Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

NEBESKA TIJELA

večer prianja
na kožu upliće se
u drveće po gnijezdima se
oko nas legu
galaktička jata roje se
tek sneseni planeti plešući
oslobođeni zamišljenih pravilnih
putanja od njihova kovitlanja
svi se pravocrtni surovi
i blagi bogovi urušavaju nelinearnim
jednadžbama i treskaju
o tlo pred našim
očima odskoče još nekoliko
puta u sve nepravilnijim
amplitudama dok se
potpuno ne
umire

još ćemo dim
dva uvući
ispuhnuti
zavitlati
opušak u
noć prije nego postane
dovoljno udobna da i sami
legnemo u nju i duboko
pripijemo svoja nebeska
tijela
od mesa
seksa i teksta
kao i sve ostale tople
i bešumne i nevidljive
životinje osjećajući
pritom onu svemirsku vrstu
zadovoljstva i više nego
dovoljnu da započnem(o)
pjesmu