Ljeto u gradu : roman od deset koraka | Zoran Lazić

VALKIRA

 

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je živjela kao mala. Imala je samo osam godina kada su u selo ujahali, naoružani do zuba, stranci koje nije zanimala šljivovica njezina oca. Tražili su nekoga, taj netko je tada već danima bio u bijegu, ali oni to nisu mogli znati. Sve što ih je zanimalo bilo je kako bi njegova glava izgledala visoko na kolcu. To što se krčmareva kći nevino smijala, to što je krčmar na stol odmah iznio svoju najbolju rakiju, nije im previše laskalo. Već su navikli dobiti sve što žele, no ono bez čega nisu mogli dalje na put bila je ta glava.

“Kako vam mogu pomoći?” pita ih otac.

“Tražimo jednog čovjeka, starino”, odgovaraju mu. “Sigurno ga znaš, i sigurno je već svaka kuća u selu prošaputala vijest o našem dolasku, čim su na obzoru ugledali cijevi naših pušaka. Je li tako?”

“Kad bih znao koga tražite, jako bih vam rado pomogao.”

“Onda ćemo ovako: ime mu nećemo izgovoriti, jer ti si previše pametan da ga ne bi znao. I mi ga znamo, jer smo prošli desetke ovakvih sela i napili se šljivovice u desecima ovakvih krčmi, i cijelim smo putem mislili samo na njega. Ali sada, kad nas je put doveo ovdje, sigurni smo da se tu negdje skriva. Zato nam nećeš reći da je ovdje niti da nije ovdje, nego ćeš podići svoj kažiprst i okrenuti ga u smjeru grma u kojemu sada čuči. Ako to nije bilo dovoljno jasno, reći će nam tvoja kći. I to jezikom kakav dosad još nisi čuo – i nikad ga ne bi htio čuti, vjeruj nam.”

“I dalje ne znam koga tražite”, odgovara otac, “ali znam da nije tu.”

“Imamo goste?” na vratima se pojavljuje majka.

“A, evo i gazdarice”, kaže uz čudan osmijeh vođa došljaka. “Da, imaš goste, a tvoj se čovjek ponaša kao da to nije događaj. Kako si ga to odgojila?”

“Idi natrag u kuću”, šapuće joj otac.

“Ne, ne, ostani tu s nama. Reci nam, znaš li pjevati? Naravno da znaš, sve vi zdrave cure odavde znate pjevati da se brda ore, je li tako?”

Majka stoji ukopana u vlastitu tišinu.

“Pjevaj, hajde! Pjevaj nam dok gazda ne propjeva.”

Otac pogleda majku, i u tom trenutku ona počne pjevati pjesmu koju je naučila davno, kad je bila mala, o djevojci koja sanja mladog žeteoca kojeg još ne poznaje, i njegovim rukama koje će je jednog dana zaprositi.

“Pa nisi nam se pohvalio kako ti žena lijep glas ima! I, gazda, hoćemo napraviti posao?” pita vođa.

“Ja ne znam pjevati”, kaže otac. “Sve i da znam, ne znam pjesmu koju želite čuti.”

“Hoćeš reći, ukusi nam se razilaze? E, u tom slučaju, ništa od aplauza. Ali znam tko će ga dobiti.”

Dok majka pjeva, sve glasnije i glasnije, vođa stranaca diže se sa stolice. Uhvati je oko struka i privuče sebi u krilo. Majka ne prestaje pjevati.

“Eto vidiš kako se može ugoditi gostima, treba samo pokazati malo ljubaznosti”, kaže vođa izvlačeći nož.

Kad ugleda oca s kuburom u ruci na vratima, krčmareva kći počinje trčati; trči i trči i trči sve dok ne dotrči do kraja, do svog najdražeg drveta na samom dnu podnožja. Popne se visoko, zavije se u njegove grane i nestane.

Kada sljedećeg jutra otvori oči i siđe s hrasta, ništa više neće biti isto.

 

PRVO PJEVANJE

U početku nije lako, ali s vremenom se čovjek navikne na mrak. Djeca na sve strane plaču, majke ih tješe praveći se da znaju prave riječi, očeva nema. Hrana dolazi jednom svaka tri dana, a kada dođe više uopće nema okusa, prestaje biti hrana i postaje sredstvo za zavaravanje želuca. Nikad se ne zna kada će stići dobre vijesti, svaki put se nadaju da će ih škljocanje na vratima donijeti, ali najčešće, to je netko koga je iznervirao plač djece pa ih je došao ušutkati. U daljini se čuju pucnjevi, čuje se muzika i pjevanje koje s muzikom nema veze. Sirene se više ne čuju, jer nikad ni ne prestaju zavijati.

