Lift bez kabine | Marinela

A.G.M.

 

Svjetla automobila iza ograde. Hodam. Željezne šipke zrake svjetla prolaze. Gomila crkvi u Zagrebu. Hodam. Ljudi su zanimljivi, posebno žene, večeras. Hodam iza njih. Gledam im leđa, čizme, marame. Svi su ljudi ludi. Pogledi su im ludi, cijelo lice, tijelo. Hodam. Obilazim Ribnjak. Gledam u prozore. Stanovi su veliki i svijetli. Noć je. Mrak. Zamišljam koliko ljudi sad vodi ljubav u njima. Ali zbilja vodi. Bježim iz škole. Prolazim kraj drugih. Izlaze mladi ljudi. Svi u grupama, smiju se. Puste ulice. Stara žena teško hoda. Stara dama prima se za zid. Netko joj pomaže da dođe do vrata. Polako. Svi zgodnozanimljivi muškarci ne primjećuju me uopće. Nema me. Popravljam šal. Prljav je i star. Cigareta za cigaretom. Kontakt. Tražim vatre. Hodam. Hladno je. Obrazi su crveni. Nos je velik. Toplo mi je. Penjem se stepenicama, mrak je i nikoga nema. Bojim se malo, malo, ne dozvoljavam. Tražim vatre. Ali zbilja vatre. Nema je. Sjedam na limenu klupu i nalazim se u zagrljaju najpoznatijeg frajera u Zagrebu. Šutimo i kužimo se skroz. Pozdravljam ga nogom. Neke se djevojke užasavaju skoka s nebodera ili s prozora na drvo ili s mosta u rijeku. Misle da to graniči s ludilom. I ja sam lud. Hodam. Rukavicama brišem prašinu sa štandova. Gledam u prste. Silazim stepenicama na Dolac i puštam dim da mi izlazi iz usta. Ništa ne vidim. Silazim kroz gusti dim. Mrak, pa svijetla ulica. Autobusi puni ljudi. Čini se da idu s groblja. Gledam knjige. Govorim nešto pristojno i strašno glupo. Izlazim. Mičem se od automobila koji voze. Čini mi se da stalno znam gdje sam. Ili mi nije važno. Hodam. Malo je hladnije. Previše grešaka. Stajem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.