Emily Dickinson u mom gradu | Slađan Lipovec

NOĆ DOBRIH PISACA

u praskozorje
ptice ponekad poprime nešto
od anđela nešto
od njihove nevidljivosti
dobrohotnosti kojom se
javljaju kljucajući
noć kao i krajnje nevoljkosti
da slete kad pada
kiša

po tome im nalikuju
(a mogu li nalikovati
oni koje ne vidiš ovdje
je nebitno pitanje)
i oni istinski dobri
pisci s kojima liježeš
u krevet kojima još s večeri
pažljivo natučeš
jastuke i čije zauzvrat
baš negdje pred jutro
sanjaš rečenice

u derezi u pet sati
pali se javna rasvjeta
premda ni za to sa sigurnošću
ne možeš tvrditi
sanjaš li i-
li će sudeći barem
po zvukovima koje čuješ napokon
svanuti lijep
dan

toliko plav
i proziran da će im namah
osušiti krila