Krvavi mjesec nad Pompejima | Irena Lukšić

KRVAVI MJESEC NAD POMPEJIMA

 

Sve je ovo istina, uzdahnula je Ursula Levinska, jer samo je istina neuhvatljiva. I onda su joj ponovno, kad je zažmirila, pred očima projurili netom viđeni krajolici olimpijskih Zakopana: asfaltirana cesta koju su na svakih pedeset metara presijecale crne smolaste crte, zatim drvene kapelice sa svijetlim daščanim krovom u obliku gljive sunčanice, biciklisti s pretrpanim torbama, zeleni sagovi skijaških skakaonica, pročelje hotela Imperial… Kad je autobus stao, kad se još mnogo toga moglo i rukom, takoreći, dotaknuti – čarolija kao da je nestala. Sve je postalo obično, kao da je sa sobom donijela svoju crkvu, zdenac i brezu. Zato je svaki put kad su se negdje odmarali pitala svoju novu znanicu gdje su i što će raditi, a ova je, nekakva Leanila Jaskevič iz Bjelarusi, iz Bjelorusije, strpljivo i znalački objašnjavala sve što ju je zanimalo. Leanila je nevjerojatno sličila njenoj prijateljici iz instituta Anastaziji, bila je riđokosa i nasmijana. Imala je referat o teatru apsurda u državama ZND. Ursula se duboko u sebi bojala da se Leanila ne uvrijedi, da ne ode, jer neprestano je gledala za grupicama ljudi koji su se gurali oko improviziranoga štanda s dugopisima, šarenim olovkama za koje su neki govorili da su zapravo bugarski nacionalni suveniri. Kao da je i ona došla iz mjesta u kojemu se za mnogih desetljeća boljševičke vlasti moglo samo sanjariti o nekakvom međunarodnom slavističkom kongresu…

Kad se vratila s izleta, a bila je zamalo ponoć, zatekla je cimericu u dubokome snu. Cimerica je bila Bugarka i na izletu je bila dan ranije, s grupom koja je išla u Oswiecim. U sobi je bio mrak, a kroz poluotvoreni prozor prodiralo je jarko svjetlo s obližnjega gradilišta te je s pomoću zavjesa od bijele čipke lijepilo mjehuriće po zidu. Dolje, ispod roja nebrojenih prozirnih bobica, teško je disala Rumjana. Sanja, zaključila je Ursula. Vjerojatno se penje uz neko brdo ili nosi teški teret. No, čudno je da se tako rano isključila iz stvarnosti. Cijeli Zaczek je još bio na nogama. Čak se moglo i večerati, ali ona, iako je bila gladna, odlučila je sačuvati jedan od tri bloka – sniadanie, obiad i kolacja – i pokazati ih svojim učenicima. Jedan suvenir je već imala: bile su to novine koje je neki Amerikanac zaboravio na stolu velike slastičarnice u Zakopanama. Na naslovnici se smješkao postariji muškarac s naočalama. Cornell Chronicle. Ne, sad nema smisla listati na komadiću svjetla koje je lijevalo kroz rupu na zavjesama: sve bi ispalo naopako. Sutra. Jer, i sutra je dan. A do lijepoga potonuća u san može se polako prebrati po sjećanju svaki detalj čudesnoga izleta sa slavistima iz cijeloga svijeta. U tišini koja je uvlačila u novu stvarnost odjednom je odjeknuo prodoran krik: aaau! Rumjana se trgnula, kao da je puknula plastična nit na kojoj je vukla golemu ribu, i onda se, iscrpljena, s olakšanjem, stisnula sasvim uza zid i definitivno udaljila.

Kad je ujutro sišla u dvoranu za blagovanje, Ursula je primijetila da su mnogi stolovi bili prazni, s uredno nategnutim stolnjakom i kiticom plastičnih ljubičica u maloj crnoj vazi. Mirisalo je na toplu zašećerenu tekućinu, tvrdi crni kruh i svježi kravlji sir. Ovako nekako izgledala je i blagovaonica Doma pisaca u Peredelkinu. Jednom davno tamo je dovela đake na izlet… Gle! – Ursula je nehotice pogledala na veliku zidu uru. Za koju minutu počet će drugi sat u njihovoj školi i Ljuda Polonska, koja je već treći dan zamjenjuje, sigurno je izgubila živce od stalnih dobacivanja iz zadnje klupe. Ali neka, neka vidi što znači imati posla s neoblikovanim ljudskim materijalom. Godinama je ta svojeglava žena govorila kako je lako ponavljati stalno istu građu, sad neka vidi što znači prijeći iz mira školske biblioteke u grotlo nastave… Onda je među malobrojnim posjetiteljima počela razaznavati neka lica. Spazila je i Leanilu Jaskevič. Imala je sivu bluzu sa čipkanim ovratnikom i marljivo je razmazivala sir po mekoj kriški bijeloga kruha. Leanila ju je vjerojatno prije vidjela, ali se nije javljala. Uživala je u besmislenomu poslu. Kao da to nije bila njena znanica koja je pričala o odluci Zapada da uskrati vize bjeloruskim diplomatima zbog Lukašenkovih nedemokratskih metoda vladanja. Potom je spazila da joj sučelice sjedi dvoje mlađih ljudi i priča. Muškarac je govorio kako je toga jutra vojska pucala iz tenkova na studente i da je pritom stradala njegova djevojka Eva. Tramvaji do Trga Slovačkog narodnog ustanka nisu vozili i on je pješice krenuo prema središtu grada. Shvatila je da se prisjećaju upada sovjetske vojske u Čehoslovačku. Kad su otišli, u prvi plan je izbio razgovor dvojice postarijih ljudi. Visoki sijedi čovjek hvalio se kako je prije dva dana učinio smiješnim nekoga iz Jugoslavije tko je tvrdio da je književnost Dubrovačke republike dio srpskoga kulturnoga korpusa. Očito Hrvat. Za stolom do njega stajale su četiri tamnoplave torbe sa znakom kongresa. I četiri tamne vestice, svaka na jednome naslonu stolca. Kad su Hrvati ustali i polako se uputili prema izlazu, ponovno se ukazala Leanila i Ursula joj je htjela mahnuti. Međutim, Leanila je zamišljeno gledala kako grudice sira pod pritiskom noža tonu u kruhu. Tada je kraj nje sjela Rumjana, još mokre kose od tuširanja i s nekim mirisom koji je podsjećao na davni sovjetski parfem snežnaja baba.

– Vidjela sam na stolu Cornell Chronicle – rekla je zadihano. – Otuda ti?

Ursula se lagano zacrvenila: zaboga! Zar je netko tražio izgubljene novine? Je li je netko vidio kako ih uzimam u slastičarnici u Zakopanama? Strašno! No… Slegnula je ramenima i nespretno preokrenula očima.

– Zanimljivo, zanimljivo u svakom slučaju – kimnula je Rumjana. – Baš čitam da je u Americi povećan federalni proračun za visoko obrazovanje… Onda piše da nekakva Crnkinja nakon dvije i pol godine odlazi s pravnoga fakulteta…

– Kojega pravnoga fakulteta?

– Pa tamošnjega, na Cornellu – uzvratila je Rumjana.

Aha, kimnula je Ursula. Nitko nije vidio da je uzela novine u slastičarnici.

– I piše da se Mieke Bal vraća na Cornell.

– Zanimljivo.

– Da, zanimljivo – potvrdila je Rumjana i uputila se prema oknu gdje se dijelio doručak. Ma ne, u tome nije bilo nikakve zlobe, umirivala se Ursula. I ona je očito fascinirana svime što je okružuje. Pa prvoga dana, kad su se našle zajedno u sobi ona je priznala da joj je ovo prvi boravak u inozemstvu. Krakow. Možda je zato i imala tako nemiran san. Jer je i ona prve noći, kad je stigla, sanjala neki čudan san: Pompeje, grad zatrpan lavom podivljaloga vulkana. Međutim, iznutra, iz sna, nije mogla ocijeniti kako je nosila slike – da li ih je samo prepričavala ili je nepomično ležala na leđima kao oni zatrpani građani. Tamo dalje je Leanila ustala, otresla mrvice sa sive bluze i sive suknje i ogledavala se za nekakvim nepoznatim osobama. Očito se nešto ljuti, zaključila je Ursula. Jer, nije moguće da nije primijetila svoju znanicu. Ursula je ustala i požurila za Rumjanom. U redu za doručak stajala je nekolicina starijih ljudi, muškaraca i žena, koji su komunicirali kratkim smješkanjem. Na njihovim je identifikacijskim pločicama pisalo W. Schulz (Niemcy), G. Beneš (Czechy), F. Rosenberg (Szwajcaria), P. Kang (Korea Pld) i E. Holzer (Belgia). Valjda su sve velika imena. Stoga je pomislila da bi bilo bolje stati negdje po strani i pustiti ih da u miru napune poslužavnike, jer ona svoju pločicu nije stavila na prsa i možda bi netko pomislio da je pomoćno osoblje. Kad su se pomaknuli dovoljno daleko namjestila je na svoj poslužavnik tanjurić sa sirom i salamom, dva blijeda peciva, nekakvo povrće nalik na papriku i, na kraju, šalicu iz koje se izdašno pušila bijela kava. Pomislila je da bi bilo najbolje prići Leanili s leđa i sjesti za njen stol, na brzinu pojesti i onda joj predložiti kratku šetnju parkom iza jednoga od fakulteta. Tada bi uvijeno zamolila Bjeloruskinju da ispita sastav ruske delegacije i ako se pokaže da nema niti jednoga predstavnika rubnih sveučilišta – mogla bi staviti svoju identifikacijsku pločicu U. Levinska (Rosja) i hvaliti se kako dolazi sa sveučilišta u Dnjepropetrovsku. Međutim, kad je došla do stola za kojim se prije gnijezdila Leanila Jaskevič – dočekale su je samo mrvice i ljuske od jaja. Tada je morala pričekati da se smiri uzburkana površina bijele kave i onda je produžila za svoj stol. Okolina je sad bila nešto drukčija nego kad je krenula po hranu: susjedne su stolove zaposjele osobe vrlo egzotičnoga izgleda. Jezik im je bio nerazumljiv, nije mogla odgonetnuti niti jednu riječ, čak niti gestu, no, srećom, vrlo su malo razmjenjivali poruke.

– Ursula – rekla je Rumjana – upoznaj Alisu Auerbach iz New Yorka…

Ursula nije odmah reagirala. Učinilo joj se da su riječi doletjele sa stolova egzotične manjine i da je napokon shvatila neke pojmove. Auerbach? Mimesis? Ne, ne može biti! Tu knjigu zelenih korica dobila je od roditelja 1976. godine kao nagradu za uspješno završen studij na pedagoškome institutu. Izdala ju je znamenita moskovska izdavačka kuća Progress.

– Ursula – Rumjana ju je potom pažljivo uhvatila za ruku – upoznaj, molim te…

I opet je izgovorila Auerbach. Pa da, zato je onako nemirno spavala. Bila je uzbuđena zbog susreta s ovakvom znamenitošću. Gle, sada se ponaša kao da su zajedno odrasle u sivome socijalizmu. Ursula se bojažljivo nasmiješila i pružila je simpatičnoj ženi srednjih godina ruku koja se u desetinki sekunde oznojila.

– Alisa danas slavi rođendan – važno je rekla Rumjana.

– Čestitam – promucala je Ursula.

– Hvala – nasmiješila se žena. Ovakva su se lica krajem 80-ih godina počela pojavljivati na naslovnim stranicama tjednika Ogonjok. Prozapadne frizure, lijepi zubi, čist pogled, samosvijest. Razne glumice i pjevačice iz metropole. Znaci perestrojke. – Dođite i vi, bit će mi drago…

– Čuješ? – zamalo grubo rekla je Rumjana. – Alisa te pozvala na rođendan!

Alisa je nešto načrčkala na komadić papira, popravila broš na debeloj vesti te se uz osmijeh i neki nerazumljivi pozdrav polako udaljila od stola. Ursula je gledala kako joj figura polako nestaje na tamnoj pozadini nadolazeće velike grupe ljudi. Kao pahuljica prvoga snijega na asfaltnoj stazi pred njihovom skromnom školom.

– Evo, vidiš – Rumjana je razmotala papirić i okrenula ga prema Ursuli – soba broj 138, Alisa Auerbach. – Onda je ustala. – A sad idem, kao što sam rekla, u Jagiellonsku biblioteku. Tražit ću da mi fotokopiraju knjigu koju sam vidjela u četvrtak, znaš… A ti?

Ursula je upitno stisnula usne.

– Idem na predavanje.

Rumjana je mahnula s tri prsta i izašla van. U blagovaonici se stvorila gužva. Na Rumjanino mjesto najprije se uvalila nečija torba, a onda i žena koja nije prekidala razgovor s muškarcem za susjednim stolom, koji je pripadao nekoj kompaktnoj delegaciji. Ursula je znala točan raspored izlaganja i namjeravala je u pauzi između dvije sesije obaviti neku kupovinu. Ali, Alisin rođendan! Odmah je izvukla novčanik i prebrojila zlote: nepoznatoj ženi bi mogla kupiti neku zgodnu drvenu ptičicu, privjesak za ključeve ili knjigu, no tako zvučnome imenu ostali će sigurno donijeti bogati dar. Ursula je na brzinu strpala u usta komad mortadele s maslinom i meku kožicu od tamnozelene paprike, zatim je glasno srknula ohlađenu kavu i požurila van. Dok je izvlačila torbu koja joj je zapela za nekakvu šipku – gurnula je stol i dvije žene, koje su sjedile kraj nje, prestrašeno su vrisnule i odmaknule se u stranu. Ništa se, srećom, nije ni prolilo ni razbilo.

Vani je bio težak zrak, mirisalo je na obilnu kišu. Ursula je izašla na ulicu Zygmunta Krasinskog, jer se iz nje najbolje snalazila, i uputila se na drugu stranu, kroz ulicu Krupnicza, gdje se u jednoj neuglednoj sivoj zgradi, obrubljenoj grmovima jorgovana, nalazilo središte kongresa, pa ravno preko nekakvoga čudno popločenoga trga do velike pješačke površine u četvrti zvanoj Stare Miasto. Tamo je sve bilo puno šarenih štandova, svako malo promicale su raskošno urešene kočije s turistima i slikovito obučeni gradski stražari. Kome kupiti dar: svojoj Salomeji ili čuvenoj Alisi Auerbach?

