Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

IZAZOV

 

cesta koje smo znali stopirati u bilo koje doba dana ili noći, kada nas ništa ne bi moglo prisiliti da se vratimo u svoje skučene sobe jer hormonima su i sama naša tijela bila prespora, premalo pokretna, i dosada bi, poput mraza, stegnula iznenada, i sve oko nas, a nama bi naprosto zamirisala daljina tih cesta koje nas još nisu poznavale, ali su baš zbog toga bile neobično podatne našim lakim stopalima, da bi s godinama postale spore i nepristupačne, na neki način opasnije, i promijenile oblik novim krpama asfalta, kao i pamćenje, i kao pamćenje su zbog toga pomalo nakazne, osobito za ovakvih prašnih dana duge suše, ali i dalje se pružaju i prostiru, čvoraju se i sastaju, daju i oduzimaju prednost, i zavijaju poput pasa na mjesečinu, kao ova rečenica, između zareza zbunjujućih koliko i prometni znakovi, kojoj se bojim staviti točku da ne bih nepovratno ubio ovaj osjećaj zbog kojeg sam i počeo, a koji se javlja bilo kad, naprimjer i sada, kad iznenadna kiša napokon isplahne užegli dan, a večer ovako posebno zamiriše kao večera nakon duga puta, s potpuno nepoznatim ljudima, na najprometnijem od raskršća zamišljenoga velegrada

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.