Onda jednoga dana, kad ih je u sobi već dvostruko manje nego na početku, ulaze isti oni koji su ih tamo smjestili i kažu: idemo, razmjena. I više nitko u tome ne prepoznaje dobru vijest koju su ovdje došli čekati. Guraju ih van i ne mogu vjerovati da ih treba gurati, da sami ne žele potrčati pod ceradu i izgubiti se odavde.

Poslije se voze i kroz rupicu mogu vidjeti mjesta koja su gledali cijeli život, ali ih ne prepoznaju. Ako ih slučajno i prepoznaju, požele da ih nisu prepoznali.

Onda, nakon nekog vremena, kamion se zaustavlja i ponovno ih guraju van. Prozivaju ih, slažu u drugi kamion i novi krug počinje.

Sada stoje u redu s kartonima u ruci, i opet se čuju iste priče. Tri jutra zemlje, mlade junice, muž i sin, sve mi je ostalo tamo. Neki su nestrpljivi, neki se bore, ali drugi samo čekaju, jer osjećaj im je dobro poznat i znaju da ne ubija. Ubijaju: strojnice, noževi, granate, mine i ponekad glad, ali čekanje ne ubija. Na kraju, ionako, sve je isto. Kruh, šećer, mlijeko u prahu, kantica masti, tetrapak svježeg sira, riba, mladi luk, instant-pakovanje riže i, ako je dobro rodilo, energetske pločice od žitarica. Koliko se krasnih jela može spraviti od toga? Nekoliko.

Dan je lijep, kao stvoren za duge šetnje, ali Hinka ionako ne može na druge nego duge. Tako se to događa: jednoga dana tijelo vam kaže, umorilo sam se, i ti reci što hoćeš, ali ja ću od sada polako. I Hinki to daje vremena da upozna ovo čudno mjesto u kojemu sada živi. Napušta školsko igralište s platnenom vrećom u ruci, a žamor gomile se ne stišava; nisu još svi dobili svoje sljedovanje. Prelazi preko mostića na prljavom potoku, pa ide ravno niz puteljak, pored mirnih kuća s travnjacima i živicama, sve dok ne izbije na veliku ulicu gdje automobili voze u dva smjera. Put je vodi ispod podvožnjaka, ispod pruge s kolosijecima zaraslim u gustu travu, sve do križanja dvaju velikih cesta. Tamo zastaje, jer u susret joj, po sredini ceste, trči polugoli mladić, a za njim biciklist i kombi u kojemu sjedi čovjek s mikrofonom. A eto, misli si Hinka, svatko nešto voli.

Nakon što je čudna povorka prođe, nastavlja dalje. Skreće desno pored naselja s crvenim zgradama koje su sve nalik jedna drugoj, i pita se kako ljudi koji stanuju tamo pogode u koju od njih trebaju ući. Na drugoj strani široke ceste je livada, na livadi razbijen vrtuljak s konjima. Hoda ona tako dugo, dugo, sve dok ne dođe do kraja ceste, i tada skreće u ulicu omeđenu jablanima i brezama koja je vodi sve do rijeke. Dvadesetak minuta kasnije je tamo, na najnižem katu najviše zgrade koju ju je u životu vidjela.

U stanu su dvije sobe, kuhinja i zahod. Nekada je živjela s cijelom obitelji u kući od tri sobe, pa svaki put kad otvori vrata stana osjeća da su joj poklonili previše prostora. Ovdje je, ima već tri mjeseca, otkako ju je sin pokupio iz sportske dvorane gdje je spavala zajedno s ostalim izbjeglicama i rekao: tu će ti biti bolje. Stan je pripadao nekakvom odvjetniku koji je pred sam početak rata ostavio ženu i dijete, i nestao. Nešto kasnije, i oni su otišli u drugu državu, i očito su otišli u žurbi, jer kad je Hinka prvi put došla u stan, posvuda je zatekla obiteljske fotografije. Sin ih je odmah počeo skupljati i bacati u crnu plastičnu vreću, ali Hinka mu je rekla neka ih ostavi, ionako je sama. Sada, svaki put kad ih pogleda, kad vidi koliko su sretni bili zajedno, razmišlja što se to u čovjeku dogodi da poželi sebi ili bilo kome drugome oduzeti takvu sreću. Misli kako je dobro što njezin čovjek nije stigao doživjeti sve ovo, misli kako bi bilo dobro da nema nikoga o kome bi mislila. Nekada pomisli kako bi bilo dobro da ni sebe nema.