Navečer, kad se probudila nakon kraćega sna, Ursula je shvatila da je u međuvremenu bio kraći pljusak, jer je asfalt samo ispod golemih kestenova bio suh. U daljini su jednolično gukale grlice. Soba je mirisala na jabuke. Rumjanin krevet bio je na brzinu složen, nekakve knjige, kojih prije nije bilo gurnute su u kut, a na stolu je ležala hrpa ispisanih razglednica. Ursula je znatiželjno okrenula jednu po jednu, ali niti jedan naslovnik nije joj bio poznat. Svi su nosili bugarska prezimena. Onda joj je pogled slučajno zapeo za paketić koji je donijela s glavnoga trga i užasnula se: rođendan! Rođendan velike teoretičarke Anfise, ne nego Alise Auerbach! Soba 138! Hoće li stići? Na svečani početak neće, ali na nekakvu treću ili četvrtu zdravicu sigurno hoće. A i što izabrati? Sa sobom je donijela tek najnužniju odjeću – cvjetni kostim, crnu haljinu posuđenu od Klavdije Aleksandrovne, smeđu vesticu kupljenu u GUM-u, crnu suknju, bijelu bluzu sa čipkastim ovratnikom, dolcevitu, ljetnu majicu s otisnutim natpisom Gorky Park. Crnu haljinu je imala prvoga dana na svečanome primanju u predvorju kina Kijow, crna suknja i bijela bluza bile su za prva predavanja… Dakle, cvjetni kostim!

Prije negoli je pokucala, zastala je pred vratima: unutra je bilo dosta ljudi, pretezali su ženski glasovi, čule su se i posve nerazumljive riječi… Pokucala je, nježno gurnula vrata i zakoračila u tamni prostor. Ambijent ju je podsjećao na Kijevski kolodvor rano ujutro, kad brojni beskućnici trgaju san ne bi li preduhitrili nemilosrdne čistače. Da nije pogriješila? Tako je izgledala recepcija studentskoga doma Zaczek kad je stigla u srijedu navečer, sve puno bezličih putnih torbi i zijevanja. I nekih faca koje su začuđeno motrile sve oko sebe.

– Ja, oprostite… – nespretno se naklonila između dvije poluprazne putne torbe.

– Pst! – Rumjana joj je prstom dala znak da sjedne. Sjela je na krevet koji je propao. Sjeo na dno mora. Sve oči bile su uprte u ženu srednjih godina, s naočalama, koja je pripovijedala:

– Tada mi se činilo da ću cijeli život držati vježbe za prvu godinu. Teorija odraza, objektivni korelativ, pozitivni junak i tako dalje. A šef je istodobno samo mijenjao gradove: čas je gostovao u Washingtonu, čas je išao na simpozij u Napulj, pa na promociju knjige u Pariz. I kad sam već, kao što rekoh, pomislila da će zauvijek ostati ta neravnoteža, nesklad i nepravda, šef je neočekivano rekao: čuj, Magda, jesi li zainteresirana za sudjelovanje na jednome simpoziju iduće godine? Helsinki… Mislila sam da sanjam: Helsinki, simpozij, ja! Šef je još jednom pitao: onda, Magda, jesi li zainteresirana ili nisi? Odgovorila sam da jesam, svakako jesam, ne samo zainteresirana nego i zatečena, počašćena, zbunjena. Onda dobro. Ići ćeš umjesto mene, ali, znaš, trebalo bi prije toga nešto obaviti. Trebala bi napisati recenziju na najnoviju knjigu profesora Hellmana. I pružio mi je knjigu s posve nerazumljivim naslovom. Ali, ja ne znam finski! – vrisnula sam. Za godinu dana možeš usvojiti upravo toliko da napišeš recenziju. Finski ima dosta elemenata iz baltičkih i njemačkih jezika, a česte su i posuđenice iz ruskoga. Vidjet ćeš, veli, tu raznolikost i obilje vokala, vokalnu harmoniju i bogatu deklinaciju, svidjet će ti se. Tako sam upisala tečaj finskoga jezika na našemu sveučilištu i prepustila se stihiji, jednoj posve nepoznatoj kulturi…

– Je l’ ključ kod tebe? – mahnula je Rumjana kao da tjera komarce uz Maricu. – Ursula!

Ursula nije htjela prekidati zanimljivu priču: žena koja se zove Magda naučila je finski jezik, pročitala knjigu utjecajnoga profesora Hellmana i potom se našla na velikome znanstvenome skupu u Helsinkiju. Netko je dobacio da stoga nije čudno što mnogi eksponirani svjetski slavisti vladaju egzotičnim jezicima. U komadu tišine Ursula je ustala i pružila domaćici dar.

– Oh, što je to? – uzmaknula je Alisa plašljivo dodirujući vršcima prstiju paketić kao da je pun trnja.

– Za sretan rođendan – promucala je Ursula.

Iz pozadine je odjeknuo pljesak.

– Evo, konačno si dobila i dar! – viknuo je visoki muškarac koji je ispod bijele košulje nosio još dvije ili tri ljetne majice. – Sad imaš pravi rođendan!

Velika Auerbach, zadovoljno se nasmiješila Ursula. I tada joj je došlo žao što nije ponijela svoj dobri stari fotoaparat Kiev kako bi snimila ovo izvanredno društvo. Rumjana je, recimo, mogla škljocnuti baš u trenutku kad zapanjenoj Alisi iz zemlje čudesa predaje rođendanski dar. Ali, ona se sramila stare kamere, bojala se da je netko ne zafrkava kako nosi ruski aparat…

– Što je to? – javio se muški glas koji je Ursula već jednom čula.

– Parfem! – dobacila je poznavateljica finskoga jezika.

– Ma, ti si parfem! Pa vidiš kako je to velik omot! Kao knjiga! – rekla je neka pogrbljena žena, koju su stisnuli između dva oznojena muškarca.

– Onda je neka kapa, šal, rukavice…

Alisa je za to vrijeme nespretno odljepljivala komadiće selotejpa.

– Alisa, podigni visoko, da svi možemo vidjeti!

Alisa je naposljetku strgala papir i podigla ruku s darom visoko iznad glave, gdje je visio kvadrat mraka. Kao Malevičev teški, opsesivni motiv.

– Bravo! – zapljeskao je visoki muškarac.

Alisa je spustila ruku i prizemljila dar u jednu od širom otvorenih putnih torba što su stajale uza zid. Društvo oko stola, dvije žene i jedan muškarac, punilo je čašice nekakvim aromatičnim pićem. Vrlo mlada djevojka kratke plave kose nespretno je rezala komade torte od maka.

– Ovo je iz Litve – šapnula je Rumjana prinoseći zamalo praznu čašu ustima. – Algirdas kaže da se od toga mrtvi bude iz vječnoga sna…

– Litva je zanimljiva – nastavio je priču neki nosati tip koji je sjedio uz Magdu. – Ima samo tri i pol milijuna stanovnika, ali vrlo širok etnički sastav. Najbrojniji su, dakako, Litvanci, onda dolaze Rusi, potom Poljaci, Bjelorusi… Zemlja ima više od četiri tisuće jezera i preko sedamesto rijeka.

– O, ti si dobro upućen – zadivljeno je rekao Algirdas. – Evo, tvoja će čašica zato biti najbogatija!

– Pa ja znam čak i vaše praznike – pohvalio se čovjek.

– Da?

– Slušaj, trinaestoga siječnja je Dan obrane litvanske slobode od sovjetskoga upada devedeset prve, potom jedanaesti ožujak dolazi kao Dan uspostave litvanske neovisnosti, zatim je Usrks, pa četrnaestoga lipnja Dan žalosti i nade za deportirane u Sibir, dvadeset trećega lipnja je Dan ustanka, šestoga srpnja Dan državnosti, dvadeset trećega kolovoza Dan crne vrpce kao znak obilježavanja pakta Molotov-Ribbentrop, osmoga rujna je Nacionalni dan, dvadeset trećega rujna je Dan žrtava holokausta, prvi studeni je Dan mrtvih i onda su tu još Božić i Nova godina.

– O, ti sigurno imaš referat o nekoj litvanskoj znamenitosti!

– Točno – rekao je čovjek. – Govorit ću o Jonasu Jablonskisu, autoru prve litvanske deskriptivne gramatike.

– Da? – zastao je Algirdas. – Jablonskisov lik je na novčanici od pet litasa.

– Što se može kupiti za pet litvasa? – živo se uplela Amerikanka.

– Litasa, dušo, litasa – pokroviteljski ju je ispravio njen pratilac.

– Ah, to je oko dolar i još nešto, računajte…

Algirdas je zadovoljno nalijevao tekućinu u čaše i kad se našao na udaru svjetla s noćnoga ormarića njegovo se blijedo lice pretvorilo u masku Vladimira Visockog. Na trenutak se činilo kao da se izgubio u vremenu i prostoru. Netko je potom kihnuo i Litvanac je naposljetku Ursuli natočio punu plastičnu čašu.

– Litvo ti si ko zdravlje, o moj rodni kraju – govorio je.- Koliko te cijenit treba, to oni tek znaju, što izgubiše tebe. Sad čari sve tvoje vidim, o njima pišem snagom čežnje svoje… Adam Mickiewicz. By Adam Mickiewicz.

Netko je diskretno zapljeskao.

– A sada priča o meni – ustala je Alisa s jednog od spojenih kreveta.

– Tišina!

Dok su se glasovi uvlačili pod stvari, Ursula je odvažno otpila gutljaj čudotvornoga litvanskoga balzama. Ako se doista od toga bude mrtvi, pomislila je, tko zna koja će se Ursula pojaviti na ovoj neobičnoj predstavi… Bio je to onaj isti okus koji ju je opčinio u drugoj baltičkoj republici, Latviji, u Rigi, kad joj se činilo da je povukla ekstrakt ponajboljih životnih sokova. Ali, o tome je najbolje šutjeti. Otpila je još jednom. Za trinaesti siječanj.

– Dakle, svi znate da sam rođena u Slovačkoj pedeset i još neke godine. Počela sam studirati političke znanosti, ali me pobjeda na natjecanju za Miss odvela u sasvim druge vode. Naime, na završnoj priredbi, koju je prenosila i Intervizija, upoznala sam znamenitoga poljskoga redatelja koji se upravo spremao emigrirati na Zapad. On me, dok smo pripiti razgledavali stari dvorac Wawel, nagovorio da idem s njim i da će od mene napraviti veliku zvijezdu… Čak sam tamo gore, u onome tornju punome strmih drvenih stuba, dotaknula znamenito zvono koje ispunjava sve želje i zamislila si da moram na Zapad…

– Evo, vidiš, Lucy, wawelsko zvono je uistinu čarobno – upao je visoki Amerikanac. – Alisi se želja ispunila!

– Da, ali ja sam se poželjela vjenčati u crkvi svetoga Petra u Rimu…

Netko se u mraku podrugljivo nakašljao. Ursula je, dok se uokolo mreškao smijeh, otpila još jedan veliki gutljaj balzama. Ovaj put u čast 11. ožujka.

– Eh – nasmijala se Alisa – ali moja zvjezdana karijera nije dugo trajala. Snimila sam dva filma, koprodukcije, reklamirala hidratantne kreme i onda upisala slavistiku kod Birnbauma…

Ursula je za vrijeme priče neprimjetno tonula još dublje u meki krevet, pomislila je čak da putuje kat niže, ali se na spomen Birnbaumova imena trgnula. Kao da je s pomoću lijane obavila nekakvi inicijacijski skok na tvrdo tlo. Znala je tu kombinaciju glasova. Štoviše, držala ju je znamenitom. Ali, Auerbach! To je još slavnije!

– I onda te čovjek ostavio na svojemu Departmentu…

– Dobro zvuči, ali nije tako. Postala sam lektor za strance.

– A otac? – prošaptala je Ursula jedva čujnim glasom. – A otac?

Pitanje je stvorilo neugodan muk. Čulo se kako je vani počela kiša. Debele kapi sve su žešće udarale u limeni štitnik prozora. S hodnika je dopiralo zviždanje i nerazgovjetni šapat. Taj pritisak zvukova tjerao je Ursulu još dublje među tajanstvene opruge kreveta da bi naposljetku osjetila olakšanje: tako se vjerojatno osjećao i kozmonaut German Stepanovič Titov u svemirskome brodu Vostok-2 kad je brzinom od 28.000 km obilazio Zemlju. Matica koja nosi, crno platno prostora, instrumenti koji ravnomjerno izbacuju tajanstvene šifre. Onda se sve smirilo, mrak je progutao svemir i ona se našla u Rusiji. Ne ovoj, aktualnoj, punoj velikih bankrota, mafijaša, političkih ubojstava i pranja novca, nego Rusiji koju je netko drukčije opisao. Onda je htjela tonuti još dublje, još dublje. Činilo joj se da ne putuje samo jednobojnim prostorom, nego i vremenom. Kao u nekom križu, bez posade…

Ujutro se svega sjećala, svakog detalja, jedino nije znala je li to bio san ili neko nadnaravno iskustvo. Vjerojatno nije bio san, jer njeni su snovi uvijek bili kratki, kao neki citati iz tuđih tekstova. Zaporošci pišu pismo turskome sultanu, Sadko u podvodnome carstvu, Procesija u Kurskoj guberniji, Gogolj spaljuje rukopis “Mrtvih duša” i Rastjerivanje demonstranata. Rjepinove slike. Slike ruskoga života. Ne, ovo nije bio san, jer se istovremeno nalazila i unutra i vani. Prvo je shvatila da leži u postelji, da je oko nje iz tko zna kojih razloga mrak, iako ne zna koje je vrijeme. Potom je rukom dotaknula odjeću na sebi: imala je cvjetni kostim. Onda se nakašljala i jasno je čula kako je hrapavi zvuk otišao prema stropu. Progutala je i slinu, i sve je bilo u redu. Na kraju se uvjerila da i zvukovi iz blizine imaju poznati izvor. Rumjana. Rumjana je na nečije pitanje odgovorila tihim glasom:

– Ma ne, to je jednostavno takvo piće. Nećemo zvati nikakvoga liječnika, jer sve će proći samo od sebe…

– Znači da spava – razaznala je potom glas sličan Leanilinom. No, to sigurno nije bila neobična žena iz Minska, profesorica na sveučilištu, jer je ona zbog nečega bila uvrijeđena. Nije joj se javljala.

