Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

32.

 

Došao je još jedan prvi petak u mjesecu. Čitav sam dan bio na iglama, nisam znao hoću li plaću dobiti u Zagrebu ili ću morati po lovu u Gradišku. Namjeravao sam ići na koncert „Zagreb gori“ na kojem su, između ostalih, trebali nastupiti Let 3 i T.B.F.

Plaću sam ipak dobio taj dan, najveću dotad – 3010 kuna – jer smo kao najbolje gradilište dobili stimulaciju. Poklonio sam sebi Amaliu Rodriguez i došao u stan. Znao sam da Irina radi, no očekivao sam je u neko normalno doba. Oko osam me uhvatio nemir, pa sam izašao, popio nekoliko gorkih i dva piva, a zatim se spustio do Cvjetnog nešto pojesti. Dok čekam, pijem pivo i odmjeravam zgodnu konobaricu. Neki tip, koji je sjedio s većim društvom na terasi, odmjerava mene.

Otišao sam se pošorati. Tip uđe za mnom i odabere pisoar kraj mojeg.

– Imaš lijepu karu – reče on – nije velik, ali je nekak’ skladan. Ta plava vena…

– Jes’ ti anatom il’ peder? – rekao sam.

– Mora da je prekrasan kad je u erekciji.

– Peder, znači.

– Sigurno je sladak u ustima.

– Neće moć’, bajo. Kriva adresa.

– Daću ti sto maraka.

– De’ odma’.

Spremio sam pare u džep. Povukli smo se u zahod. Tip se odmah baci na posao. Ščepao me za guzicu jednom rukom, držeći mi prst na šupku, a drugom me milovao po jajima. Dobro je pušio, bolje od većine žena koje su mi to radile. Ali opet to nije to. Odgurnuo sam ga od sebe.

– Oprosti, bajo, ponila me znatiželja, no ja ipak nisam taj. Ev’ ti tvoje pare.

– A ne, ne. Zadrži to. Mogli bi se nać’ koji put.

– Nema svrhe.

– A da mi ostaviš broj? Čisto da porazgovaramo, sve mi se čini da ti nisi načisto sam sa sobom što zapravo želiš.

– Ne dolazi u obzir.

Platio sam ćevape ne dirnuvši ih i produžio do pivnice u Savskoj. Neprestano mislim o Irini, pa o Hani, ludoj cvjećarici, o Ivani koja je mislila da sam čarobnjak, o Bilji i Lani i o čitavom nizu žena koje su me voljele a sad su mrtve ili vole nekog drugog, i shvaćam da istodobno volim sve te žene i od te spoznaje rastem i nadimam se lebdeći kroz noć poput balona.

U pivnici je uobičajena gužva, ali se osjeća da je provod negdje drugdje i da ljudi idu gore na koncert. Popio sam dva rezana piva i vratio se u stan. Čekao sam Irinu oko pola sata, napisao joj poruku na poleđini jedne pjesme i otišao. Prije Šalate sam skrenuo u pivnicu Tomislav i tamo upoznao Doktora, Šibenčanina i alkosa koji je radio u Mungosu. Upravo se vraćao s gradiščanskog terena. Popili smo zajedno par piva. Doktor je ružan i ima lice ubojice, ali iz njega izbija toplina, ljudskost i neka čudna, spokojna tragičnost. U Gradiški se odmah spetljao s Tabletom i njegovima i više je vremena provodio u birtiji Puška, pucanj i sprovodi, kako se sad zvala Adria, nego na poslu. Zato ga sad šalju kući na odmor da razmisli o svemu.

– Tableta i njegovi su okupirali to misto. Piju po nabavnim cinama jer su ucinili vlasnicu da će je tužit zbog imena. A i to ča popiju plaća oni Amer koji jebe vlasnicu.

– Uvik su se znal’ snać’. Čuj, Doktore, šta ne pođeš sa mnom gor’ na koncert? Beet Fleet, Let 3, Majke, Partibrejkersi. Dugo ni’ bilo tak’ nečeg.

Doktor se sav ražalostio.

– Stvarno moram na more, čoviče.

– Ha, dobro, al’ još jeno mož’mo pop’t.

Stiže novo pivo. U drugoj prostoriji Bad Blue Boysi pjevaju svoje hitove, ubacujući s vremena na vrijeme pokoju ustašku. Tad jedna opaljena pica, koja je sjedila odmah iza mene u društvu nekog šminkera, zapjeva Hajdukovu himnu. Šminker se skameni, a Doktor i ja zapljeskamo. U prostoriju uleti momak obrijane glave urlajući nešto protiv Dalmatinaca. Šminker se neprimjetno izgubi. Doktor reče Boysu:

– Lipi moj, vraćaj se tam’ i ostav’ moju žensku na miru.

