Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

13.

 

Ipak nisam prešao na doktorovu terapiju. Pio sam tablete, postajao sve pijaniji i bivalo mi je sve gore i gore.

Počelo mi se pričinjati.

Jedne noći sam se probudio i nad sobom ugledao Štakora.

Sklopio sam oči i opet ga ugledao. On i mršava udovica, čiji se lik miješao s ludom anoreksičarkom, sijali su rižu ispred Gradskog poglavarstva i cerili se kao ludi. Zgrade su tonule, čitav grad je propadao u panonsko blato. Bila je tu i jedna podmornica, ali su njezina vrata bila čvrsto zatvorena. Iz riže su rasli plameni jasenovi, a u njihovim je krošnjama gorio Stjepan, davorski kralj. Nije vrištao, samo se blago smiješio.

Probudio sam se u podne i na Stjepanovu krevetu ugledao Štakora. Bio je dan, bila je java. A Štakor je bio svjež, obrijan i zdraviji od svih nas.

Pozdravio me je. Dok mi je objašnjavao kako je ovdje zato da mu ne ukinu socijalnu pomoć, ja sam samo gledao njegove zube koji su se kezili. A bio sam slab, suviše slab.

Štakor nije bio jedini problem. Nekoliko sam puta razgovarao s anoreksičnom Višnjom. Nastojao sam biti što nježniji prema njoj, pa mi se otvorila, pričala o djetinjstvu, mladosti, faksu hortikulture što ga je završila i velikim planovima koje je imala kad se vratila na imanje svojih roditelja. O tome kako su je silovali. O bolesti, o alergijama i krastama koje su joj pokrivale čitavo tijelo. Slušao sam je satima, davao joj podršku, hrabrio je, ponekad bih joj stisnuo ruku i rekao da samo izdrži, da ćemo pobijediti tog gada – život. Gledala me je potom, dugo šuteći, oči su joj svjetlucale. Dogodila se glupost koju nisam htio, zaljubila se.

Počeo sam je izbjegavati, što i nije bilo teško jer sam spavao po cijele dane. Međutim, stala mi je dolaziti u sobu, sjedila bi na krevetu i gnjavila me cvrkutanjem dok je sestra ne bi otjerala. Izlazio sam samo kad sam morao. Pušio sam u tri, četiri ujutro kad je ona spavala.

No ona je saznala za moje navike i jedne noći mi napravi zasjedu u društvenoj prostoriji. Hladno sam je pozdravio, sjeo na klupu pokraj prozora i zapalio. U njezinu kasetofonu, koji je stajao na stolu, tiho je svirala neka prastara kaseta Prljavog kazališta. Naišla je ona stvar gdje se pjeva o lizanju sladoleda. Tad je Višnja poludjela. Pojačala je stvar i počela plesati krećući se prema meni. Pritom je bestidno palacala jezikom oponašajući lizanje i pjevala svojim slabašnim glasom „Daj mi jedan liz, liz!“.

Iza mene je zid. Nemam kud. Razmišljam što napraviti, ne želim je povrijediti, no odvratnost mi se diže od stopala i uspinje uz kralješnicu, ukrućujući me cijelog u gadnu, bijesnu erekciju. Kad me je dodirnula, eksplodirao sam i ščepao je za ruke, lake i lomljive poput dugačkih ledenica, digao je na stol i zaurlao: „Dost’, u pizdu mater’nu! Dosta! Pizdo šugava!“

Višnja me pogleda zaprepašteno, njezine lijepe velike oči (jedino što je na njoj bilo lijepo) se rašire od šoka, pa brizne u nijemi bolesni plač. Gledam je i pomišljam da bi možda tako plakalo pseto kad bi mu odrezali jezik. Bila je, naravno, odvratna, no više nisam osjećao gađenje, nisam osjećao ni sažaljenje, odnosno jesam ali kasnije, no najprije sam osjetio nadmoć, i to me iznenadilo, eto, i ja bijednik, jado koji prespava većinu dana pod tabletama, ja koji sam počeo strepiti i od Štakora, čak i ja mogu izazvati nečiju sreću ili ogromnu bol. I tek tad postadoh svjestan nabrekline u gaćama, uzeh je u naručje nježno, poput oca, pa je – dok je njezin koščati bok ugodno pritiskao moj pulsar – odnesoh do dežurne sestre. Ulazeći u sestrinu sobu primijetio sam Štakora u dnu hodnika.

– Dajte joj nešto, molim vas – rekoh sestri.

– U redu, pustite je meni. Vi se vratite u sobu.

Produžio sam do WC-a i gledajući se u ogledalo izvadio ga iz pidžame. Jedva da sam ga dodirnuo, a sperma šiknu van zalijepivši se za slavinu. Zatim se vratih u društvenu prostoriju. Štakor me dočeka svojim uobičajenim cerenjem.

– Šta ne pojebeš to, baja? – upita on.

– Njoj ni’ dobro, čoviče. Ko’i ti kurac?

– E pa šta, i dalj’ je žensko.

– Ti s’ bolestan. Teb’ je stvarno misto ovd’.

– A ti nis’, jel’? Glumiš tu da s’ joj k’o neki kolega, pričaš da ‘š joj pomoć’, a kad ti ona fino dođe, ondak joj… Kak’ si joj ono rek’o – pizdo šugava, a? ‘esam dobro čuo? Et’, mene boli kurčina za nju, al’ ja je neć’ odbit. Izjebać’ je pa ‘š vi’t kak’ će ozdrav’t.