– Čuj – rekla je Rumjana – pa je l’ bi onda ti htjela govoriti o mojoj knjizi? Evo, u uvodu ti sve piše. Možeš si prepisati na neki papir i onda govoriti kao da je tvoje…

– Ne, nemoj mene… Pitaj Alisu. Ona je, uostalom, glumica, ljepotica. Pola kongresa doći će samo zbog nje.

– Ali, ja bih željela da promotor budeš ti!

– Ne, rekle smo da je Alisa kao stvorena za predstavu…

– Ne bih Alisu, znaš. Uza sve poštovanje prema njezinome glumačkome daru… Sigurno nisi bila na njenoj sekciji…

– Ne.

– E, vidiš, neka baba iz Italije ju je tako sočno popljuvala da to nije za vjerovati. Nekakva La Bionda. Doris La Bionda.

– Ma hajde?

– Pa da. Očito neka iracionalnost.

– Ha, onda nije zgodno da se žene ponovno zakvače na predstavljanju tvoje knjige. Jer, priznaj, to je prilika koju si čekala cijeli život!

Potom se čulo tajanstveno šuškanje, koraci i vrata. Život se izlio na hodnik. Tamo se širilo škripanje kotačića i buka usisavača za prašinu. Onda se iz vrtloga mehaničkoga šuma stvorio muški glas, otvorila su se vrata i buka je ušla u sobu.

– Možda onaj Ito iz Japana…

– Ma kakvi, njemu su jučer ukrali dokumente u krčmi… Andrews je kao stvoren za predstavljanje jedne tako egzotične knjige.

– Ali, ja s njime ne razgovaram!

– Pa nema veze! Nećete razmjenjivati intimne tajne, nego…

– Pogledajte program: on u to vrijeme nastupa s Egebergom iz Norveške i Rudom iz Ukrajine.

Razgovor je odjednom skliznuo pod iritirajuću buku pneumatske bušilice s gradilišta. Ursuli se činilo da su se kulise počele naglo rušiti. Od straha je utonula u san. Slike je nisu pohodile nikakve, tek Ljermontovljevi stihovi: Sam u noći idem prema drumu, što kroz maglu ljeska se u gori…

Kad je ustala – osjetila je glad i glavobolju. U sobi je bilo zagušljivo, osjećao se miris kakav skrivaju hodnici javnih zahoda, no Ursula nije htjela otvarati prozor zato što je s gradilišta dolazila nepodnošljiva buka. Na stolu je ležalo nekoliko novih, ispisanih razglednica, komad bijele čokolade i papirić na kojemu je krasopisom blistalo: “Otišli smo na Wawel. Pridruži nam se.” Po sjeni koju su bacali kesteni i betonski blokovi zaključila je da je poslije podne, ali nije znala koji je dan. Od mnoštva slika koje su joj prošle kroz glavu samo neke su bile stvarne. One zvučne, poglavito. Netko je pokucao na vrata.

– Da? – zastala je u razmišljanju.

Vrata su se polako otvorila i u sobu je ušla nasmijana djevojka neobično crvenih obraza. Jednom ju je vidjela za doručkom, trpala je brdo paprike na tanjur.

– Rumjana nije tu?

– Nije – uzvratila je Ursula. Sada je postala svjesna da nosi cvjetni kostim.

– Aha – ustuknula je nepoznata i pogledala na sat. – A ne znate kad će biti promocija?

Tada je Ursula pokušala povezati neke ulomke razgovora od malo prije. Leanila da ili ne. Alisa da. Alisa zapravo ne. Doris La Bionda ne. Ito ne. Andrews ne. Dakle, Alisa. Još je netko bio u igri, ali je cijela konstrukcija neobjašljivo završila vani.

– A vi? – upitala je Ursula sa smiješkom. – Što vi mislite o knjizi?

– Mislim da je izvrsna – oduševljeno je rekla djevojka. Imala je ravnu crnu kosu s modrim preljevima, kao Rumjana. Ili bolje, kao vratarka školske rukometne vrste Nina. – Nitko u Bugarskoj nije u stanju smisliti nešto tako originalno. Zamislite samo, Antologija ruske disidentske drame! Pa to nemaju niti Rusi! Ako me pitate što će biti s Rumjanom, odgovorit ću vam ono što svi misle: ona će se proslaviti! Postat će zvijezda!

– Uđite – tiho je rekla Ursula.

Tada se u hodniku pojavila buka i Bugarka je u hipu nestala. Ona će se proslaviti, postat će zvijezda, odjekivalo je još dugo u Ursulinoj glavi. Motiv zvijezde ju je nehotice vratio na kraj 70-ih godina, kad je u njihov gradić po kazni došao novi učitelj. Bio je šutljiv čovjek, djeci je predavao crtanje, no direktor i razne prosvjetne inspekcije, koje su dotad zaobilazili njihovu školu, odjednom su počeli dolaziti na satove likovnoga odgoja i poslije prigovarati učitelju: znate, Jura, neobično je da djeca tako često rišu sjekire i noževe, zašto im dopuštate da crtaju vojnike, opet su kod vas radili avione od papira i tako dalje. A taj zamišljeni čovjek, koji je ličio na muškarca s pretrpljenim trećim ljubavnim razočaranjem, samo je šutio i gutao gnjev.

Kad se razodjenula – shvatila je što je bilo izvorište neugodna mirisa u sobi. Brzo se presvukla u crnu suknju i smeđu vesticu, stavila je i nekakav smiješni broš te popravila pramen iznad očiju i uputila se van. “Otišli smo na Wawel. Pridruži nam se” – strpala je u džep. Bila je sigurna da će za godinu-dvije s ponosom pokazivati ovaj papirić đacima. Pogledajte, reći će, znamenita Rumjana iz Bugarske, čija je Antologija ruske disidentske drame pobjedonosni svjetski pohod započela baš u sobi koju smo dijelile. Isto je tako nedavno pokazivala papirić što joj ga je prije puno godina poslao onaj kažnjeni učitelj, znameniti disident Jurij Pljušč, pravozaščitnik. I svi su bili zadivljeni. Govorili su: eto vidite, kako je naša škola bila liberalna u vrijeme Brežnjevljeva zastoja, doveli smo Pljušča da uči djecu demokraciji, a direktor je za nagradu, prvih godina perestrojke, postavljen za urednika strane literature u velikome moskovskome časopisu. Jednom je k nama čak došla i televizija, snimali su djecu kako rišu breze i potoke, a komentator je rekao da je to bio idealan ambijent za jednoga intelektualca europskih obzora. Taj je Pljušč, doduše, bio ponekad neugodan, znao je peckati. Ali, bio je disident. Tako se i njoj rugao zato što je čitala Viktora Koneckog. Uštedjeli ste novac, drugarice, govorio je, jer čitajući njegove pomorske pustolovine sigurno niste poželjeli pohoditi naša znamenita turistička mjesta. Ona je za uzvrat, zbog odbojnosti koju je gajila prema tome čudaku, nerealiziranome slikaru, stekla veliku naklonost pretpostavljenih, osobito sekretara školske partijske organizacije. I tu su veze s davnim danima prestale. Ursula se sjetila Alise Auerbach i njene priče o čarobnome zvonu na wawelskome tornju. Svakako mora ići tamo i poželjeti nešto! Štoviše, odlučila je obuti Rumjanine nove cipele koje su bile skrivene ispod kreveta i zablistati u najvećemu sjaju. Da želja bude sjajnija, a realizacija čvršća. Otvorila je vrata i oprezno izašla na hodnik. Pod je mirisao na laštilo, iz jedne sobe se čula suha glazba s tranzistora, negdje u prizemlju škripavo su se klatila loše pričvršćena vrata. Ursula je odlučila sići duljim putem – prvo hodnikom lijevo, pa ravno i onda stubama do dvorišta, umjesto mračnim stubama koje su takoreći ravno iz sobe vodile do kuhinje i blagovaonice u prizemlju. Ovaj drugi put koristio se samo u slučaju žurbe. Ovuda se nije prolazilo. Dok je nesigurno koračala hodnikom palo joj je na pamet da Rumjana ovo sa cipelama ne bi mogla shvatiti kao šalu, već bi se uvrijedila, jer možda je dugo štedjela za ovako lijepe cipele, koje želi pokazati na prezentaciji svojega životnoga djela. Sada se našla pokraj kupaonice koja je mirisala na hotelsku kuhinju, kuhani krumpir i rijetku juhu. Iz njene unutrašnjosti izletjela je žena u bijelim gaćicama i gornjem dijelu pidžame, mokre kose.

– Ursula?

– Magda?

Magdin se pogled nehotice zalijepio za cipele:

– Kamo ideš?

– Ja? – zbunila se Ursula. Iz Magdine plastične torbice zamirisala je poluotvorena pasta za zube.

– Imaš lijepe cipele…

Ursulu je oblilo vrelo rumenilo: shvatila je da nešto nije u redu. Je li ova rekla je da su cipele na prijevaru izvedene van? Ma, valjda nije. Treba se praviti kao da je sve u redu. Treba pričati. Međutim, baš kad je htjela promijeniti temu razgovora, Magda ju je grčevito uhvatila za podlakticu i povukla unutra, na mokre pločice, gdje se sa svih strana slijevala voda.

– Ide Doris La Bionda – šapnula je. – Nemoj gledati… Znaš, tako je popljuvala Alisu! Alisa je govorila o fenomenu citatnosti, a ova je odjednom dreknula da ponavlja Bahtinovo učenje o polifoniji samo drugim sredstvima. Strašno!

Ursula je zaustavila dah, zatim je napravila nekoliko koraka prema stupovima koji su obilježavali ulaz i oprezno se navirila u pravcu koraka koji su se gubili prema kraju hodnika. Strašna Doris La Bionda!

– Ja to ne bih podnijela, to omalovažavanje – nastavila je Magda.- Rekla bih joj da je nekritički podlegla bahtinomaniji. Ubila bih je!

Njene sive oči podsjećale su na vrijeme socijalizma i crno-bijele filmove Sergeja Ejzenštejna. Slike revolucije, kaosa, novoga života. Potom je ričala kako je prije nekoliko godina, dok je izlagala o tipološkim srodnostima između romana Ivana Turgenjeva Dim i Eleka Goszdua Magla neki neodgovorni…

Ursula je izvirila na hodnik: vraća li se Doris La Bionda? Čuješ korake? Ili je to učinak perspektive? Ursula se nehotice pogledom zalijepila za Magdine debele noge i toga trena kao da je izgubila svaku volju za mogućom pustolovinom. Bilo je nešto neugodno u toj masi mesa, ali nije znala što. Takve noge, zimske, imala je i njena sestrična Marfa, koju je veoma voljela i kojoj je često pisala razglednice u daleki Barnaul, veliko prometno čvorište između Novosibirska i Semipalatinska. Magda je dala znak da nešto nije u redu, zatreptala je kratkovidnim očima i oprezno krenula niz hodnik.

– Gospođa Levinska? – začuo se izdaleka svileni ženski glas.

Magda je kimnula i prstom je pozvala da priđe. Pred njima je stajala djevojka s recepcije, plavokosa, koju je uvijek pratio mladić s naušnicom na lijevome uhu. Ursula je u prvi tren pomislila da je to opet neko prokletstvo debelih nogu, no ipak se hrabro nasmijala. Magda je znatiželjno gledala djevojku. Kao da pita: a ja?