A onda je u mislima baš nekako svaki put prekine zvuk sirene. Sluh joj je malo oslabio, pa ne čuje najbolje kad počnu padati granate, ali kad se sirena javi s vrha zgrade, ne možeš je ne čuti. Odmah za njom ide strka po stepenicama, ljudi se spuštaju u podrum, u sklonište. Ali kako dani prolaze, to se sve rjeđe i rjeđe čuje. Ljudi, bit će, misle da to što su se naviknuli na granate znači da su se granate navikle na njih, pa više ne ubijaju.

Hinka se ne druži s puno ljudi u zgradi; s malo kim se i upoznala. Ali ima jedna mlada, lijepa cura, trudnica, koja ju podsjeća na nju dok je bila mlada. Svaki put kad se oglasi sirena, ona joj pozvoni na vrata, pa kaže, bako, idemo u podrum, ne smijete sjediti tu, opasno je. Lijepo je vidjeti kako se netko tako mlad, na početku života, brine za nju staru, iako ima dovoljno i svojih problema. Muž joj je negdje na ratištu, sirota je ostala sama kod kuće s djetetom u trbuhu, i još je i medicinska sestra, pomaže u bolnici, premda zbog svojeg stanja ne mora. Ništa se u životu ne mora, ali kad imaš volje za sve, pa i nepoznatom pomoći, i Bog će biti velike duše.

Ali danas nije došla. Nije joj se valjda neko zlo dogodilo, jer ako se Hinku pita, ona je zadnja osoba kojoj bi se ikakvo zlo smjelo dogoditi. A za nju samu, lako: dva metra iznad ili ispod zemlje – na isto ti dođe. Ako će te pogoditi, naći će te i u grobu, ne možeš se nigdje sakriti.

Ionako će sve brzo biti gotovo. Hinka nikad u životu nije bila bolesna, sa svojih sedamdeset i osam ima sve zube u ustima, troje je djece porodila kod kuće, a sad su je natjerali, kad je došla u ovaj grad, da ide na pregled zbog izbjegličkog kartona. Bila je kod doktora, fin čovjek, mlađih godina, i doktor joj je dao tablete, bijele koje mora piti u osam ujutro i osam navečer, crvene za prije spavanja. Ako ih ne bude uzimala, rekao je, srce bi joj samo od sebe moglo stati. Dok je tableta bilo, uzimala ih je – mjesec dana, možda i više – a kad su se potrošile, išla je po novi recept, ali su joj rekli da doktor Livadić više ne prima pacijente, da seli negdje u Australiju. Kod drugog doktora nije htjela ići, i rekla si je, dobro, to je to. Nikad u životu nisam ovisila ni o čemu osim svoje dvije ruke i dvije noge, i ne trebaju mi ni bijele ni crvene ni roza ni zelene da budem Hinka. Svakoga ide njegovo i svatko dobiva što je zaslužio.

Danas, dobila je pismo na koje nikad nije pomislila, ali sada kad je ovdje, znala je da je sve vrijeme čekala na njega. Premda nema marke ni pečata ni adrese pošiljatelja, ona dobro zna od koga je.

 

* * *

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je poklonila srce dobrom čovjeku. Imala je osamnaest godina kad su se uzeli, i te su noći svatovi pjevali sve dok posljednji kokot drugog jutra nije priznao poraz. U ljubavi su uzgojili najbolju šljivu, izrodili troje zdrave djece i otvorili najveću krčmu što ju je selo ikada imalo. Kad se u njoj pjevalo, pjevalo se glasno kao tog prvoga dana, kad su grla zaorila u slavu mladenaca. I kad su brda počela gorjeti, pjevalo se bez prestanka. Pjevalo se tako i noći kad je selo pohodio prvi automobil što ga je itko od njih vidio, kad su iz željeznih kola u krčmu kročila trojica mladih, u crne kapute uvijenih ljudi. Premda nikada nije mislila da će se vratiti, krčmareva je žena znala zašto su ovdje, i to nije bilo zato što se za ljekovita svojstva njihove šljivovice pročulo na deset okolnih brda.