Podigao ju je zajedno sa stolicom i s lakoćom prebacio za naš stol. Žena se smijala kao luda. Obrijani momak se vrati u svoju prostoriju. Tek što smo naručili novu turu, zrak je oko nas postao gušći. Bad Blue Boysi nahrupe u prostoriju kao čopor vukova. Tad nastupi Doktor. Izvadio je iz torbe vijenac od ručnih bombi i stavio ga oko vrata.

– Dalmatinac nosi lanac oko vrata, znate tu pismu, lipi moji. E, to vam je to, sam’ ča ovi nije zlatni nego vatreni, pa ak’ vi dečki budete pravil sranje, ja ću evo sad izvuć ovi osigurač pa ćemo svi skupa lipo odletit u tri pizde materine. Capisci?

Vjerovao sam mu. A i Boysi su mu povjerovali. Komad je ushićeno gledao Doktora. I ona je bila luda, ali je shvaćala da je Doktor veći luđak od nje. Vidio sam kako ga je ispod stola uhvatila za muda.

– A kam’ ćeš ti, Doktore?

– Doma, na more. Doli je moj leut, pa ću uz njegovu pomoć i pomoć ovog čarobnog lanca na vični počinak. Umoran san od svega.

– Praviću ti društvo – reče ona.

– Kak’ želiš, lipa moja. Al’ to neće dugo trajat.

Pozdravio sam se s njima i popeo do Šalate gdje sam saznao da nema ništa od koncerta, bar za mene. Sve su karte rasprodane. Nudio sam redaru pederskih sto maraka, no on nije htio ni čuti. Vratio sam se u stan.

Irina je bila u stanu i radila je – razgovarala je s djevojkom koja živi na Cipru i misli da ima male sise. Ili prevelike, nisam siguran. Ili možda ima dečka koji ustvari nije njezin dečko nego je djevojka nečijeg dečka. Ili ne znam. Jedini problem koji sam ja tu vidio je iznos njezinog telefonskog računa jer su njih dvije klafrale više od dva sata.

Otišao sam u kuhinju, neko vrijeme slušao Buena Vistu i pokušavao čitati. No nisam mogao sjediti, pa sam izašao u šetnju po kvartu. Sreo sam par kurvi iz susjedstva koje sam znao iz viđenja, popušio s njima cigaretu i vratio se natrag. Rekao sam sam sebi – ako bude razgovarala kad se vratim, napustit ću je zauvijek, i to bez riječi.

Irina još razgovara, a ja odlazim u kuhinju, bez snage da izvršim što sam naumio. Nakon pola sata ona dolazi i ljubi me.

– Oprosti – kaže – ovo je bilo bitno.

Već sam joj oprostio, ali crv me i dalje ždere.

– Skidaj se. Skidaj se i obuc’ onaj kombine.

Jebemo se na stolici. Po prvi put s njom ne osjećam da vodimo ljubav. Doživjela je vrlo intenzivan orgazam. I kaže:

– Ovo u seksu nikad nisam doživjela. Otvorile su mi se sve čakre.

Takve su me izjave dovodile do ludila.

Sutradan smo se probudili oko devet. Oboje imamo tehnički program – ja sam morao pronaći termostat za kolegu s posla, a ona nosi nekakav fen na popravak. Po njezinom raspoloženju mogao sam vidjeti da su joj se čakre ponovno zatvorile.

– Neću hodat po gradu tražeći nekakav termostat!

– Neć’ ni ja nosat fenove!

Nekako smo se ipak dogovorili. Obavit ćemo svatko svoje, pa ćemo se naći i otići u šumu ili u zoološki vrt. Međutim, nije nama s nama lako. Nije uopće. Irina je morala telefonirati, pa smo skrenuli u poštu u Gundulićevoj. Čekao sam je neko vrijeme kraj nje, a zatim joj rekao da idem u Bakačevu potražiti termostat. Ona me, međutim, nije razumjela, mislila je da sam samo izašao van. Kad sam se vratio, Irina je bila na ulici, a iz glave joj se pušilo.

– Gdje si!?

– Pa rek’o sam ti da idem u Bakačevu.

– Nisi rekao da ideš u Bakačevu.

– Zaborav’, idemo nedi na kavu. Sam’ da obavim jedan razgovor.

– Čekaću te u Verdiju.

U Verdiju neko vrijeme uredno funkcioniramo.

– Lijep si, Gorki.