– Gospođo Levinska, traže vas iz organizacijskoga odbora – rekla je djevojka. – Evo vam broj telefona i, budite dobri, javite se – i pružila je neravno istrgnut list iz staroga kalendara. Ursuli su zatitrala plava slova pred očima: isti takav rukopis imao je šutljivi učitelj Pljušč! Djevojka se ljubazno naklonila i brzo izgubila u pravcu pomoćnih stuba. Ne, ne, zaboga, samo to ne, strujalo je Ursuli kroz glavu! Bio bi to moj kraj! Smrt! No, onda ju je malo umirio sretan svršetak priče od prije dvadeset godina, iz vremena najvećega progona disidenata, kad je Pljušč ostavio na stolu, u prepunoj zbornici, istrgnuti list iz kalendara za 1937. godinu, s porukom koju su svi mogli pročitati: “Pozivamo Vas, draga Ursula Ivanovna, danas u devet navečer u svoj stan. Održat ćemo sastanak Demokratske stranke”. Drugoga dana sazvan je sastanak uprave škole i Ursuli je uručen trenutačni otkaz. Međutim, još istoga dana je došlo do obrata, sekretar partijskoga oblasnoga komiteta zaprijetio je direktoru skandalom, jer Ursula je kao predstavnica Komsomola godine 1969. predala cvijeće drugu Brežnjevu. Pljušč je pak rekao da se samo šalio, da u Sovjetskome Savezu ne postoji nikakva Demokratska stranka niti će u sljedećih dvjesto godina postojati, te da je samo htio napisati uvjerljivu priču na temu nepočinjenoga grijeha. Osim toga, dodao je, bila bi velika šteta da jedna divna žena poput drugarice Levinske trpi represiju evidentno humanoga društva. I sad je opet kalendar u igri, pomislila je. Ne sa krvavom trideset sedmom, možda s četrdeset osmom. Ali, možda je i nešto drugo. Stisnula je papir u oznojenoj ruci i požurila prema svojoj sobi. Dok je nervozno otključavala vrata čula je kako hrapavi muški glas s pomoćnoga stubišta nekome dovikuje da upravo nastupaju Rumunji, veseli Octavian Manolescu i brbljavi Constantin Paleologu. Naslućivala je zbog čega je traže iz orgkomiteta: otkrili su da je prijevarom došla u Krakow. Neka šifra u kompjutoru očito je bila sumnjiva ili pogrešna. I već je vidjela kako će sve završiti: predsjednik Međunarodnoga slavističkoga komiteta pozvat će u svoj ured cijelo rusko izaslanstvo i objasniti im da u svojim redovima imaju uljeza, točnije učiteljicu Levinsku, koja je tko zna čijom nepažnjom stavljena na popis najistaknutijih ruskih slavista, pa sad ona remeti tijek kongresa, jer nitko ne zna kud bi s njom. Ni v pizdu, ni v krasnuju armiju, kako bi rekao disident Pljušč. Rusi će se zgroziti, osuditi takav čin i distancirati se od nesretne učiteljice iz provincije, a posebna brošurica pod naslovom Biuletyn informacyjny objavit će da je Levinska, Ursula Ivanovna (Rosja) greškom uvedena u popis sudionika kongresa. Što će se pak dogoditi u Rusiji – ne treba niti spominjati! Literaturnaja gazeta već će iduće srijede donijeti reportažu o reliktima real-socijalizma, praksi negativne selekcije znanstvenoga kadra – s podnaslovom Vrhunski stručnjaci čame kod kuće – hohštapleri troše državni novac i promiču dno ruske znanosti. Bit će to mala osveta za njeno pismo čitatelja iz 1985. godine, kad se požalila da ne može dobiti na prevođenje Arthura Koestlera samo zato što nije član Saveza pisaca. Evo, sad je odgovor – da nestručnjacima ne treba dati nikakve poslove u kulturi i znanosti niti u jednome sustavu. I to je kraj. Nema više dopisivanja, nema ničega. Ona je jednostavno mala, glupa, ništavna. Zar, uostalom, takva spodoba može obavijestiti javnost da se na skupu slavista našla zato što je faks iz Krakowa greškom osvanuo u njihovoj školi? Poziv je bio upućen nekome u Kemerovo, poznato sveučilišno središte, ali je, eto završio na sasvim drugome kraju zemlje. I ona zapravo nije počinila nikakav grijeh – samo je popunila prijavnicu i poslala je u Krakow. Možda bi stoga bilo najbolje otići do Magde i predložiti joj izlet u neki bliži grad. Ona dobro poznaje Poljsku. Recimo, mogle bi otići u Gliwice, Bielsko-Bialu, Sosnowiec, Katowice ili Nowu Hutu. Sigurno bi se imalo što vidjeti. Pa da, što prije! Ursula je izula Rumjanine paradne cipele i strpala ih u vrećicu s reklamom za Zywiec piwo – bit će to krasan dar za Salomeju. Cipele su nenošene, očito su skupe i u njihovoj oblasti ih vjerojatno nitko nema. Obula je nakon toga teške sandale koje je početkom perestrojke dobila kao nagradu na velikoj kolhoznoj tomboli u čast tisućite obljetnice prihvaćanja kršćanstva u Rusiji. Pop Aleksij ih je blagoslovio. Potom je polako, bez nervoze, krenula prema Magdinoj sobi. Negdje na pola puta okrenula se prema mjestu gdje je posljednji put čula korake Doris La Bionda, a onda je hrabro pokucala. Reći će joj da život prolazi u trenu i da treba nešto napraviti na njegovu poboljšanju. S druge strane vrata bila je tišina. U jednoj od susjednih soba čuli su se teški uzdasi, koji su ritmički izvirali iz dna postelje. Prije nekoga vremena otuda su dopirali veseli zvuci iz tranzistora. Ursula je snažno zalupala, no nikakvih pomicanja u prostoru nije bilo. Tada je dolje, na slamnatome otiraču, primijetila komadić papira: bila je to poruka cimerici iz Grčke da se vraća za sat vremena i da je ključ na recepciji. Što sad? Da pričeka jedan sat? Ne, to je cijela vječnost. Za to vrijeme može se proživjeti cijeli jedan život. Popiti čaj, pojesti šči, umirijeti i ponovno se roditi. Krenula je natrag prema svojoj sobi i u trenutku kad je šiljkom ključa doticala okvir brave – pred nju je s pomoćnih stuba izletjela djevojka s recepcije. Ona plava, velikih očiju. Ljubazna.

– Gospođo Levinska! – mahnula je.

Evo, zažmirila je Ursula, ovo je moj kraj. Nehotice je složila ruke iza leđa kao da očekuje teške lisičine. Ili batine.

– Gospođo Levinska – djevojka je ubrzano disala – mole vas iz organizacijskoga odbora da sutra poslije podne predsjedate tematskoj konferenciji o budućnosti slavistike. Profesor Hartman kaže da svakako moraju imati ruskoga predstavnika. Ribakov i Ksenija Zelinska, koji su trebali voditi skup, iznenada su otputovali u Njemačku…

Ursuli se činilo da sanja. Hoćete li sve ovo još jednom ponoviti, djevojko? – došlo joj je da kaže. Hoćete li reći da me profesor Hartman želi vidjeti u budućnosti svjetske slavistike? Pa to znači da će se ime otisnuti u specijalnome biltenu! Odluka stručnjaka da baš ona predsjeda… Ne! To je jednostavno izvan dosega njene mašte! Na takvo nešto nije naletio niti German Titov za svoje znamenite svemirske odiseje! Vjerojatno niti slavni Okudžava, nitko, nitko… No, prije negoli je sredila misli u eksploziji oduševljenja, revoluciji novih mogućnosti, gurnula je ključ u tajanstvenu kombinaciju izbočina i udubina, i ruka je poletjela beskrajno daleko, u svemirsku tamu kao German Stepanovič, i više je ništa nije moglo zaustaviti. Ursula plovi među zvijezde! Ursula, medvjedica nepreglednih ruskih stepa! Došla je napokon na vrh svijeta i otuda je gledala svoje dotadašnje idole Alu Pugačovu, Radmilu Karaklajić i Štirlica iz serije Sedamnaest trenutaka proljeća… Dugo je tako plovila u tišini, a onda se brod naglo zaustavio. Svemirski se prostor ispunio komadima nečijih govora. “Ništa nije zaboravljeno, nitko nije zaboravljen”, sjetila se parole s velikoga panoa na krovu zadružnoga dućana. Potom joj je pao na pamet mjesni jurodivi Kliment Jefimov, koji brundanjem najavljuje kišu, no kasnije, kad su se u mraku počele pokazivati čestice zrcala na zidu, vješalice, prozorska daska i luster, pa sjene kestena i pluća nezavršene građevine na zidu, shvatila je da se klupko odmotava pred vratima. Ursula je zatomila uzbuđenje i prepoznala je glasove Rumjane, Leanile i nekog muškarca koji je govorio talijanski. Pazite što govorite pred njim, došlo joj je da vikne iz svega glasa, on vas može otkucati onoj vještici La Bionda. On je, kako bi rekao Pljušč, mudozvon. Sve će izlajati Doris. Doris La Bionda. Rumjana je rekla kako je ovo što su napravili fenomenalno rješenje, jer će tako izbjeći napade iz bugarskoga tabora. Možda je mislila: talijanskoga? Ne, ne, baš bugarskoga, njeni su opasniji od Doris. Leanilin performance je, valjda, kao stvoren za opčinjavanje publike. Talijan je šutio, očito je pamtio što treba prenijeti La Biondi. Na kraju se otkrilo i nešto Alisina glasa. Iza toga je Rumjana bučno upala u sobu i viknula:

– Pobjeda!

Ursula je bojažljivo izvukla glavu ispod snopa bodljikavoga svjetla.

– Molim?

– Počeli su raskapati mauzolej Georgi Dimitrova u Sofiji! Zar to nije krasno?

Bila je noć, no ona nije znala je li rano ili kasno. Sve joj se skupilo u točku očekivanja novoga dana. Jedino je mjesec, podliven tamnom disidentskom krvlju, čudnovato sjao u prozoru. Kao motiv jednoga Ejzenštejnova filma.

Ujutro je ustala rano, noćna vlaga šumno se cijedila s usnulih krošnji kestena. U dvorištu su se mačke lijeno izvlačile iz kabine napola raspadnutoga ZIL-a, čekajući da netko od osoblja opere zdjelice i ulije svježe mlijeko. Na recepciji je nekoliko starijih ljudi čekalo red za telefon. Kakva šteta što se ne može telefonirati kući! – pomislila je Ursula. Ovo bi bila vijest za cijelo mjesto! Ursula Levinska predsjeda budućnosti slavistike! Pravi grom iz vedra neba! Eto, šteta što baš ovaj tjedan popravljaju telefonsku centralu pa se ne može telefonirati! No, zato će radost biti veća kad stigne pisani dokaz ovoga velikoga uspjeha. A na recepciji je već stajala hrpa knjižica s naslovom Biuletyn informacyjnyj broj 6, u kojemu su se našle aktualne promjene nastupa sudionika ili mjesta održavanja skupa. Ursula je uzela dva primjerka, za svaki slučaj, pomaknula se u stranu da je netko slučajno ne gurne, i počela je listati. Na prvim stranicama bili su tekstovi o kongresima u Pragu i Bratislavi, potom je izložen popis sudionika koji nastupaju prije ili poslije određenoga termina, zatim su oglašene dvije promjene mjesta održavanja sekcija te obavijest o tematskoj konferenciji… Da, obavijest o tematskoj konferenciji! Ursula je stala, nije htjela tek tako potrošiti radost. Okrenula je zadnju stranicu i počela čitati sponzore: Victoria Models International, Siemens, LOT, Radio Krakow i Omega. Ovo je moj najveći uspjeh u životu! – stisnula je knjižice i vratila se u stvarnost. Dok je prolazila asfaltnom stazicom kroz dvorište, prema dijelu zgrade gdje se nalazila kuhinja i dio studentskih soba, grupa kosookih slavista iz Koreje mahnula joj je u znak pozdrava. Jedan od njih, čovječuljak s naočalama, prvoga se dana, za vrijeme gala-primanja u kinu Kijow, zahvalio organizatoru na izvanredno maštovitome spektaklu otvaranja slavističkoga kongresa. Pozdravila ju je, isto tako, dok se penjala stubama, i šutljiva Hrvatica, rusistica opsjednuta emigrantima. Kad je došla do posljednje stepenice učinilo joj se da je i hodnik sjajio posebnom radošću njoj u čast, kao da je bijeli mjesec, nasukan na šuplja pluća novogradnje, stvarao neki novi život, neko novo carstvo zanosne Aelite. Dolje, na dnu toga nevjerojatnoga života, čuli su se nerazgovjetni glasovi. Možda je trebalo uzeti još jedan primjerak biltena, zastala je pred vratima, ako ova čarolija nestane. Jer, nema smisla imati najveći uspjeh u životu ako čin nije zabilježen. Stvari i djela, ako nisu zabilježena, tamom se pokrivaju i u grob zaborava odlaze, dok zabilježena živa ostaju – kaže Ivan Bunjin na početku romana Život Arsenjeva. I već je okrenula natrag, kad su se u sunčanome nizu iznenada otvorila vrata.

– Ursula? – začudila se Alisa.

Ursula je držala mali prst na predzadnjoj stranici biltena i kad ju je Alisa zgrabila za ruke najveći se uspjeh izgubio negdje u moru izmjena i dopuna rada kongresa.

– Idemo! – pjevajućim glasom zapovijedila je Alisa. – Danas je naš veliki dan!

Ursula je tada primijetila da je vrata Alisine sobe zaključao visoki Amerikanac, koji je na rođendanu bio s Lucindom Hye, mrzovoljnom profesoricom iz St. Louisa. Svi troje krenuli su do Rumjane.

– Zapravo… – zastala je Alisa – mi još nismo doručkovali…

Amerikanac je dvaput kimnuo glavom.

– Evo nas čim to obavimo! – i povukla je svojega pratioca pomoćnim stubama prema dolje. Putem kojim je djevojka s recepcije prije toga nosila najljepšu vijest na svijetu.

Ursuli je tada sinulo da je veliki dan zapravo – Rumjanin dan. Da, oni su mislili na promociju Antologije ruske disidentske drame! Koliko muke za tu veličinu! Koliko tajnih razgovora i planova zbog nečije želje da se dokopa Zapada! A ova – Ursula je čvršće stisnula Biuletyn – ova će osvanuti u novinama kao što je Cornell Chronicle. Kad je otvorila vrata sobe – zatekla je Rumjanu kako čuči i prebire po putnoj torbi.

– Što je?

– Nema mi cipela, eto! – uzvratila je cimerica glasom koji se raspadao od žalosti.

Ursulu je zapljusnuo vreli val crvenila: sigurno je našla svoje cipele u vrećici s reklamom za Zywiec piwo! Kako objasniti da su se njene paradne štikle našle zamotane u vrećici na dnu moje putne torbe? Da sam zabunom noću, za vrijeme nestanka struje, strpala cipele među svoje stvari misleći da se radi o mojim nagradnim sandalama? Bila je oluja i od straha nisam znala što da radim. I onda sam cijeli zamotuljak još pokrila rezervnom dekom, da se ne osjeti neugodan miris fekalija, koji je tko za kako dospio na potplate novih cipela. Možda iz sna, jer blato u snu donosi ljudima sreću. Međutim, Rumjana bi na to rekla: baš svašta, pa cijelu noć smo lunjali gradom, išli smo od krčme do krčme i nikakve oluje nije bilo, niti je igdje nestalo struje! Vraćaj cipele! Cijeli život sam uložila u njih! Ursula je oprezno bacila pogled na putnu torbu ispod svojega kreveta: sve je bilo kako je ostavila, s dekom preko raskopčanoga trbuha. Nije otkrila tajnu.

– Možda si ih ostavila u nečijoj sobi… – rekla je odsutno.

