Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

subota se pod nama
razvlačila
kao dugočasna
kišna glista

krhotine plavoga svjetla
policijskog automobila prosute
po ljeskavoj površini ceste
svemu su davala svečarski gotovo
božićni ton

iz olupine bijele tavrie
u grabi ljudi su polugoli
istrčani iz svojih zamagljenih
kuhinja na kišu izvlačili
nečiji leš

šutjeli smo činilo se
da je vlažni srh
smrti iz grabe
kroz dignuta stakla
prodro udobno
se zavalivši na stražnja
sjedala u tom
trenutku

u sljedećem
povećavaš gas
mijenjaš brzinu
s frendovima se nalazimo u gradu
naručujemo pivo
pričamo što se dogodilo

20. IV. 2002. 20:32