čime ima veze?”

Uzdahnula je.

“Ma nisi ti kriv, ja sam kriva, trebala sam znati. Ti i ja ionako nikad nismo bili ništa nego gluma.”

“Nemoj tako pričati.”

“Ne, to je istina. Pa svi to rade. Prvo se pretvaraju da su netko tko nisu, smješkaju se, ljubakaju se, i onda kad se zapravo upoznaju, raziđu se. Ali ne mi, mi se vjenčamo, jer tako to ide u pjesmama, je li? Pjesme i lijepe priče, to je sve što tebe zanima.”

“Gle, ne znam o čemu pričaš, ali kažem ti… Ako ćemo to napraviti, ovo nam je zadnja prilika.”

Ako ćemo… Kao da ti već nisi odlučio.”

“Nisam ja ništa odlučio, samo ti kažem. Doktor Livadić je ovdje još do kraja tjedna i onda odlazi u Australiju. A poslije, kada i kako i gdje, nemam pojma.”

Šutjela je i gledala u pod.

“A ti, ako stvarno misliš da iz mene progovara samo sebičnost”, nastavio je, “onda ti zavidim jer si sretnija i bolja osoba od mene.”

Prazno je zatresla glavom.

“Je, u pravu si ti. Jesam. Ja sam sretnija i bolja osoba od tebe. I, molim te, ako je ikako moguće, nemoj me činiti nesretnom. Znaš da je to najmanje što mogu tražiti od tebe… idiote jedan idiotski…”

I počela je plakati.

 

* * *

Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga postoji li išta drugo na svijetu. Točno u podne nije se dogodilo ništa što se već nije dogodilo u deset ili jedanaest. Kome trebaju vijesti koje nisu vijesti?

Zvonko se spustio se niz stepenice i krenuo put rijeke, preko livade koja se tako još samo zvala. Tamo gdje trava nije bila spržena i razrovana granatama, požutjela je od sunca. Ali svejedno, pitao se, koliko će proći prije nego je cijelu prekriju betonom?

Rijeku nije mogao vidjeti sa svog balkona: zaklanjala ju je koncertna dvorana. Prije, naravno, nije imao ništa protiv toga, jer i tako se u dvorani osjećao kao kod kuće, no danas je ona, onako oronula i zarasla u korov, bila podsjetnik na izgubljene dane. Gotovo sva stakla na ulazu bila su porazbijana, a na jednom od rijetkih čitavih stajao je od sunca izblijedjeli plakat za posljednju odigranu predstavu.

Prije godinu dana, ovdje je gostovao mađarski kabare. Zvonko je bio tamo i dobro se sjećao svega: žene zelene kose koja je neartikulirano podcikivala, ciganskog orkestra koji je svirao pijane prerade narodnih pjesama, debelog klauna s ogledalom i jednog smiješnog tipa s dugim brkovima koji je žonglirao jabukama i neumorno blebetao, i premda nitko nije mogao razumjeti o čemu priča, svi su umirali od smijeha. Na kraju, kad je dobio buket ruža iz publike, sjeo je na rub pozornice obješenih nogu i počeo jesti latice, jednu po jednu. Publika je bila oduševljena.

Zvonko je bacio pogled na predvorje dvorane: bilo je prekriveno bijelim prahom, mješavinom kreča, betona i prašine. Okrenuo je glavu u suprotnom smjeru: tamo je mirovala rijeka na kojoj je plutao odsjaj sunca. Odluka nije bila teška.

Sišao je s platoa na kojem je počivala dvorana, prešao cestu i sjeo na obalu. Sudeći po štapu za mjerenje vodostaja, iako kiša nije padala tjednima, rijeka je, tko zna kako, pojela dobar metar obale. Smočio je cipele, dograbio par kamenčića i počeo raditi žabice. Što uopće ima toliko poetičnoga u rijekama, pomislio je gledajući krugove u vodi kako nestaju. Sve je to samo voda; prljava, mutna voda.

 

* * *

Obrisala je suze zapešćem, podigla pogled, i uperila ga ravno u njega.

“Reci mi samo jednu stvar. Zanima me, čisto da znam na čemu sam. Jel još uvijek ne bi mogao živjeti bez mene?”

I onda, tišina. Znao je da na kraju nje nešto mora stajati. Ali dok ne otkrije što, izmjerit ću tišinu brojeći u sebi: jedan, dva, tri, četiri…

 

* * *

Nogu mu je proparala bol. Na dodir nije osjetio ništa osim topline vlastitog mesa. U panici, počeo se osvrtati, i tek tada ju je primijetio.

Nije plakala, nije se ni pomaknula; ležala je lica okrenutog prema zemlji. Prišao joj je, uzeo je u naručje i podigao je, raščupane plave kose, obraza mekih i hladnih, s dva zuba koja su se nevino probijala kroz usne. Ne ovdje, ne sada, nikako. Župni dvor je bio najbliži zaklon, i dok je trčao prema njemu, u glavi mu je odzvanjalo zvono crkvenog sata: jedan, dva, tri puta.

Udarao je svom snagom po kapiji, pridržavajući djevojku. Nije prestao sve dok s druge strane nije izvirila prestravljena časna. “Ne znam što joj se dogodilo”, rekao je, “ali čini se da nije ranjena. Mislim da je pala i udarila glavom.”

“Bože dragi, a što je s vama?” zaprepastila se časna kad je ugledala crvenu mrlju iznad Zvonkova koljena.

“Malo me je očešalo, ali pustite sad to. Dajte prvo da nju negdje smjestimo.”

Uvela ih je u malu, vlažnu prostoriju. Zvonko je položio djevojku na klupicu i rekao: “Pripazite na nju, molim vas.”

“A vi, kuda ćete? Pa ne možete tako…”

“Sestro”, rekao je glasno i smireno, “sve će biti u redu. Samo, ne mogu ostati sada.”

Na te riječi, sestra ga je primila za ruku i rekla: “Hvala vam.” Ljudi nemaju običaj prestati se brinuti kad ih lijepo zamolite, i to ga je pomalo iznenadilo.

Istrčao je van brže nego što je ušao. Gurnuo je tešku kapiju pred sobom i izašao na sunce, na zrak prošaran zavijanjem sirena. Šepajući, obišao je zidine i pronašao je.

Stajala je tamo, ispod tamnih grana hrasta, u staroj haljini koja je nekada pripadala njenoj majci. Prišao joj je s leđa, nečujno, kao da ga je strah da se ne probudi iz dugog sna, i položio ruku na njeno rame.

“Zdravo”, rekao je.

“Zdravo”, promucala je Mirta pomalo prestrašeno, i tek onda je ugledala poderanu nogavicu natopljenu krvlju. “Isuse, pa šta ti je bilo?”

“Ma ništa strašno. Malo alkohola i sve će biti u redu.”

“Kako nije strašno? Pa krvariš, čovječe, moramo te odvesti…”

“Ej, kažem ti, pusti to. A kuda si ti tako rano nestala danas?” pitao je.

“Bila sam u bolnici”, rekla je tiho.

“Pa, probao sam te zvati, ali telefoni kod vas izgleda nisu radili, i –”

“Napravila sam to”, prekinula ga je.

Duboko je uzdahnuo.

“Hajde”, rekao je primivši je za ruku, “idemo kući”.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.