Rumjana je podigla glavu. Imala je pidžamu na crvene ruže, kakve rastu u vrtovima oko Kazanluka. Preostalo je još malo do povratka kući. Treba nešto učiniti. Teorijski postoji mogućnost da vrati cipele, no tada Salomeja ostaje bez dara. Novac je potrošen na besmisleni rođendanski dar Alisi Auerbach, koja nije ništa velikome Erichu Auerbachu. Rješenje bi bilo da posudi novac od Alise i potom jednostavno nestane, kao što to rade životinje u Krilovljevim basnama. No, kako neprimjetno vratiti cipele i kako izvući novac od Alise Auerbach? Osim toga, ona kao Amerikanka sigurno plaća kreditnim karticama! Rumjana kao da je slutila da se nešto dobro pokrenulo u energiji prostora. Ustala je, popravila kosu, koja joj je stalno padala u oči, okrenula se prema prozoru i tiho rekla:

– Danas je veliki dan za mene, Ursula. Možda najveći u životu. Znaš… – Zatim se okrenula Ursuli koja je sjela na zgužvanu plahtu. – Znaš, mislila sam da na svijetu postoji samo žalost i beznađe, da je jedino Julia Kristeva uspjela izaći iz svojega Slivena, no sad sam se uvjerila da i za mene postoji šansa… Slušaš?

Ursula je začuđeno kimnula. Trebalo bi požuriti na doručak, ručak, što li, pomislila je.

– Znaš, cijeli život sam maštala o ugledu i slavi, cijeli život sam htjela biti nešto posebno. Međutim, znaš i sama kako je bilo živjeti u okolnostima realnoga socijalizma. Moje ideje i metode bile su odveć opasne za jedan tako prestrašen svijet. No, kad su počeli puhati neki drugi vjetrovi, shvatila sam da sam i ja dobila priliku… Slušaš?

– Da, da… – Ursula je spremno kimnula glavom. Sve zvuči tako poznato, tako blisko. Najveći dan u životu. I stisnula je Biuletyn još čvršće, kao da se boji da bi ovaj nevjerojatan uspjeh mogao nekim čudom odletjeti. Eto, nije se čak usudila pogledati kad i gdje točno predsjeda budućnosti slavistike. Ti tematski skupovi su zadnji dan, to je otkrila dok je prelistavala Program…

– Predavala sam Povijest ruske kulture, kolegij koji je na Sofijskome sveučilištu uveo znameniti filolog Petar Bicili, ruski emigrant. Čula si za njega, zar ne? Pa da, za vrijeme perestrojke vratila vam se sva izgubljena literatura… No, usporedo sam pokušavala objavljivati znanstvene članke, ali nije išlo, pa sam tekstove slala u Pariz, tamo su Bugari u emigraciji izdavali svoj časopis Budešče… To je mjesečnik karakterističnih zelenih korica s podnaslovom “spisanie za politika i kultura”, u kojemu su objavljivali disidenti. Tako je Želju Želev, recimo, objelodanio otvoreno pismo glavnome uredniku lista Literaturen front, u svakom su broju tiskani osvrti na pisanje strane periodike o Bugarskoj, satirične pjesmice, obavijesti i slično… I sad već naslućuješ što se dogodilo. Netko od kolega prijavio me policiji i ja sam jednostavno završila na ulici. Moj kolegij je ukinut. Doživjela sam sudbinu svojega predšasnika, nesretnoga Bicilija, no nisam dugo patila, jer je ubrzo došlo do bitnih promjena u bugarskome društvu. Tako sam već nakon godinu dana objavila knjigu Memoari psa bugarske slavistike, u kojoj sam izložila najzanimljivije detalje vezane za moj život u undergroundu. Knjiga je imala veliki odjek u zemlji, no meni to ipak nije donijelo sreću. Ljudi su me još više mrzili. Jer, neki su se ortodoksni komunisti u novim okolnostima jednostavno preobratili u demokrate i smetalo im je da ih netko proziva zbog totalitarizma, da ih se sjeća iz prijašnjega života. Onda je opet došlo do obrata i, što da ti pričam…

Ursula je problijedila: pa s kime to, zaboga, dijelim sobu?! S opasnom bugarskom disidenticom? Što ako netko iz ruske delegacije otkuca organima u Moskvi da je bila u sobi sa psom bugarske slavistike? Tada se može otpisati intervju u povodu najvećega uspjeha! Petja Tihomirov je neće intervjuirati za mjesni list, jer će se bojati za svoju fotelju, a ovi ovdje Rusi, razni profesorčići s moskovskih i petrogradskih pedagoških instituta, mogu čak nešto ubojito napisati u Literaturnuju gazetu… I onda će se ponovno iščeprkati poznati slučaj s Pljuščem, a netko će, naposljetku, i otkriti da joj Pljušč nikada nije uputio nikakvu poruku na listu iz staroga kalendara, jer taj čovjek nije imao političkih ambicija, nego da je ona cijeli slučaj izmislila samo da ga istjera iz škole. Jednom je, naime, u hladno zimsko jutro došla u školu pola sata prije početka nastave, u namjeri da još jednom provjeriti ispravljene kontrolne radove, kad se iznenada pojavio Pljušč, nekako krvavih očiju, kao podliveni mjesec nad Krakowom, i bez riječi je uhvatio za grudi… Pokušao je kasnije još jednom, kad su svi išli gledati milicionera koji je pred školom opao s motora. Pritom se smješkao i govorio da zna sve o njenom tajanstvenom intimnom životu, o Salomeji, tobože, čije je to dijete. Bio je pijan. Ursula je odlučila ušutkati ga zauvijek kompromitirajućim pismom, no vrag je to kasnije vješto iskoristio. Kad je Gorbačov postao generalni sekretar, taj glupi papirić postao je čovjeku moćan dokaz da je u vrijeme zastoja bio opasni disident, te je ubrzo postao veleposlanik Rusije u Švicarskoj konfederaciji.

Rumjana je odavno prestala pričati. Sad je stajala pred oksidiranim zrcalom i tiskala nekakav bijeli prištić, koji joj je izašao na bradi. Stara zrcala su jezera obrasla korisnim algama, rekla je prvoga dana. Ursula je pak oznojenim dlanovima još čvršće stisnula svoj veliki, najveći dan… Netko je pokucao na vrata, Rumjana je slinom zalila ranicu, u zrcalu su je prekrile alge. Ušao je dugonogi Amerikanac, s okruglim naočalama, kakve su nosili moskovski hipiji s kraja sovjetske civilizacije. S ljetnim majicama ispod košulje.

– E tako, predstava može početi! – zapljeskao je i bacio se na raskopanu postelju. – Što je sad? – namrštio se potom.

– Ništa – suho je uzvratila Rumjana i okrenula se prema prozoru. – Ne mogu naći cipele!

– Ne možeš naći cipele? – nasmijao se Amerikanac. – A što je ovo? – i lagano je, vrhom tenisice, gurnuo jednu prevrnutu salonku na sredinu sobe.

Rumjana je odmahnula rukom.

– Imam još jedne, svečane, koje mi donose sreću…

Bilo bi najbolje otići iz Krakowa, jednostavno zaboraviti sve opasnosti. I nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo, razmišljala je Ursula. Prvo iz vrta pokupiti grah i tikvice, potom ciklu i krastavce. Zatim treba pospremiti drva u podrum, kupiti novi kišobran i onda otići u shopping u Tursku. Oni su i dalje pričali o cipelama, bilo je teško slušati, činilo joj se da će joj pozliti, da će umrijeti od stida. I ono zrcalo s algama se stalno ljuljalo, čas na jednu, čas na drugu stranu. Na kraju se ipak sve smotalo u nekakav smijeh, Rumjana je bacila jastuk u zid i Amerikanac je izašao van. Prije negoli je zatvorio vrata – isplazio je jezik.

– Dobro – nasmiješila se Rumjana – sad se možemo urediti i na doručak… Koliko je sati? No, nije važno. Promociju ćemo napraviti za vrijeme Leanilinoga izlaganja u podne. Jučer sam pročitala njen tekst i čini mi se da ga je cijeli život pisala za predstavljanje Antologije ruske disidentske drame. Zanimljivo je da prije Leanile nastupa Svetlana Kostjuk iz Ukrajine s referatom o časopisu Vidnova kao glasilu ukrajinskih emigranata u Njemačkoj. Dalje ćeš vidjeti, neću ti ništa unaprijed otkrivati…

Uzela je potom ručnik, kozmetičku torbicu i fen, te se veselo uputila prema onome strašnome mjestu od kupaonice. Koliko joj treba da se uredi? Deset minuta? – grozničavo joj je pulsiralo u sljepoočicama. Pet? Dvadeset minuta? Za to vrijeme treba izvući cipele iz plastične vrećice s reklamom za pivo i vratiti ih pod njen krevet! Ne! Ne! Znat će da sam ja, jer ako su se iznenada stvorile dok je ona prala zube – znači da sam to jedino ja mogla napraviti, a bila bih kriva i za sve ostale moguće nedostatke. Zato: ne! Najbolje je odjuriti do Alisine sobe, provjeriti je li zaključana, jer Alisa bi trebala biti na doručku, i ako se može ući – staviti cipele pod njen krevet ili ih zamotati u rezervnu deku. Koliko je to vremena? Minuta i pol. Ursula je izjurila na hodnik: u pravcu pomoćnih stuba nestajali su Alisa Auerbach i pratilac Lucinde Hye iz St. Louisa. Ursula je zaškiljila: doista odlaze. Odlaze! Da, odlaze. Glasovi se kotrljaju ispred njih i nestaju u svemiru. Sad treba pojuriti! Brzo se uputila prema sobi. Buka se taložila u prizemlju i miješala s oštrim mirisima. Prošla je još jednom pokraj Magdine sobe, za svaki slučaj, da se iznenada ne otvore vrata. Na njima je ponovno bila poruka grčkoj cimerici da se vraća za dvadesetak minuta. Išla je po novine, zaključila je Ursula. Po Magyar szo. Kad se našla pred vratima Alisine sobe zaustavila je dah i slušala da li postoje kakvi sumnjivi koraci. Sve je bilo čisto. Ursula je lagano uhvatila kvaku, povukla je prema dolje. Očekivala je da će vrata ostati slijepljena, no ona su lako poletjela i otvorila se u Alisin svijet. Ursula je još malo stajala da se uvjeri kako doista nikoga nema u blizini, a onda je ušla. Da, mogla je i pretpostaviti da će postelja biti u neredu, jastuk na podu, vesta prebačena preko stola, pepeo od cigarete skupljen u praznu kutiju od šibica. Idealno mjesto za cipele, pomislila je poletno i brzo se pokupila van. Na hodnicima je i dalje bilo tiho. Iz mračnoga kupaonskoga trakta čuo se slabašni šum vode. Ursula je požurila u svoju sobu, uzela je vrećicu s reklamom za Zywiec piwo i vratila se natrag. U jednome času uhvatila je šum vode i to joj je dalo sigurnost da napravi ono što je naumila. Otvorila je vrata, ovoga puta energično, kao da ulazi u banju, u novu Rusiju, i zakoračila je, gurnula vrećicu pod krevet te se zagledala se van. S Alisinoga su se prozora vidjeli isti kestenovi kao i s njenoga, no gradilište je ipak bilo drukčije. Ovdje je sve bilo mirno, konstrukciju su počeli zatvarati veliki betonski blokovi, u podnožju su čak postavili nekakve kioske, a i ljudi je bilo nekako više. Sasvim desno, na izlazu iz drvoreda, vidio se komadić vrlo prometne gradske ulice, gdje su vozili crveni autobusi. Ulica Zygmunta Krasinskiego, koja ide od obale Wisle do ulice Adama Mickiewicza. Još malo i nestat će čarolija, zaključila je s uzdahom. Drvoredom će prolaziti neki drugi ljudi po nekom drugom poslu, a iz ove sobe će gledati nezainteresirani studenti, možda se sjećajući svojih malih mjesta i prvih ljubavi. Tako je i ona gledala vladimirski Pedagoški institut, danas je na njemu crna mramorna ploča na kojoj piše da je na njemu studirao ruski književnik Venedikt Jerofejev (1938.-1990.). Zatim se okrenula, bacila jedan pogled pod krevet i uputila se prema vratima. Međutim, kad je htjela uhvatiti kvaku, sledila se: na podu je, naslonjena na zid, sjedila Doris La Bionda! Da, Doris La Bionda, prepoznala je karakterističnu srebrnkastu kosu. Doris sa čvrsto stegnutom maramom preko ustiju, s rukama iza leđa i nogama svezanim plahtom. Doris je vikala očima. Ursula nije mogla suspregnuti krik, a kasnije, kad se malo pribrala u pustome hodniku, pomislila je da je to ipak halucinacija. Jer, činilo joj se da je tu ženu barem deset puta vidjela tijekom jutra, i to svaki put kad se govorilo o velikome danu. Ne, to nije istina. To je fantazija. Ona je očito priželjkivala da netko zauzda neugodnu Talijanku, ali nikako ovo. Ovo je metafora, nečiji ludi san. To su živci. Zato se treba smiriti, osvijestiti da su sporne cipele otišle i da je problem riješen. Sjela je za stol i počela listati neku knjigu. Tada je ušla i Rumjana. Bila je mokra, mirisala je na ružin sapun i tuširanje joj je vidno popravilo raspoloženje.

– Preporodila sam se – rekla je. – Tuširanje me svaki put podsjeti na djetinjstvo uz Maricu… Ovoga smo ljeta Cvetan i ja prvi put bili u Varni, bilo nam je, dakako, prekrasno, samo znaš, djetinjstvo je djetinjstvo…

– Idemo na doručak? – Ursula je pokušavala zvučati što je moguće prirodnije.

– Idemo, idemo – potvrdila je Rumjana i povukla se iza ormara.

