Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

I ŠTO SE TU IMA DODAVATI OSIM

popisati sve
redom od novogodišnjeg tuluma
na kojem sam slučajno završio
čim vidim kako otvaraš bocu vina
zubima znam da to može
samo jedna osoba
zato u praznom autobusu odmah
sjedam do tebe pričaš
kako si slomila vrat na KUD idijotima
u puli a kako se slike kroz stakla voze unatrag
tako te prvi put vidim
kad si završila prvi
razred a tog ljeta ja sam
već izlazio u kino pa nekamo
poslije u gimnaziji pod satom
pišeš mi pismo o proljeću
o frkama pred maturu
(brojevi poginulih i ranjenih u prvom
i drugom svjetskom ratu datumi
bitaka sve brojke za pamćenje)
i o tom što bismo mogli da me puste
u petak potpisuješ tvoja zelena
djevojka ali i prije nego to pročitam na straži
u borongaju ne postoji taj
koji će skužit me i zaustaviti
u bijegu – ma kakvom bijegu
– u naletu dok čekaš
u plavoj fiesti vozeći u šumu
i prije nego kažeš popipaj
ne nosim gaćice ja
to već znam kao što znam
kako su sve ove srne koje
izlijeću pred nas jadne
i nepokretne spram onih u nama
kao što i inače
sve znamo i prije
nego to čujemo ili
kažemo ili
napišemo ili
pročitamo među milijardama
ljudi samo
tiija
nosimo slične zelene
slike u očima čak i na potpuno odvojenim
mjestima svih ovih godina
koje sumanuto jure pod našim
nogama između pisama mailova vikenda praznika
i praznih dana kada i nakon drugog
razgovora dugog osamdesetak kilometara i dva
tjedna snažne čežnje baš
prije nego te u pauzi između
ovih
dvaju stihova
opet nazovem dobijem SMS ustvari ti
nemam što reći ali fali mi
ona komunikacija s tobom koja nije
samo razgovor je l’ ti narasla brada
vidimo se u srijedu, ha?