Lift bez kabine | Marinela

BMW

 

Netko može puno pojest. Netko može puno popit. Netko može provest čitav život tužnog lica. A netko se može naljutiti na sve to.

Ozbiljno se naljutit. Popizdit. Istrčat iz zgrade s najboljom namjerom. I onda ga slučajno pregazi ofucan i zao sivi BMW.

Naljutit se može muško. Naljutit se može žensko. Ali… kada mrav, jako ljut, istrči iz zgrade ravno pod kotače sivog BMW-a… ne dogodi se ništa, mravlja psovka, dvije i dobro. Ali. Može se biti žensko, vraški zgodno žensko, čupavo i ljuto. Kada jedno takvo žensko glasno kaže DOSTA ! i odluči raščistiti stvari i izjuri iz zgrade, ravno iz kade, golo i puno pjene, e, kad se jedno tako i još prgavo k tome, žensko, odluči reći DOSTA i izleti pred sivi BMW, tada taj stane. Pjena se lako topi. Bar je tako bilo neki dan. Za vozačkim mjestom nikog, a za suvozačkim još manje. Nigdje nikog u autu, a ispred auta stoji gola žena bez pjene, ozbiljno lice. Tada… preostaje zvižduk i iščekivanje.

Gledam, u mojoj vazi bijele narcise, a ispred auta u kome nigdje nikog stoji ona i nasmiješi se. Kaže: „znala sam. u braku sam već godinu dana. sve češće, budim se s mržnjom i udaram po jastuku. ponekad sanjam slonove u velikoj ljubičastoj šalici. ujutro popijem kavu. život postaje dosadan. znala sam, treba samo odlučiti i glasno reći dosta i dogodit će se baš ono što treba.“ Sivi BMW na to ne reče ništa. Okrene se i ode.

Neki dan, vraški zgodno žensko, lijepo kao smiješak i ne ljuto, uđe natrag u zgradu, lagano zatvori vrata svog stana, opere kadu, obuče najljepše rublje, odluči podnijeti zahtjev za rastavu i odnijeti TV na popravak. Sretno – sjetno pogleda kroz prozor. Ugleda me, namigne, zatim pogleda dolje, a ispod njenog prozora trube trubaduri ili već nešto slično. O. K. za nju, ne znam, ali meni, meni je bilo DOSTA. Otišla sam u kupaonicu, napunila kadu, vodom i pjenom, ne skidajući se legla i shvatila da sam vidjela nešto što me podsjetilo na dan… pa… dan kada sam se udala.

Jednog sparnog i glupog jutra dala sam otkaz u bolnici u kojoj sam čistila, vratila se doma i bacila sve adrese i telefone ljudi koje sam poznavala, nezaboravljajući telefonski imenik i to kroz prozor, jer, još ujutro mi je bilo … dosta. Izašla sam iz stana u najneudobnijoj ženskoj odjeći, znači, štiklama, grudnjaku i haljini od strecha, zelenoj. Odlučila sam se vratiti u bolnicu u kojoj sam radila, naći dr. Oetkera, platiti koliko već treba i promijeniti spol. Zatim možda upisati neki muški faks. No, tek sam izišla iz zgrade, a ispred mene je zakočio najružniji auto koji sam ikad vidjela. Mogla sam ubiti tipa koji je bio za volanom, kako sam bila ljuta. Najprije me je skoro pregazio, a zatim je izišao i pozvao me na kavu. Htjela sam mu stisnut šamar. Htjela sam mu bacit štiklu u glavu. Ipak, još uvijek sam bila žensko, a on je imao ono… nešto, zbog čega sam mislila da bi vrijedilo promijeniti spol i onda upisati neki muški faks. Ne sjećam se što sam tada mislila da je to. Mozak?

Otišli smo na kavu. Udala sam se, naravno isti dan. Sedam dana mi je bilo O. K., bila sam sretna i htjela takva ostati. Sedme noći, spremajući večeru, čuli smo glasni bum. On je istrčao iz zgrade i nije se više vratio. Eksplodirao je njegov sivi BMW, ostalo ne znam.

Ipak, nekad se bojim ludila. U braku sam već godinu dana, često se budim noću i udaram po jastuku, ujutro popijem kavu. Ne znam je li ludilo dobitak ili nedostatak nečega, ne znam kako se prepoznaje, ne znam je li ili oštro, ali ponekad se bojim.

U njegovom sam stanu, TV mi se pokvario, dobro sam se naspavala i nije mi loše. Pijem pivo i kužim da nekad zasmeta miris bijelih narcisa i tada se kihne, a nekad nije dovoljno samo glasno reći dosta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.