– Znaš, noćas sam sanjala Pompeje – rekla je. – Bila sam tamo prije dvije godine. Cvetan je išao sa svojom ekipom…

Ursula je uhvatila Biuletyn. Unutra je bio zapisan njen najveći životni uspjeh. Samo da se nešto ne poremeti… Ursula se nije usudila dalje razmišljati. U trenucima velikih uzbuđenja zaboli je glava ili se na neki drugi način makne iz dobroga dijela stvarnosti. U sobi se rasprsnuo jak miris bugarskih ruža. Onda je Rumjana nešto kratko rekla, no Ursuli se činilo da govori kao kroz vodu. Ili kroz zrcalo s korisnim algama. Ništa nije razumjela. Tek je shvatila da je nakon toga izašla van. Popipala je čelo: gorjela je. Ha, to je sjao njen veliki životni uspjeh! Revolucija! Htjela je reći Rumjani da popodne predsjedava budućnosti slavistike. Ja predsjedam… umjesto Ribakova i Ksenije Zelinske, koji su otputovali u Njemačku. Ja predsjedam! Znameniti Ribakov, čiji su udžbenici iz socrealističkih vremena izdržali sve izazove novoga vremena, i Ksenija Zelinska, koja se nakon dvadeset godina vratila u Rusiju da bi postala akademik. Ja predsjedam… Međutim, riječi nisu izlazile. Toliko toga našlo se na putu artikuliranja jednostavne istine. Rumjana je pogledala na sat i pojurila van. Ursula je uzela blokić za doručak, zeleni papirić, i bacila ga kroz prozor među kestene. Krajolik je bio nekako crven, valjda nije do kraja svanulo, ili je to od mjeseca. Onda se našla vani, ali nije shvatila kako je došla u ulicu Romana Ingardena. Do ploče s natpisom Wyzsza Szkola Pedagogiczna. Prepoznala je potom aulu, koja je imala veliku pozornicu i zastore krvavocrvene boje, kao mjesec prošle noći nad Krakowom. Na pozornici je bio stol s mikrofonom, obavijest s rasporedom sudionika i čaša vode. Zapravo sve što je bilo i prošlih dana. Jedino su sada živci radili, prokleti živci, proizvodili su što ne treba. I prisjetila se jedne sličice iz ranih šezdesetih, kad je nakon pobjede na školskome kvizu pojurila sretnu vijest zapisati u tajnu bilježnicu u podrumu, da, glupo, u podrumu, jer je mama bila na dobrovoljnome radu. I kad je sjurila dolje, gdje su se nalazile dvije lopate, počela je luđački vrištati i dozivati pomoć: Netko je u podrumu! Netko je u podrumu! Djed je potrčao vidjeti što se događa; uzeo je petrolejku i osvijetlio kut s alatom, s lopatama kojima se zimi čistio put do kolhoznoga magazina. Dolje nije bilo nikoga. Ursula, dakako, nije znala objasniti otkud joj vizija strašnoga čovjeka u njihovu podrumu, no kasnije joj je palo na pamet da je to možda njena simbolička reakcija: ona je trebala mamu da joj priopći novost iz škole, jer jedino je mama mogla shvatiti veličinu uspjeha. Mami se samo očima mogla ispričati cijela priča. A mame nije bilo. Zato je u tu prazninu ugurala predstavu. I sad je sjela za stol, zažmirila te odlučila da neće reagirati. Raspored je znala napamet: prva je Svetlana Kostjuk iz Ukrajine, potom Leanila Jaskevič s referatom o Harmsu i teatru apsurda, pa Alisa Auerbach predstavlja Rumjaninu knjigu života i na kraju je diskusija, jer sudionik iz Francuske Alain Rossignol, nije stigao. Oko stola u gledalištu bilo je dosta zainteresiranih slušača, puno više nego na sekciji koju su dan ranije nosili S. Hvišč iz Slovačke, P. O’Connor iz Australije, B. Levy iz Izraela i G. Ristovski iz Makedonije. Ursula je izmijenila pozdrave s Magdom, koja je glasno brbljala sa svojom grčkom cimericom, onda su tu bile dvije Bugarke, jedna sredovječna dama, koju je naglo uhvatio klimakterij, i jedna bezlična djevojka, neodredljive boje kose i očiju, koja je mogla glumiti nevidljivoga čovjeka. Netko je isprobavao ozvučenje iza tamnocrvenoga zastora, jer je neprestano krčalo. U dubini pozornice bilo je mračno kao u podrumu njenoga djetinjstva.

– Jedan, dva, tri – javljao se muški glas. – Jedan, dva, tri, je l’ sad bolje? Khkh, dakle, Svetlana Kostjuk iz Ukrajine izlagala je jučer…

– Ta Svetlana mi je u nedjelju dala izvrstan recept za ljvovski boršč – obratila se starija Bugarka mlađoj. – Ne znam jesam li ti pričala…

– Ne.

– Čuj, nije komplicirano. Uzmeš otprilike kilogram kosti, dvije veće cikle, pet krumpira, dvije do tri hrenovke, dvije glavice luka, dvije velike žlice pirea od rajčice, dvije velike žlice octa, jednu mrkvu, jedan peršin, jednu veliku žlicu maslaca, dva lovorova lista, jednu veliku žlicu peršinova lišća i pola čaše kiseloga vrhnja. Jelo se, uglavnom, pripremi na bujonu od kostiju. Cikla se napola skuha s korom, zatim se dolije ocat, pa se očisti, tanko nareže i pirja s pireom od rajčice oko pola sata na maslacu. Mrkva, luk i peršin pirjaju se posebno. U bujon se potom stavi krumpir, onda cikla i ostalo korijenje, te na kraju začini i šećer. Kad je gotovo – dodaju se popržene hrenovke. Mislim da je jelo fenomenalno. Jedva čekam da dođem kući…

Tada je Ursula vidjela da na pozornici već sjedi riđokosa Leanila i smješka se nekome u prvome redu gledališta. Onaj iza zastora tražio joj je glas. U jednome času Leanila je mahnula i Ursula se okrenula: na vratima dvorane stajao je Amerikanac, iza njega dva momka s televizijskim kamerama i mnoštvom žica. Čudno, zbunila se, pa niti jedna sekcija nije snimana. I pomislila je da je nešto pogriješila, ali svi su bili tu kao što je dogovoreno. Amerikanac je potom ušao unutra, stavio na stol nekoliko šarenih knjiga i povukao se prema prozoru.

– Snimat će Krakovska televizija – šapnula je Magda. – Ovo je ipak velik događaj! Za sve nas. Znam jednu staru gospođu koja redovito dolazi na predstavljanje knjiga koje snima televizija. Kamermani je već poznaju i uvijek je uhvate u krupni plan. Ponekad je reporteri i pitaju kako joj se sviđa knjiga ili što misli o piscu, a ona odgovara da je sve oko nje veliki događaj. Stvar je u tome da njezina kći živi u susjednoj državi, u državi, na žalost u kojoj se ne poštuju temeljna ljudska prava, i staroj gospođi su društveni događaji jedina prilika da se slikom i glasom javi svojoj kćeri. Tako ću i ja, kad me uhvati oko kamere, mahnuti svima koji me poznaju.

– Gle, dolazi i dečko s kazetofonom…

Čudno se i dugo namještala ta predstava. Ursula je više puta pomislila kako će sve završiti samo na tim povlačenjima žice, isprobavanjima glasa, kako će netko ustati i vrisnuti: Pa zaboga, sjedimo ovdje već pola sata, a ništa se ne događa! Njoj su, doduše, bile zanimljive osobe, debele i mršave, nosate i guzate, koje su se tiskale oko stola i uza zid, i ona bi cijeli dan mogla tako sjediti i pogađati tko pripada kojemu sveučilištu, tko je poznat a tko nepoznat, tko je imao referat a tko će ga tek imati, tko se s kime sprijateljio itd. Čak joj je i Leanila Jaskevič, s kojom je išla na nezaboravni izlet u Zakopane, izgledala nekako drukčije, veće, značajnije. Možda zato što je svoju blijedu kosu bez forme dotjerala i malo osvježila crvenom kanom. Ovako je djelovala puno bliže Europi. Predsjedavajuća, neka starija žena iz Danske, dugo je na ruskome tumačila Leanili, čak je nešto i crtala na papiru, zatim je marljivi tehničar izašao iza zastora i namjestio mikrofon na stalak. Za to vrijeme uskim asfaltnim putem pokraj zgrade prolazili su pijani Rusi i pjevali “Druže Staljin, vi ste velik znanstvenik”… Dankinja se nasmijala, dala je nekakav znak i Leanila se nakašljala. Alisa je, Ursula je to primijetila tek kad je bljesnuo reflektor televizijske ekipe, sjedila na stolcu ispod pozornice.

– Daniil Harms, ruski pjesnik, dramatičar i prozaik, pripovijest Starica napisao je, kao što je poznato, u vrijeme posvemašnje redukcije literarnoga života…

– Života općenito – šapnula je Magda. Ursula je kimnula.

– Možda najbolji dokaz negiranja živoga života predstavlja prvi prizor, prizor u dvorištu, gdje stoji starica i u rukama drži sat. Citat. Prolazim pokraj starice, zastajem i pitam je: Koliko je sati? Pogledajte, kaže starica. Gledam i vidim da na satu nema kazaljki. Završen citat. Dakle, vidimo posvemašnju dezorijentaciju…

– Meni je pak Leanila dala izvrstan recept – šapnula je mlađa Bugarka starijoj.

– Da?

– Dračena…

– Dracena? To je cvijet, koliko znam – pomalo podrugljivo nasmiješila se starija Bugarka.

– Drač-č-čena – zamalo naglas ponovila je mlađa.- To je jelo od tijesta, što se kaže, malo svečanije. Uzme se jedna čaša raženoga brašna, pola čaše heljdina brašna, tri do četiri žumanjka, jedan bjelanjak, pola čaše kisele mliječne surutke, dvije čaše mlijeka…

– Pst!

Osvjetljivač je prebacio svjetlo na sijedoga čovječuljka s tamnim naočalama. Snimaju i Leanilu, zaključila je Ursula. Valjda i ton, sve. Boje. Mirise. Hoće li se vidjeti da Leanila ima razmaknute zube? Potom je lučonoša obasjao Grkinju, zatim Magdu i naposljetku nju. Dok je kamerman nježno klizio mehaničkim okom čas po separatima što ih je Leanila podijelila prije nastupa, čas po njenim prstima s izgriženim noktima i prstenu od lažnoga zlata, Ursulu je peckalo crvenilo na nosu: hoće li se iz profila vidjeti podbradak? Je li se kosa zamastila od jučer? Hoće li izroniti bore na čelu? Onda je maknula ruku na koju je naslonila lice, jer cijelo se vrijeme osjećala tako deformirano. Možda se ovo nikada neće ponoviti: ona na televiziji! Čudo! Istovremeno na bezbroj mjesta. I svi mogu vidjeti kako sjedi za stolom s predstavnicima Grčke, Mađarske, Bugarske, Estonije, Amerike, Japana… Kamera je sve izjednačila. No, kad se osvjetljivač sjeo na kup knjiga, Ursula se ukočila: Ne! Samo to ne! To su Memoari psa bugarske slavistike! I stavila je rešetku od prstiju na oči: ja nemam nikakve veze s psom bugarske slavistike. Ja nemam nikakve veze ni s memoarima, nikakve veze ni sa psom, a još manje bugarskom slavistikom!

– Magda! – vrisnula je. – Magda, molim te, maknimo se odavde! Odmah!

Tamo, na pozornici, danska je znanstvenica nekoliko puta udarila olovkom po praznoj čaši i Leanila je stala. Nastao je muk. Magda je laktom gurnula Ursulu i dala joj znak da se smiri. No, ova je uznemireno gledala knjige koje su kamerman i osvjetljivač trenutak ranije otkrili cijelome svijetu. Svi su vidjeli tko podupire bugarsku oporbu, tko ruši Georgi Dimitrova! Pas bugarske slavistike! Pa još ako su ti pasji memoari objavljeni novčanom potporom Soroseva fonda, onda je propast neizbježna. Svjetlo se odjednom skupilo u crveni bljesak pred očima i njoj se učinilo da je to znak da mora izaći van iz zrakopraznoga prostora i stati na nešto čvrsto. Sve ovo mora imati nekakvoga smisla.

– Magda! – Ursula je grčevito uhvatila susjedu za ruku. – Molim te, molim te, bježimo!

– Pst! – šapnula je Magda. – Vidiš da nas snima…

– Ali, molim te! – zgrabila je i drugu Magdinu ruku. Pogled joj se ponovno nehotice zalijepio za knjige koje su se doimale kao srušeni mauzolej vođi komunističke partije, memoari, psa, bugarske i slavistike.

Dankinja se kiselo nasmiješila i još je jednom žestoko udarila olovkom po čaši. Amerikanac je prišao stolu, nagnuo se nad Ursulu i šapnuo joj:

– Znam da ti je dosadno, ali daj se, molim te, strpi još samo malo…

– Seronjo! – prosiktala je Ursula, više dakako zbog neugodnoga duhanskoga dima koji je izašao iz njegovih usta negoli zbog blage opomene. Magda ju je začuđeno pogledala. Leanila je nastavila čitati tekst, ali sporije i opreznije, kao da se boji da će i nju snaći dio nekontrolirane ljutnje.

– Oh, što sam to rekla! – zamalo je zaplakala Ursula. Rekla sam jednome uvaženome profesoru da je seronja!

– Ali on uopće nije profesor – suho je uzvratila Magda.

– Amerikanac?

– Amerikanac nije profesor.

– On nije profesor? – začudila se Ursula.

– Ne, on nije profesor – ponovila je Magda pomalo iznervirano. – On je vlasnik agencije za čuvanje kućnih ljubimaca. To ti je ono, znaš, kad ideš na ljetovanje ili službeni put, ostaviš psa ili mačku u stanu i on ih svaki dan dolazi hraniti.

– Amerikanac?

