Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

KRIVA URASTANJA

 

postupno urastamo u jalovu srdžbu
željeznih dalekovoda željnih
razlistavanja kao i svaki
put kada se naoblači
zakrvavljenim prstima
potkopavamo vlastitu
nepokretnost očekujući da konačno
udari jaki pljusak a
kada se smrkne na naša
se smrknuta lica zalijeću noćni
leptiri kao na mrtvo cvijeće pa
se često budimo trepavica punih
njihovog lepeta iz kojega toče noć