“Krčmarice”, progovara najglasniji među njima. “Šljivovica ti je da se zdrav od tog melema razboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što je može učiniti boljom je pjesma. Naloži muzici da zasvira onu našu, i tvoja će kuća biti još bogatijom nego što jest.”

“Hvala vam na hvali, dobri ljudi”, odgovara krčmareva žena, “ali bojim se da muzika ne zna svirati to što od nje tražite.”

“Muzika!” poviče najglasniji, “Sviraj onu našu!” i zavitla u zrak hrpu novčanica.

Dok muzika svira pjesmu o dalekoj domovini i slavi ponosnog naroda, najglasniji poziva krčmarevu ženu da priđe bliže stolu. Druga se dvojica prepuštaju pjesmi, a on joj govori: “Krčmarice, muzika ti je da se zdrav od te ljepote razboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što je može učiniti još ljepšom je prava riječ iz tvojih usta. Tražimo prijatelja, krčmarice, prijatelja kojeg smo davno izgubili. Stigli su do nas glasi da je viđen u ovom selu. Možda si ga vidjela, možda si ga voljela, možda si ga oplakala, ali znamo da ga znaš jednako kao što znamo da sebe znaš. Reci nam tu riječ, onako kako samo ti znaš.”

Krčmareva žena otvara usta, ali u taj čas u krčmu ulazi njezin čovjek i viče muzici da prestane svirati. “U mojoj kući od moje pjesme nema ljepše”, kaže krčmar i naređuje muzici da opet zasvira, ali drugu pjesmu.

Na to se trojica u crnom ustaju od stola, i najglasniji među njima kaže: “Je li to naš krčmar?”

“Da, ja sam”, odgovara krčmar. “Tko me traži?”

“Gosti, krčmaru, putnici namjernici”, odvraća stranac. “A otkad se to tako postupa prema gostima?”

“U mojoj kući”, ponavlja krčmar, “od moje pjesme nema ljepše.”

“U tvojoj kući od tvoje žene nema ljepše”, kaže stranac, hvata krčmarevu ženu podlakticom za vrat i privija je uza se.

“Ostavi moju ženu”, pomahnitalo viče krčmar, “ili će poteći krv.”

“Što je krv kad ne teče?” viče glasni dok trga košulju krčmareve žene i cijeloj krčmi u pogled baca njezine gole, bujne grudi.

Krčmar više ne traži riječi, i dok trči prema trojici stranaca ne vidi da jedan od njih vadi pištolj. Puca mu u koljena, puca mu u prsa i on pada na zemlju. Ali prije nego što klone, dvojica ga pridižu i nose van u noć, niz obronak, sve do najvećeg drveta. Najglasniji među njima veže jedan kraj konopca za granu, a drugi u omču po mjeri krčmareva vrata.

Zvuk motora koji nestaje u daljini. Plač djece koju su probudili pucnjevi. Kapljice s hrasta koji krvari. Trenutak u kojem krčmareva žena zna da više ništa nije isto.

 

DRUGO PJEVANJE

Najčešće, prvi se put kao glavni junak pojavljuje u rečenici Po noći ti je sve isto kao i po danu, samo što je po noći mrak. Najčešće, već im tada ni najmanje ne vjerujete. U mraku ništa nije isto kao na svjetlu, i to zna svatko koga su ijednom zatvorili u mrak. Ništa što bi moglo čučati na drugom kraju mraka ne može vas uplašiti onako kako sami sebe možete uplašiti. Ništa nije strašnije nego ostati sâm sa sobom u mraku.

U odvjetnikovu je stanu netaknuto ostalo sve osim žarulja. Svaka žarulja je nestala kao da je zadnja na svijetu, a slike iz prošlosti su ostale, kao da ih se može zamijeniti nekim novima, putem, na svakoj bolje opremljenoj benzinskoj stanici. Hinka se nije potrudila nabaviti nove žarulje: kad bi se počela spuštati noć, ostala bi sjediti neko vrijeme dok se ne bi posve utopila u tamu. I zato što je i otvorenih i zatvorenih očiju vidjela jednaki mrak, nikada ne bi znala spava li ili je još uvijek budna.

Sada je ljeto i noći su kratke. Ali, ako ona ne zna kuda odlaze sati, kako se tek osjećaju ovi mladi vojnici u garnizonu s druge strane ceste? Naplaćuje li njima Bog skuplju tarifu za dan i mrak? Jer, ma koje doba noći ili dana bilo, kroz otvoren prozor ona ih uvijek može čuti kako se smiju, svađaju, plaču. Nema tog rata koji može ugušiti mladost: u tim godinama – neka su kod kuće, neka su u ratu – za njih je sve igra. I bolje da je tako, misli Hinka, i sluša kako se melodije njihovih glasova isprepliću, i kako, kad i ne pjevaju, pjevaju.