Magda je kimnula glavom i ponovno joj dala znak da šuti. Ursuli je zatitrao lagani smiješak u kutovima usana. Pas američke slavistike… Leanila je zatim nastavila čitati jednoličnim glasom, dvaput je pročistila grlo, a u međuvremenu je danska predsjedateljica dala znak da se donese svježa voda. Scenski radnik je bučno napunio čašu iz plastične boce, koja je stajala uz razglasne kutije u pozadini pozornice. U kraću tišinu, koja je pomalo zatekla sve nazočne, neprimjetno se uplela žena krupnih tamnih očiju. Zanimljivo je ovo što iznosite, rekla je, no dopustite mi primijetiti da u češkome samizdatu nakon praškoga proljeća Harms uopće ne postoji. Od ruskih su pisaca nelegalno tiskani samo Ana Ahmatova, Marina Cvetajeva, Nikolaj Fjodorov, Maksim Gorki, Osip Mandeljštam, Nadežda Mandeljštam, Vasilij Rozanov, Aleksandar Solženicin, Georgij Vladimov i Aleksandar Zinovjev. Prema tome, zaključila je, smrt ruske, sovjetske je li, književnosti koju vi vidite u smrti Harmsove starice, samo je figura koju treba shvatiti u najširemu mogućemu kulturnomu kontekstu. Hvala, prošaptala je Leanila i nasmiješila se. Primjedba je bila vrlo zanimljiva, a ja osobno nisam znala da je u Češkoj bio toliko razvijen samizdat. Hvala još jednom. Onda je htjela simpatičnu ženu nešto pitati, međutim, k njoj se već prilijepio debeli gospodin u sivome odijelu, koji je najprije nešto šaptao, a onda je i uzeo knjigu bijelih korica na kojima se jedva vidio otisnut naslov. Tada je naglo ustala lijepa Alisa i podigla uvis debelu crvenu knjigu sa crnim rubovima.

– Antologija ruske disidentske drame – rekla je svečanim tonom. Oči televizijske ekipe smjesta su se zalijepile za nju. – Vidjeli smo kako je bujno šarenilo ruske književnosti tridesetih godina nestalo. Grupe i slikoviti pojedinci preko noći su raznim dekretima izbrisani iz javnoga života…

Ursuli je vrelo crvenilo stisnulo sljepoočice. Kamerman je obilazio oko strašne knjige i strašnih riječi. Kad sve ovo vidi ruski veleposlanik u Varšavi… Strahota! Strahota! E, nije trebalo dolaziti ovamo, u pakao slavistike, kad je Biuletyn ionako zabilježio nevjerojatni uspjeh. I kad su je tako krasno prihvatili. Leanila, s kojom je obišla neke značajnije crkve u okolici Zakopana, niti u jednome času nije rekla: draga prijateljice, moj referat će se pretvoriti u pravi spektakl, dođi. Ne. Nije rekla. Niti Rumjana, s kojom je dijelila sobu, nije posebno naglasila da bi joj bilo drago da dođe. Umjesto toga pričala je kako je sanjala Pompeje, antički grad kojega je zatrpao Vezuv. Dvije glavne ulice, Strada di Mercurio i Strada di Nola, javne zgrade grupirane oko foruma i u blizini Stabijanskih vrata. Alisa je govorila o Rumjaninom geniju, o tome da je napravila nešto što dosad nitko nije napravio: predložila je tipologiju disidentske drame… Leanila je za to vrijeme nešto vatreno objašnjavala danskoj znanstvenici. Tehničar pak, koji se u početku dugo mučio sa čišćenjem tona, sad se posve povukao iz predstave: na ušima je imao slušalice walkmana. Amerikanac je stajao leđima naslonjen na staklenu stijenu uz vrata i zagledao se u neku nevidljivu točku.

– Ovo što je ona napravila, ta Bugarka Rumjana – rekla je žena krupnih tamnih očiju, na čijoj se identifikacijskoj pločici moglo pročitati: L. Havlova (Czechy) – o, zbilja je pothvat kojemu nema premca…

Čovjek koji je sjedio kraj nje smjerno je klimao glavom. Tada je Magda iznenada zgrabila torbicu, ustala i potrčala prema izlazu. Amerikanac joj je otvorio vrata. Ursuli se učinilo da je ona demonstrativno izašla zato što ju je nešto pogodilo, možda konstatacija da je Rumjana velika, no nitko od prisutnih nije niti trepnuo. Pa kamo je izašla? Možda joj nije dobro? Ili joj je utrnula noga? No, kad je pogledom preletjela komad stola na kojemu su prije bile Magdine stvari – mali rokovnik sa znakom MAV, kemijska olovka, naočale i plan grada – naletjela je na prazninu. Jedino su tamo, malo dalje, stajale one nesretne knjige, koje je oko kamere neprestano doticalo. Da barem netko to odnese, pomislila je Ursula. Netko iz dalekoga Japana ili s Novog Zelanda, s Filipina ili iz nekog arapskog šeikata. Netko tko neće znati što čini. Međutim, hrpa je, kako je vidjela kutkom oka, čvrsto stajala i prkosila vatrometu njenih negativnih impulsa. Tada je izvukla iz torbe kišobran i stavila ga na koljena. Premda je cijelo vrijeme nekako jednolično govorila, Alisa se sad uznemirila, skupila je obrve u zabrinut izraz i prikovala pogled za knjige. Ona nije dala da se dira Ideja. Govorila je kako Josif Brodski stvara drame iz pjesama. I onda se hvatala tih pjesama kao da će netko ukrasti razlistale drame, pa se hvatala drama kao da su pjesme nepoznate… Kad je u jednome trenutku podigla Antologiju u zrak, Ursula je kišobranom probila iritirajuću hrpu na stolu i tada je vidjela da to nisu četiri iste knjige o izbacivanju Rumjane sa sofijske slavistike, nego niz naslova koji nema pretjerane veze s bugarskom slavistikom: Memoari Winstona Churchilla, Psaltir, Bugarske crnomorske luke i Problemi paleoslavistike u tranzicijskim zemljama.

– Začuđuje – rekla je Alisa – što jedna takva osoba nije potrebna bugarskoj slavistici…

Rumjana se lagano zacrvenjela i spustila pogled. Televizijska je kamera opet preoravala stol s knjigama. Kosti za psa bugarske slavistike.

– Eto, namjerno smo stali kod mrtve starice Daniila Harmsa, da bismo ukazali na univerzalnost ove pojave… – uplela se Leanila.

– Krasna slika, krasna slika – rekla je Havlova. Čovjek s tankim bijelim brčićima koji je sjedio do nje zanosno je bilježio zapažanja u malu školsku teku. Sitna žena do njega držala je na koljenima četvrtasto ogledalce i jarko crvenim ružem je razmazivala tanke usne u obliku postolarske igle. Sa strane se činilo kao da ovi besmisleni potezi imaju neke veze s kretanjem u prostoru: nitko se nije niti pomaknuo. Kad je žena pospremila neugledno zrcalo, Ursula je osjetila kako joj se desna noga oslobodila ukočenosti. Ustala je i pojurila prema vratima. Amerikanac joj je sa smiješkom otvorio vrata. Gdje je Magda? Ursula je najprije zavirila u sanitarne prostorije, gdje je bučno curila voda i gdje se oko umivaonika nalazila lokva vode. Međutim, nije bilo nikakvih tragova cipela i ona je brzo izašla van. Na ulici je tekao neki drugi život: djeca na biciklima, starci na klupama u hladu, mladi ljudi u automobilima iz kojih trešti glazba. Ursula se pitala hoće li znati sama do studoma? Svi su koristili poprečnu uličicu, jedino ona nije skretala s duljega puta u strahu da ne zakasni na početak sesije ili na ručak. Hrabro se prepustila tijeku staze i na veliko čuđenje začas se našla pred sporednim ulazom u Zaczek. Prepoznala je miris kuhinje. Opet je za ručak bio goveđi jezik u poljskome umaku, fino jelo kojima su vrijedni kuhari dodavali grožđice i badem. Vrata blagovaonice bila su zatvorena. Ursula je izašla iz dvorišta, gdje su uz pune tanjure mlijeka drijemale mačke. Onda je zaokrenula prema recepciji, gdje joj je simpatična djevojka mahnula.

– Gospođo Levinska!

Ursula se raznježila: slatka je. I njen dečko je sladak. Sve je slatko.

– Gospođo Levinska, imam dobru vijest za vas!

Kakva može biti dobra vijest?

– Prije desetak minuta javio se profesor Hartman – rekla je. – Zamolio me da vam prenesem da se odgađa tematska konferencija o budućnosti slavistike. Zahvaljuje vam se na spremnosti da…

No, Ursula nije dalje slušala. Pred očima su joj iskrsnule slike koje odjednom nije mogla povezati. Memoari, psa, bugarske, slavistike…

– Eto – zaključila je djevojka – riješili ste se svih obveza… Navečer možete na vlak i kući! Vaši će se sigurno veseliti kad im to javite…

Ursula je gledala pločice sa cvjetnim uzorkom ispod svojih nogu, ali nije bila sigurna je li to rimski mozaik iz Rumjanina sna ili cvjetni kostim koji je nosila na Alisinom rođendanu. Ili možda najljepši vrt u Kazanluku.

A mala s recepcije se i dalje smješkala. Mladić s naušnicom držao je telefonsku slušalicu i tumačio nešto na francuskom. U njihovom je skromnom domu radio i televizor, no nikoga, očito, nije zanimalo što se događa u drugoj stvarnosti. Ursula se, začudo, lako nasmiješila i čak je povjerovala da se riješila nečega suvišnoga. Zatim je krenula na svoj prvi kat. Gore je pak mirisalo na neku novu kemikaliju za čišćenje i kad je došla do prostora s tuševima, odakle se opet čuo jednoličan šum vode, sjetila se kako je sa strepnjom motrila hoće li se s drugoga kraja pojaviti Doris La Bionda. No, gdje je Doris La Bionda? Talijani, kako je zapazila, nisu kolektivno napustili kongres. Tada se sjetila posljednje slike: Doris La Bionda sjedi na podu Alisine sobe, usta su joj čvrsto stegnuta maramom da ne može vikati, ruke su joj pak bile zavezane iza leđa. No, ona je vrištala, vrištala je očima. Ma ne, ta slika posljedica je temperature, tako nešto nije se moglo dogoditi. I onda joj je u pamćenje sjeo vreli jedan ljetni dan, kad je sa sekretarom oblasnoga komiteta išla na izlet u Komarevo, dvadesetak kilometara od Lenjingrada, brdovito mjestašce na obali mora, gdje je poznato odmaralište Saveza pisaca. Tu je stvarala i Ana Ahmatova, rekao je sekretar. I mnogi znameniti književnici Sovjetskoga Saveza. A kad su se vraćali, u službenome žiguliju, njoj se činilo da ovdje na cestama teče blistava voda boje mora. On se smijao i govorio da ovdje na cestama nikad ne teče voda, da je to fatamorgana. I onda je rekao kako godine 1969. drug Brežnjev uopće nije dolazio u njihov rajon te mu ona nije mogla predati cvijeće. No, dobro je zvučalo, uvjerljivo, sovjetski teško i prijeteće. Ona se isto tome smijala i tako su stali na pustome dijelu… O, dragi, o, daleki sni… još živi taj lik i taj glas… no u to doba smo voljeli svi, a malo su voljeli nas… Jesenjin… Fatamorgana! Nikada kasnije nije čula tu riječ… Tiho, na prstima, prikrala se sobi kako bi se uvjerila da u njoj ne postoji život. Svi su vani. Međutim, kad je naslonila uho na vrata, prepoznala je Magdin glas:

– Još sto tisuća lira…

Uslijedilo je tiho mumljanje.

– Još sto tisuća lira i pustit ću te… Ja sam jedina vidjela kako su te svezali. Jedina bih mogla svjedočiti. Ali, pazi, ako mi ne daš obećani novac, ja… Molim? … Čuj, ne zanima me imaš li ili nemaš. To je tvoj problem! Hoću cijeli iznos. Petnaest godina nisam bila na moru. Znaš li što je petnaest godina u čovjekovu životu?

Onda se čulo nekakvo šuškanje i guranje. Sad će se otvoriti vrata… Ne! Opet tišina. Usnula je jače pritisnula uho na drvo.

– Doris, prije negoli te oslobodim… pazi, moraš znati da ovo nije moja ideja. Ja nikad ne bih došla na to. Sve je ovo Rumjanino djelo. Ona je htjela spektakl. Ona je htjela postati druga Julia Kristeva… Sanjala je o akademskoj karijeri na Sorbonni, već je vidjela pitanja koja joj postavljaju voditelji uglednih emisija iz kulture… A ja ionako za koju godinu idem u mirovinu. Ti znaš što to znači. Bibliotekari su oduvijek imali male plaće… Hajde, Doris, daj mi znak da ću dobiti sav obećani novac! Pozdravi me očima!

U tom trenutku začuli su se koraci i Ursula se hitro udaljila. Počela je otresati suknju, iako nikakve prašine nije bilo. U blizini je školjocnula brava i na hodnik je izletjela djevojka crvenih obraza, Bugarka, koja je jednom tražila Rumjanu u sobi.

– Niste na promociji? – upitala je iznenađeno.

– Izašla sam nešto ranije, jer moram spremiti stvari – nasmiješila se Ursula. – A vi? Vi uopće niste došli, koliko sam primijetila…

Djevojka je teško uzdahnula. U ruci je držala toaletnu torbicu.

– Pa eto – tajanstveno je zatreptala – tako je ispalo…

– Ne razumijem…

– Ah, što ću vam govoriti – odmahnula je rukom – vi ionako ne znate odnose snaga i ljudske naravi u našoj sredini… Smeta me što je ovako ispalo. Mogla sam, da je bilo po nekakvoj pravdi, ja voditi tu promociju, a ne ona kompromitirana Alisa Auerbach. Meni bi to otvorilo vrata za neko od boljih američkih sveučilišta. Mogla bih predavati i suvremenu rusku i suvremenu bugarsku književnost. Isto tako, dobro govorim francuski… Ali ne, Rumjana je izabrala Alisu, tu… Da ne velim što… uostalom, znate čime se sve bave razne misice i glumice u koprodukcijama, čitali ste u novinama. Dospjela je čak na Harvard, tamo se nešto motala po Centru za strane jezike. Kasnije se udala za onog starog redatelja, zaboravila sam kako se zove, eto, prošle godine je umro. Uglavnom, ona se samo motala oko znanosti, nikada nije ništa ozbiljno radila. Bavila se marketingom. To, tobože, nije tako zahtjevno, a opet ima neke veze s kreativnošću. Vidi se da pati na intelektualnome imidžu, valjda zato što je vanbračno dijete jedne čistačice i visokoga partijskoga dužnosnika iz ere Gomulke i Zapotockog… Sigurno znate da joj je pravo prezime…

Ursula dalje nije slušala. Pred oči su joj došle crno-bijele slike socijalističke stvarnosti. Čehoslovačka. Dubček. Tenkovi na ulicama. Mitinzi na Puškinovu trgu. Uhićenja disidenata. Tito. Che Guevara.