– Znam, opako sam ljep. Al’ grozno se osićam u ovoj majic’.

Tu mi je majicu ona poklonila. Crna je i prozirna i sam sebi ličim na pedera.

Izlazimo na ulicu. Svađa se bliži poput oluje. Irina po svom običaju nešto priča. U meni odjednom sve bukti, iznutra osjećam strahovit grč, sve me boli, kao da me žderu sve moguće beštije.

– Gorki, ideš ti danas za Slavoniju?

– Idem, znaš da idem, moram.

– Kad?

– Ne znam.

– Pa reci mi, da si mogu organizirati dan. Možda bih kasnije s prijateljima u Maksimir.

– Šta se mene tiče, mo’š odma’ jer od ovog trenutka mi više nismo zajedno.

– Gorki!

Siječem trg koracima, ne shvaćajući otkud u meni taj prokleti bijes. Udaram se šakom u glavu. Osjećam kako mi na čelu raste čvoruga, kako bridi i čini mi se da s njome ta žestina izlazi van. Ne gledam, hodam zapravo zatvorenih očiju, no osjećam Irinu, osjećam da je blizu mene i da nije otišla. Ušao sam u trgovinu, kupio termostat i izašao. Čekala me je vani.

Irini sad treba priroda. Oko nas je kamen, asfalt, beton, sve to užareno od sunca. A njoj sad treba drveće, grmlje i mir, prividni mir trave i krošnji koji će izliječiti bol koju sam joj nanio. Stižemo do Ribnjaka. Mene je bijes napustio, no osjećam ga za vratom, osjećam ga kako dašće poput psa dok pokušavam – i ne uspijevam – prodrijeti kroz njezin oklop.

Sjedili smo neko vrijeme na klupi i njoj je postalo bolje. To je i mene smirilo. Ljubimo se i diramo poput najnježnijih ljubavnika.

– Ovako, dok samo šutimo, dok te diram, sve je drugačije, sve je dobro, zar ne Irina…

– Je… Gorki, mi više ne možemo ovako. Ili ćemo biti samo ljubavnici, ili samo prijatelji… Ovo me izluđuje, ovo me uništava! A i tebe, vidim to.

– Znam, al’ ja to ne mog’ razdvajat. Sam’ ljubavnici!? Sam’ prijatelji!? Kak’ to misliš izvest? Ja ‘oću sve, mislim da se jednostavno moramo više truditi, bit’ tolerantniji, et’. To mislim.

– Gdje smo pogriješili? – ponavlja ona ne slušajući me.

– Irina, ne znam, ne znam jesmo li u’pće pogriš’li. Još ni’ sve gotovo.

Prešli smo sjesti na drugu klupu. Tamo je bilo više sunca. Više ne govorimo. Osjećam da joj je bolje, ali nisam siguran koliko će to trajati. Zato samo šutim i puštam da nas liječe sunce i tišina.

– Gorki, nemoj ići danas, molim te, ostani – reče ona napokon.

– Ostać’. Mog’ i sutra putovat.

Nakon nekog vremena naišli su neki njezini prijatelji. Ona je ustala i otišla razgovarati s njima. Ja sam ostao sjediti, sklopljenih očiju, upijajući sunce.

– Gorki, dođi pogledat bebu.

Došao sam, pogledao to malo balavo stvorenje i osjetio strahovitu bol. Samo prije nekoliko dana rekao sam joj da želim dijete od nje, a sad mi je odjednom puklo pred očima i postalo kristalno jasno da od tog neće biti nikad ništa. Ona me upoznaje s prijateljima. Tip je ružan i simpatičan, no ona je strašno naporna, dosadna bivša pjevačica koja priča kao navijena, te život joj se promijenio zbog tog djeteta, te pjevanje je uopće više ne zanima, te jesu to obveze, ali radosne obveze. Dok ona klepeće, on bebi daje bočicu s hranom, zatim joj daje piti, pjeva svojim grubim glasom pjesmicu od koje beba tone u san.

– Ti bi bila divna majka, Irina, znam da bi bila – reče ona i pri tom značajno pogleda najprije nju, pa mene. Osjećam kako propadam kroz ponor boli.

– Čuj, odo sad – jedva sam uspio reći.

Ona je krenula za mnom. Hodala je dva metra iza mene, ne govoreći ništa, mračna i tužna. Jurimo ulicama kao u nekoj bezglavoj, besciljnoj potrazi. Na peronu sam zastao i pričekao je. Ona se skoro zabi u mene. Kad sam je pokušao poljubiti, ona izmakne glavu. Uletio sam u vlak ni ne pogledavši je.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.