Neki od tih glasova zna je podsjetiti na glas najmlađeg sina, i onda se sjeti kako ju je pozdravio na pragu s puškom na ramenu i rekao da odlazi, jer ako ne ode, nikada se neće moći vratiti. Vidjela ga je još samo jednom poslije, kad joj je donio nešto kave i šećera. Otad je prošlo šest mjeseci, ali Hinka ne tuguje za njim. Što god mu se dogodilo, zna da pripada tamo kamo je otišao. Oduzeti čovjeku mjesto kojem pripada isto je što i oduzeti mu sreću.

No danas je barem dobila pismo od svoje kćeri i sada zna da je ona na mjestu gdje je oduvijek željela biti. Na pogrešnoj strani rijeke, u pogrešnoj vojsci, ali s pravim čovjekom. Mama, dobro sam, piše joj ona u pismu, i jedva čekam da te vidim. Ovdje je dobro, nismo gladni, djeca su dobro, i kad ih vidiš, nećeš vjerovati koliko su samo narasli. Mali je nalik na svog tatu, ali mala je pljunuta ti. Kaže da bi jednog dana voljela biti balerina i da bi htjela plesati za vojnike. A ja joj kažem da bi joj prvo bilo bolje naučiti čitati i pisati, jer ne može se od pjesme i plesa živjeti, a onda se ona, vrag mali, sjeti tebe pa kaže da kako ne može, kako baka cijeli život pjeva i šeta po dvorištu i ništa drugo ne radi. Nadam se da ti nije teško u gradu, da te braco pazi i da si i tamo našla svoje dvorište. Jako mi nedostaješ i čim se ovaj pakao malo smiri poslat ćemo nekog po tebe da dođeš vidjeti nas i svoju unučad.

I onda Hinka malo plače; ne zato što zna da više nikada neće vidjeti unučad, nego zato što zna da će i bez nje biti sretni. Plače, jer ne znaju što im život sprema.

Sada opet čita pismo, drži ga u rukama i pokušava namirisati put koji je prešlo prije nego što je, ovako pohabano, stiglo do nje. Zna da njegov put nije bio ništa teži niti duži od njezina, ali zna da će jednoga dana ono vrijediti više od bilo kojeg maglovitog sjećanja na nju ili njezinu kći. Još davno, otkad je prva među ženama u selu naučila čitati, znala je koliko je teško napisati pismo: uvijek kad bi imala razloga da ga napiše, radilo bi se o nečemu toliko velikom i važnom da je na papiru moralo izgledati smiješno. A kad bi ga napisala i unatoč opasnosti da ispadne smiješna, znala je da je i važnije nego što je mislila.

Hinka ustaje od stola, sprema pismo u omotnicu i pomišlja kako bi bilo dobro popiti kavu – pravu, jaku, tursku – kakva već kava treba biti. Eto kako je život čudan, od svega se uspiješ odviknuti – od kuće, ljubavi, tuge – ali nikada od šalice kave. Istina, doktor joj je rekao da ne smije, ali ako se već ostavila bijelih dvaput na dan i crvenih prije spavanja, što to mijenja na stvari? Srce ionako nije stvar do koje joj je još uvijek previše stalo.

Hinka otvara kredence, jedan po jedan; od njezine zadnje kave prošlo je toliko vremena da je zaboravila gdje ju je spremila. Nalazi je prosutu posvuda naokolo: staklenka u kojoj je drži razbijena je u najsitnije dijelove. Iza nje, u zidu je rupa velika dobra dva prsta i Hinki ne treba mnogo da shvati što se dogodilo. Prozor je bio otvoren, sluh ju je već davno počeo napuštati, taj komad željeza mogao je doletjeti tko zna odakle, ali svejedno, nije joj jasno kako je iz čitanja pisma nije trgnula barem lomljava. Zar je moguće da je i smrt digla ruke od nje?

Pa se upita koga je onda ovaj put uzela ako nije nju, okrene se oko sebe i primijeti kako je špajz gleda kroz rupu na vratima. A unutra, na najvišoj polici izležava se, zaključan, tamnozeleni kofer, a iz njega izviruje vruće željezo. Hinka ga teško može dohvatiti, otključati ga ne može nikako jer ključa za tu malu bravu nema, ali može ga pomaknuti dovoljno da padne na pod i prospe sve svoje tajne ravno pred njezine noge.

