Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

tri

 

Kao prvo, diši duboko, okej? Dobro, a sada se smiri i polako mi reci kako se zoveš i odakle si.

Ja sam Ivona Jagić, kći Ivana i Natalije, datum rođenja sedamnaesti deseti sedamdesetšeste, mjesto rođenja ovdje. Nikada nisam vidjela granatu iz ovakve blizine. Jako je lijepa. Misliš da još ima šanse za mene? Hoće potrajati dovoljno dugo? Što je na kraju, što što što?

Na kraju, hmmm, na kraju…, mrmljao je listajući stranice velike srebrne knjige. Ah, da, evo ga! Ništa, na kraju se vratiš kući. A u međuvremenu… “Ivona je dobro znala da ovo ne može trajati vječno. Da će se netko jednoga dana baciti u rijeku i započeti novu igru, da će svinje što plivaju leđno zauvijek otploviti u ocean svinja što plivaju leđno, da će mračni sjaj zamijeniti hrđa, da će djevojčice opet stati u redove i vrijedno čekati na poljupce vojnika, i da ćemo opet moći slobodno na jug onako kako smo samo mi to znali. U tom poretku, ona sama uopće nije bila važna: povijest ju je ionako čekala na krivoj strani rijeke.”

Da, to je lijepo, baš lijepo. Ali sada, što će sada biti? Kada se budim, kad kad kad?

Ne budiš se, nikada se ne budiš. I budi sretna što je tako. Inače, kad bi stigla sanjati?

Pa, imam malo vremena iza ručka, ali nikad ga ne iskoristim…

Eto vidiš.

Hmm, da… razumijem, to je problem. Ali mogu se potruditi!

Ne, ne sad, sad je krivo vrijeme za to. Mislim da nam je sada na rasporedu… Ah, da!

Što nam je na rasporedu?

Eh, da ti je znati… Mudar čovjek nosi jutro kao svoju večer, znaš?

Molim te, nemoj me sad s time… Jako me zanima, reci mi što je na redu, što što što?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.