Lift bez kabine | Marinela

BEZBOJNI GRAD

 

Vračevi su bili obična pojava u Bezbojnom Gradu, i nebo i ogromna kutija, kotači. Neobični kotači i smijeh. Sve je bilo obično i normalno. Bezbojni Grad bio je krcat ljudima i kotačima. Bezbroj ljudi radilo je i rađalo djecu u ogromnim količinama. Pljus, pljas – padala su djeca na podove i ostajala živa. I zbog toga je svaki čovjek imao svoj kotač na koji bi ga stavljali kada umre i poslali daleko. Nije bilo mjesta za mrtve u Bezbojnom Gradu. No, bilo je puno nasilja, i svakoga dana su se izvan granica Grada koturali kotači s izmrcvarenim ili cijelim lijepo obučenim ili golim raznolikim ljudima. A živi ljudi najčešće su nijemo hodali ulicama i trgovima Bezbojnog Grada. Ili su se smijali. Prepadali jedan drugog i ubijali se. Radili, radili. Rađali, rađali. Uglavnom se tako živjelo. Izvan grada. U zgradama se živjelo na dva načina, ili se obično živjelo, ili su se proizvodili kotači. Tu je bilo i dima koji je prolazio dimnjacima i te dimnjake je netko trebao čistiti. Zato je postojao Pan. A Pan je imao svoju najbolju prijateljicu Ovcu. Ovca je obična karakul ovca. Pan ju je jako volio. Ali nije volio Bezbojni Grad. Mrzio je sivu boju svog odijela i nije volio to što je tu sve bilo sivo, a ponešto, iako je to umjetno i rijetko, bijelo. Sve je bilo sivo. Ili je Pan jednostavno vidio tako. Dim je, na primjer, bio tamnosiv, a ljudi su bili različitih sivih nijansi. Pan je rođen u Bezbojnom Gradu i smio je izaći iz njega tek mrtav, na kotaču. Dok je bio malen i prolazio jednim od brojnih trgova, zapeo je za prazan kotač i tako otišao izvan grada. I vidio je boje i plavu i crvenu i zelenu i žutu i to mu se jako dopalo. Sreo je razne obojene ljude i životinje i biljke. Zavolio je plavo, crveno, zeleno i žuto. Začudio se kada je sreo pastira sa stadom karakul ovaca. Pastir je bio žensko i zavolio je Pana, te mu je poklonio Ovcu.

Pan i Ovca otišli su dalje. Obišavši svijet vratili se u Bezbojni Grad. Slučajno. Ovca je postala siva i bila je najljepše stvorenje u Gradu. Iako je bila jedino nešto takvo, to nikoga nije čudilo. Sve je bilo obično i normalno i to se Panu jedino sviđalo. Pan i Ovca ostali su živjeti u Gradu. Šetali su ulicama, izbjegavali nasilje i smijeh i čistili dimnjake. Pan je znao da nitko ne može obojati ulice i trgove i zgrade i nebo, tlo njegovog grada. Znao je da nitko ne može obojati njega. Zato je pobjegao iz plavog, crvenog, zelenog i žutog. Želio je promatrati svoju sivu ovcu i piti njeno sivo mlijeko. Izbjegavati ljude. Bojao se nasilja. A mislio je da dimnjaci nisu loši, a kada se očiste, još su bolji. Nitko nije mogao očistiti Bezbojni Grad. Nitko nije niti ljude. I (iako je to bilo nemoguće) desilo se čudo. Ovca je zatrudnjela. U sebi je imala maleni plod karakul. Tada i čudne prohtjeve. Željela je čuti smijeh i vidjeti ogromne kutije i vrača. Pan se čudio svojoj prijateljici. Njemu su bili isti i leševi i smijeh. Pan se radovao bebi. Dao bi joj čudno ime. Zvali bi je Jaganjče. Čudio se i radovao Pan, čistio dimnjake, postajao sve tamniji i tamniji. Bio je najtamniji čovjek u gradu. Šetao ulicama i smijao se. Ovca bi se smijala šetajući ispred, pored ili iza njega. Njihov je smijeh bio najglasniji. Tako se Pan zbog Ovce i Jaganjčeta mijenjao. Prolazio ulicama, trgovima, ljudima, tamnio, postajao neoprezniji. Ovca, zanesena, ništa nije primjećivala. Nasilja je bilo sve više. Bilo je više kotača koji su jurili ulicama, nego ljudi koji su im se sklanjali. Naravno, moralo se to dogoditi. Na dan kada je ubijen Veliki Vrač (a i obični su rijetko umirali), Ovca je pokušala zaviriti u njegovu Veliku Kutiju. Zalud je Pan blijedio. Zalud je opominjao. Zalud spominjao bebu. Zalud spominjao pobačaj. Zalud psovao. Zalud vukao za rep. Zalud preklinjao. Zalud urlao. Zalud je Pan mlataro rukama. Zalud se primio za gumb, za zatvarač na hlačama, za cipelu. Iz kutije su iskočili vračevi. I oštro pogledali Pana. Oštro pogledali Ovcu. Pogledali se. Nasmijali. Pogledali Ovcu. Trbuščić. Ubili Ovcu. Od malenog Jaganjčeta napravili malo manju perzijaner bundu i u nju obukli Velikog Vrača, zavezali ga na kotač i poslali. Pan ih je molio da ga ubiju. Nije bilo mjesta za žive u Bezbojnom Gradu. Bilo je previše kotača.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.