– Slušaj, baja, ak’ joj priđeš, najeb’o s’ od mene.

– O? Baš mi ne izgledaš k’o neko od kog bi mog’o najebat. Paz’ da s’ ne b’ zajeb’o.

Nekoliko dana nisam vidio Višnju. Sad ona leži u sobi i ne izlazi. Koristio sam te dane za jačanje. Odbacio sam tablete, jeo što sam više mogao i vježbao. Fizički sam se osjećao puno bolje. No u glavi sam još uvijek bio katastrofa, i sam pogled na Štakora preko puta mog kreveta bio je dovoljan da me deprimira. Tu je pomagala misao o Višnji. Hranio sam se njezinom nesrećom. Svake noći bih se sjetio njezinog beznadnog plača i kurac bi mi se dizao, drkao bih ga polako i zamišljao kako joj ljekovitim poljupcima obasipam tijelo, ulazim u nju kao svetac, a s nje nestaju kraste i osipi, čelo joj se ozaruje, život vraća.

A Višnja, stvarna Višnja, ustala je iz kreveta i pronašla novog prijatelja. Ponavljala se priča sa mnom, samo što sad svaki dan dolazi i dugo sjedi na Štakorovu krevetu, točno preko puta mene. Zajedno piju kavu i šetaju parkom koji okružuje bolnicu.

A ja sam svake noći nastavljao sa svojim masturbatorskom seansama, jedino se promijenio sadržaj mojih fantazija. Više nisam bio svetac, bio sam osvetnik. Počinjao bih s tim u krevetu, a zatim ustajao i odlazio na WC. Jedne takve noći, prolazeći pokraj ženskog zahoda, čuo sam čudno dahtanje. Ni ne razmišljajući uđoh unutra.

Štakorova pidžama bila je svučena do koljena. U rukama je držao tridesetak kilograma tešku Višnju – naticao ju je na kurac dok je ona gotovo beživotno visjela u njegovim šapama. Bila je pri svijesti, oči su joj bile raskolačene, ali su izgledale mrtve, kao i cijelo tijelo.

– Pušti je, sroljo!

Pogledao me je kao da radi najnormalniju stvar na svijetu no učinio je što sam mu rekao. Zakopčavao je šlic od pidžame kad sam ga pogodio. On pade na koljena. Krv šiknu iz arkade, ali nedovoljno. Morao sam mu se napiti krvi. Ščepao sam ga za kosu, dovukao ga do školjke i počeo mu glavom tući o nju. Nova krv je potekla, bilo je dosta te krvi i to me smirilo. Ostao je ležati tamo kraj školjke, blizu kanalizacijskih cijevi i njihovog kompliciranog sklopa koji je zapravo i bio njegov svijet.

Višnja je stajala naslonjena na lavabo i gledala me ništa ne shvaćajući. Djelovala je nevjerojatno krhko, imao sam dojam da bi se rasula u ništavilo kad bih je dodirnuo. Odjeća joj je razderana, iz kućne haljine proviruju šiljate sisice. Razmaknuo sam haljinu. Na mršavom neuhranjenom tijelu crnio se grumen dlaka. Kurac mi poče bolno oticati.

Uzeo sam Višnjinu ruku i sklopio je oko otekline. Prsti su koščati ali mlitavi i, kad sam joj pustio ruku, ona nemoćno pade uz tijelo. Ponovno je uzmem i učinim isto. Njena ruka vođena mojom odvede me unutra, njene oči gledaju i dalje razrogačeno ne videći ništa, nabijam taj živi leš držeći je objema rukama obuzet nevjerojatnom pomamom. Osjećam kako me trese grčevit plač, niz lice mi se slijevaju žareće suze, a u ušima odzvanja zvuk tog plača nalik na škripu ili promukli lavež grabljivice, smijeh hijene. Zatim sve utihnu, tijelo mi se smiri.

Višnja najednom oživi, načini nekoliko koraka, pa sjedne uz Štakora, koji je još uvijek ležao na podu. Vratio sam se u sobu, odjenuo svoju odjeću i pobjegao iz bolnice.

Nije imalo smisla da idem kući jer bi me tamo odmah našli i vratili u bolnicu. Ovaj bi me put možda spremili i u ludaru. Zato sam krenuo prema kolodvoru. Restauracija radi cijelu noć, popit ću kavu i razmisliti što napraviti. Bilo je oko četiri ujutro kad sam izašao iz bolnice.

Kavu sam popio, pa i drugu, i treću, ali se ničemu nisam domislio. Znao sam samo da se želim izgubiti odavde. Gledao sam ljude kako ulaze u vlakove i zavidio im više nego bogovima.

Počeo sam listati onaj oglasnik što sam ga našao u zatvoru. Bio je star dva tjedna, no nikad se ne zna. „Traži se pomoćni radnik i zidar.“ Nazvao sam. Javio se nekakav kreštavi zagorski glas.

– Zovem u vez’ posla.

– Kaj si ti? Zidar il’ radnik?

– Antlogor.

– Jes’ Bosanac?

– Slavonac.

– Slavonac je – rekao je nekome pokraj sebe, a onda se opet obratio meni: – Mo’š doć’.

– Kad?

– Odma’. Dođi u Turanj kraj Zadra i nazov’ ovaj broj. Neko bu došel po tebe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.