Tri crne košulje, dva odijela, sedam pari čarapa, jedna knjiga sa srebrnom gravurom i jedna nova, prazna putovnica. Koliko se odvjetnika može napraviti od toga? Samo jedan.

Hinka ponovno sjeda za stol, uzima pismo, prebacuje ga po rukama i dok kroz prozor gleda mrak kako se spušta na grad, čeka da je počnu opsjedati pitanja. Ali jedino koje joj uporno pada na pamet je ono na koje posljednji put nije znala odgovoriti kao djevojčica.

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

 

* * *

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega je danas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je ostala sama. Godine je već odavno prestala brojati, pa ne zna koliko ih je imala onoga dana kad su u selo došli ratnici u automobilima s velikim gumama, u kamionima i prikolicama s topovima i puškama kakve selo nikada nije vidjelo.

“Gdje su, baba? Govori, gdje su?” viče najveći među njima dok silazi s kamiona, glasom koji bi uvijek prepoznala.

“Ovdje”, odgovara krčmareva majka i ne pita dalje, jer nakon svih tih godina dobro zna koga traže. Došli su po nju.

“Vas dvojica, sa mnom unutra!”

Ratnici ulaze u kuću kroz vrata nad kojima još uvijek stoji natpis koji pamti da je tu nekoć bila krčma naraštajima čuvena po šljivovici. Govorilo se, tko je jednom proba, pričat će o njoj do kraja života; tko je dvaput proba, pričat će o njoj sve do sljedeće čašice; tko je triput proba, nikad više neće pričati.

Ratnici ulaze u kuću i ruše stolove pred sobom, ruše slike sa zidova, ruše davno ispražnjene boce. Ali uzalud: krčmareva je majka jedina koju nalaze.

“Ovdje nema nikoga, baba, ne laži!” sikće najveći među njima.

“Zar ne vidiš”, odgovara krčmareva majka, “da su svi ovdje? Svi su ovdje!”

“Vidim samo tebe”, kaže ratnik. “I ne znam što ću s tobom.”

“Ja sam ovdje”, kaže krčmareva majka, gleda ga u oči, pa kroz oči, i pogled joj nestaje dolje niz brdo.

Najveći od njih okreće mitraljez prema krčmarevoj majci i gura joj cijev u usta. “Idemo”, viče, “mrdaj, babo luda, znam ja što tebi treba.”

Ratnik gura krčmarevu majku sve do prve čistine, baca je na zemlju, stavlja joj cijev pod haljinu i iz dva poteza uspijeva je poderati. Otkopčava hlače, skida ih do koljena, legne na krčmarevu majku i ulazi u nju. Psuje, dahće, okreće očima. Majka šuti i gleda niz brdo. U pozadini čuje pjesmu koju pjevaju druga dvojica, pjesmu o mesu, pjesmu o mrtvima, i zna da ništa što će se dogoditi kasnije nije važno.

“Šta da radim s njom?” pita ratnik dok ustaje i zakopčava hlače.

“Nemoj je ubiti”, odgovaraju druga dvojica, “nisi ti jedini ovdje. Vodimo je sa sobom.”

Ratnici obilaze kuću i prolijevaju benzin, bacaju šibicu i vatra počinje slijediti njegov trag.

Dok kamion odlazi niz brdo, krčmareva majka iz prikolice gleda kako krčmu proždire plamen, gleda selo koje mijenja boju, i dolje, u samome podnožju obronka, vidi buktinju koja je nekada bila najveći hrast u selu. I dok sve što poznaje nestaje u vatri, svaka kuća, svako drvo, svaki kamen, sve joj izgleda isto, kao da nikada nije ni bilo drugačije.

 

TREĆE I POSLJEDNJE PJEVANJE

Ako je rat svijet u raspadu, dočekati kraj rata znači doputovati do kraja svijeta. Ali tko je onaj tko daje znak kada putovanje počinje?

Odvjetnikove stvari leže razasute po podu. Koga odvjetnik zove kad se treba braniti od samoga sebe?

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

Ove noći prozor je otvoren, ali više se ništa ne čuje. Hinka sklapa oči, i po prvi put nakon dugo vremena, osjeća kako joj se kapci dodiruju.

 

Na zastoru nema niti jedne rupice.

 

Svi mi puno bolje vidimo u mraku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.