U sobi je bilo puno hladnije nego na hodniku. U gustim se zavjesama zapletalo sunce kao muha u paukovoj mreži. Čuo se i sat. Kao da je iz njegovoga mehanizma nešto zapinjalo za duše granja obješenih po zidu sobe. I baš na mjestu gdje je sunce napravilo najsjajnije gnijezdo netko je flomasterom ispisao nešto prosto. Rumjanine stvari bile su razbacane po sobi. Na stolu su ležali separati Michaela Gordona i Astrid Keller, ružino ulje i crvenkaste razglednice. Preko stolca bila je obješena pidžama s uzorcima bugarskih ruža, na postelji se nalazila Kuharica za kućne ljubimce Grega Pollarda. Pravi bugarski lonac: slanina, ovčetina, puno luka, poriluk, mrkva, sol, papar, paprika, krumpir, kajmak, peršin… Imam upravo toliko vremena da nešto kupim Salomeji, zaključila je Ursula. Možda privjesak u obliku dimnjačara ili foto-album Krakowa. Ili… – otvorila je novčanik i iz jednoga od plićih pretinaca ispala je posjetnica: Leanila Jaskevič, umjetnička ravnateljica Kazališta lutaka Svisloč u Minsku. I adresa. Neka smiješna ulica. Zatim je počela skupljati svoje stvari u kovčeg, odjeću, spavaćicu, notes s bilješkama s prvih predavanja, četkicu za zube, ručnik, iglu i konac, češalj, budilicu, sapun, komplet razglednica, kemijsku olovku…

Začudila se kako se već smračilo kad je sišla do recepcije. Ona simpatična djevojka je nešto slavila, bila je dobro raspoložena, crvenilo joj je obrubilo žive oči. Dok je ispisivala slova u formulare pričala je:

– I tako je predstavi došao kraj… Sad ćete se odmoriti kod kuće, srediti dojmove. Bilo je uspješno, zar ne? Barem niste imali nikakvih gubitaka, kao što se to, kako čujem, dogodilo gospođi Auerbach… Baš mi priča žena koja je malo prije otišla da je gospođa Alisa Auerbach uložila veliki novac u promociju Antologije ruske disidentske drame. Htjela je projekt prodati jednome američkome producentu i evo vidite što je na kraju ispalo…

– Što je ispalo? – zinula je Ursula.

– Pa ispalo je, hm… Kazimierz, kako se zove onaj tvoj prijatelj iz Wadowica?

– Karol Wojtyla – rekao je mladić ozbiljno.

– Ma, daj!… Znaš na koga mislim… Ima kožnu jaknu top gun i novi Harley Davidson.

– Krzysztof… A što je s njim? – mladić je slagao karte na ekranu kompjutora: kralj, dama, dečko, deset, devet i tako dalje.

– Krzysztof je lijepo ime… asocira na Kolumba – započela je djevojka, no mladić ju je iznenada zgrabio za ruku i povukao prema ekranu. – Onda? Što kažeš?

– O čemu se radi? – zbunila se ona.

– Evo, pogledaj – i pritisnuo je mali prst s prstenom u obliku zmijskoga oka na dno slike. – Složio sam karte za devedeset osam sekundi! Vidiš? Piše: devedeset osam!

– Super – djevojka se nasmiješila i pomilovala ga po kosi. Zatim se pokušala istrgnuti iz njegova zagrljaja i vratiti za pult. No, on ju je zaustavio.

– Čekaj! A oklada?

– Poslije ćemo o tome – naposljetku se djevojka posve oslobodila. Na recepciji se u međuvremenu sabralo desetak znanstvenika s putnim torbama. – Oprostite… – zatreptala je zbunjeno i prihvatila karton s Ursulinim podacima.

Ursula je potom uzela putovnicu i spremila je u torbicu. Zatim je provjerila je li dobro zatvoren kovčeg, pa torba. Učinilo joj se, naime, da je na jednome mjestu izvirio komadić spavaćice, no pokazalo se da je to bio tek učinak loše rastresenoga svjetla. Fatamorgana, kako bi rekao sekretar oblasnoga komiteta. Imala je toliko vremena da odšeće do željezničkoga kolodvora i usput kupi mali dar za Salomeju. Nešto, uglavnom, s dvoglavim orlom, što je vidjela na svakom koraku u gradu. Ljudi na recepciji nestrpljivo su šetkali lijevo-desno, zagledavali u susjedne prostorije, kašljucali.

– Eto – simpatična djevojka je izvukla papirić iz računala – sve je u redu, jedino vas molim da platite telefon trideset zlota.

– Telefon? – začudila se Ursula. – Ali ja niti jednom nisam zvala odavde. To je sigurno neka greška!

– Nije greška – djevojka se naglo uozbiljila. – Gospođa Magda je molila da platite njen račun. Rekla je da nema novaca.

– Magda?

– Da, strašno je žurila, inače sam vas htjela pozvati da vidimo što ćemo s njenim računom, jer ipak…

Ursula je izvukla iz novčanika trideset zlota, sve što je imala. Na recepciji se pojačao žamor i u jednome trenutku joj se učinilo da će je izgurati ako se odmah ne makne. Zato je zgrabila stvari i probila se van.

Oko sporednoga se izlaza počela skupljati mladež. Netko je imao i gitaru. U lokvama se kupalo svjetlo ulične lampe. Na ulici se pak rasvjeta lomila po tramvajskim tračnicama dodirujući nakupine zvijezda na crnome platnu neba. Ursuli se činilo da prolazi gradom koji za one koji ga napuštaju ima poseban dekor ruševina. Išla je ulicom maršala Pilsudskog, u kojoj su bili forum, Apolonov hram i Kuća srebrnoga pira. Kao u Rumjaninu snu. Potom je presjekla Stare Miasto s amfiteatrom i bazilikom, i naposljetku se našla na željezničkome kolodvoru, središtu svijeta. Stanična zgrada nalikovala je mnogim srednjoeuropskim građevinama javne namjene – netko je rekao da takvu istu ima Zagreb, Budimpešta, Bratislava i Brno. Cijeli jedan pravac što s juga vodi prema Moskvi. Sat na kolodvoru pokazivao je da ima još dosta vremena. Nije se htjela opterećivati nikakvim teškim mislima. Na dnu torbe, sjetila se, bilo je deset zlota, koje je spremila za slučaj korištenja gradskoga prijevoza. Obećala je samoj sebi da će za taj novac popiti bocu Zywiec piwa, čija ju je sunčana reklama pratila cijelo vrijeme nevjerojatnoga boravka u Krakowu. Sjela je u poluprazni stanični restoran i naručila piće. Zatim je otvorila kovčeg i gurnula ruku prema dnu. I dok je tako putovala kroz slojeve zapuhnuo ju je neugodan miris i ona je na vrhu ugledala Rumjanine cipele. Izvukla ih je, prepoznajući miris domske kupaonice, a kad ih je okrenula – na potplatima je osvanulo Calzature La Bionda i nešto sitnijim slovima vero cuoio…

Glas preko zvučnika obavještavao je putnike o polasku vlakova. Gužva na kolodvoru postala je sve zamjetnija. Svi stolovi uokolo popunili su se različitim putnicima. Nekoliko stolova uz red golemih puzavaca zaposjeli su nemirni školarci. Netko je recitirao Tuwima. Kao željezničku poeziju. Pogled joj je nehotice zapeo i za invalida koji je išao od stola do stola i nudio buketiće žutih ruža. Kad je prišao njenome stolu primijetila je da ima rupicu na bradi kao drug Salomin, sekretar oblasnoga komiteta, koji joj je na primjeru sovjetskoga života objasnio što znači fatamorgana. Crveni mjesec, pusta cesta, osjećaj vode na asfaltu. Prašina. Prolaženje. Bliskost. Dodir nepoznate sile. S time u svezi ili bez ikakve veze s time prisjetila se okusa prvoga gutljaja piva u rodnome selu: ona, Jefim, Nikolaj i Tamara napravili su indijanski šator od starih vojničkih deka, u čijoj su unutrašnjosti, skriveni od pogleda roditelja, pili nešto što se zvalo Krasnaja zvezda i što je podsjećalo na sapun. Od toga okusa uhvatio ju je strašni smijeh, crveni smijeh kako bi rekao znameniti književnik Leonid Andrejev, u jednome trenutku čak se i srušio improvizirani šator i onda je tata, koji je cijelo vrijeme promatrao orgije skriven iza breze, vidio da tu nema ničega, da djeca zapravo nisu radila ništa nedolično. Sve loše zbilo se u njegovoj glavi. Da li od rušenja tih kulisa ili pak nečega drugoga, nije važno – no, ostao je gorak okus u ustima. I sada ga je osjećala, premda nije bilo ničega… Zatim je misli pokušala prebaciti na Leanilin referat, no pojedinosti su joj neprestano izmicale i na površini se plela samo starica koja je ušla u Harmsovu sobu i neočekivano umrla u naslonjaču. Harms je neko vrijeme uzrujano šetao, a onda je izašao van s namjerom da nešto kupi u trgovini. U trgovini je bila gužva, pred blagajnom se stvorio dugačak red, no on se pravio da ništa ne primjećuje, samo da se ne bi morao vratiti u sobu s lešom. On je očekivao čudo. Tada mu je prišla neka zgodna ženska i uvukla ga u prigodni razgovor.

ZGODNA ŽENSKA: Znadete li što se tamo događa?

HARMS: Oprostite, ali stvarno ne znam.

ZGODNA ŽENSKA: Pa da li biste otišli tamo i pogledali što se događa?

HARMS: Oprostite, ali mene to uopće ne zanima.

ZGODNA ŽENSKA: Ali, kako vas ne zanima? I vi se zbog toga zadržavate u redu… Pa da, muškarac i ne bi trebao stajati u redu za kruh. Baš mi vas je žao. Prisiljeni ste ovdje stajati. Vi ste sigurno neženja?

HARMS: Da, ja sam neženja.

ZGODNA ŽENSKA: Dajte da vam kupim što vam treba, a vi me pričekajte vani.

HARMS: Hvala vam. To je vrlo lijepo od vas, a zapravo bih mogao i sam.

ZGODNA ŽENSKA: Ne, ne, samo vi idite van. Što ste htjeli kupiti?

HARMS: Znate, htio sam kupiti pola kile crnoga kruha, jeftinijega. To najviše volim.

ZGODNA ŽENSKA: U redu. Sad idite. Ja ću kupiti, a vi ćete mi poslije vratiti novac.

Doris La Bionda, odjednom se trgnula Ursula: jedan scampolo za tebe: malo ruma, malo coca-cole, malo sode, nekoliko višanja iz kompota, tri kockice leda. Nazdravi mi samo očima! Kao psu buduće bugarske slavistike!

ZGODNA ŽENSKA: Vi pušite lulu?

HARMS: O, beskrajno sam vam zahvalan.

ZGODNA ŽENSKA: A vi pušite lulu! To mi se jako sviđa… Znači, sami kupujete kruh?

HARMS: I ne samo kruh. Sve sam kupujem.

ZGODNA ŽENSKA: A gdje jedete?

HARMS: Obično sam kuham ručak. Ponekad jedem i u pivnici.

ZGODNA ŽENSKA: Volite pivo?

HARMS: Ne, više volim votku.

ZGODNA ŽENSKA: I ja volim votku.

HARMS: Volite votku? Kako je to lijepo! Volio bih da jednom nešto zajedno popijemo.

ZGODNA ŽENSKA: I ja bih voljela s vama popiti votku.

HARMS: Oprostite, mogu li vas nešto pitati?

ZGODNA ŽENSKA: Pitajte, dakako.

HARMS: Dobro, pitat ću vas. Vjerujete li u Boga?

ZGODNA ŽENSKA: U Boga? Svakako.

HARMS: A što mislite, da kupimo sad votku i idemo k meni? Stanujem u blizini.

ZGODNA ŽENSKA: Vrijedi, slažem se.

HARMS: Onda idemo.

Međutim, iznenada mu je na pamet palo da u sobi drži mrtvu staricu te da ne može nikoga pozvati k sebi, te je brzo iskoristio trenutak oslabljene pažnje i pojurio kući. U sobi je mrtva starica već zaudarala. Tada je shvatio da je jedino rješenje strpati staričine ostatke u kovčeg i otputovati do neke udaljene točke, možda močvare, i riješiti se tereta. I tako se našao na putu… Ursula je otpila posljednji gutljaj najhladnijega piva pod suncem, kako glasi reklama. Kazaljke na velikome satu nekako su živnule i ona je shvatila da mora ići. Platila je piće i sjetila se da postoji još nešto što nosi kući: Biuletyn. Tamo je zabilježen njen najveći uspjeh. Imala je još toliko vremena da otvori torbicu, izvuče brošuricu i udahne čaroliju. Čudilo ju je kako je uopće mogla tako dugo izdržati a da ne gleda svoje ime i uživa u njemu, taj trag zvjezdanoga postojanja što se naposljetku simbolički lomi po tramvajskim tračnicama Krakowa. Kao što bi rekao Mickiewicz, trag izrazit, al lagan; žurno, kretnjom gipkom, pogađaš, nogom malom otisnut je tako od nekoga što zemlju jedva tiče lako. Kad je prije petnaestak godina u beznačajnome žurnalu Sovetskaja ženščina njeno ime osvanulo na popisu nagrađenih učiteljica – kupila je deset primjeraka časopisa i donijela ih u zbornicu. Svakome kolegi po jedan. Sutradan je tajanstveno nestala šalica iz koje je pila čaj. Što bi sad moglo nestati? Ursula je otvorila i potražila zadnju stranicu – no, zadnje stranice nije bilo. Netko ju je istrgnuo.

Sve je odjednom postalo tako lako, kao prašina koja je pokrila grad. Jedino je mjesec, krvav kao Krasnaja zvezda, izgledao kao da će početi padati u velikim krpama i Ursula je zato požurila na vlak. Za Pompeje, kako su najavili loše udešeni zvučnici.