Lift bez kabine | Marinela

CHARLIE

 

Grofovi su rasturili crkvena zvona
žuti lim crkvenih zvona i žute svilene trube.

 

On je znao što je dobro. Ili loše. On je znao što je film. Volio je Dostojevskog i Millera. Volio je i reaggae i jazz, jebati i voditi ljubav, piti i opijati se i promatrati oblake. Tražiti skrivenog boga. Iako. Nije imao auto, brod, ruksak, vreću za spavanje, brata, oca, sestru, psa. I ostalo nije imao, a samo bi ponekad zaradio novac. Krao bi ga od bogate stare i dosadne susjede svoje majke. On je imao majku, a ona je imala stan i susjedu. Bila je zla. On je često putovao. Pješice, avionom, vlakom, stopom, sam, planinama, gradovima, morima, cestama, pustinjama, konjima, devama, kitovima, po Europi, Grenlandu, Africi, Amerikama i Australiji. Pušio je duhan i travu. Svirao je trubu. Gotovo se nikad nije smijao. Samo ponekad smijao se svom očaju. I tada, uzimao bi trubu, doživljavao ekstazu, trubio predivno. Stao bi na trg nekog grada i svirao. Noć bi pala, prolazila, svirao bi sve tiše, u nekom parku ili podzemnoj željeznici, u čergi s Ciganima ili u automobilu s desetak starih hašomana i mladih djevojaka, na cesti ili zoološkom vrtu, u nekom kavezu, možda u noćnom klubu gdje bi radio. Bilo gdje. U tunelu, sam. Puhao bi u svoju žutu, svilenu trubu. Pisat ću o njemu.

Charlie je uvijek izgledao isto. Furao je crnu kožnu jaknu, crne traperice i crne, visoke cipele s oštrim metalnim vrhom. Jedino mu je irokez bio crven. U rukama, ustima, na leđima negdje, nosio bi trubu. Bio je najbolji trubač i gotovo nikada nije plakao. Ponekad bi plakao očajan. Sam. Tada bi stao u kut jedne sobe majčinog stana i trubio bolno. Prozirne i hladne suze padale bi na trubu. Nestajale. Osim zvukova žute, svilene trube pogađala bi ga majčina šutnja. A ona je šutjela neprestano, jer je bila zla. Nije voljela nikoga, niti Charliea, niti sebe, no obožavala je pametnu, žutu pudlicu svoje stare susjede. Charlie bi dugo svirao o tome. Proizvodio bi glazbu smijeha, sunca i čovjeka bez novaca, glazbu vukova i ljubavnih zovova, glazbu votke, droge i leda, noćnu glazbu mostova, prljavih rijeka i velegrada. Zrakom bi prolazili zvukovi Charlieve trube. Zvukovi vođenja ljubavi i pasa na lancima, zvukovi smrti, umiranja i rađanja, zvukovi dosade, uskrsnuća, crkve i zla, žuti vapaji trubača Charliea.

Tako je živio Charlie. Bila je noć i prolazio je metežom jednog velikog grada. Na zgradama sijale su svjetleće reklame, ulice su bile pune ljudi i automobila. Charlie je nosio svoju trubu, a kurve su plesale između gomile ljudi u frakovima. Lajao je pas starog gospodina. Gospodin je gledao našminkane djevojčice. Bile su željne provoda i imale su malo novaca. Narkomani su umirali u javnim WC-ima, dva su dječaka žicala lovu. Djeca su spavala po domovima. Prosjak slomljene noge bacio je štap i otrčao iza ugla. Charlie je krenuo za njim. Trčao je stiskajući trubu. Dva su pedera pjevala o njemu. Čuo se reaggae. Charlie i prosjak bili su jedini bijelci u tom klubu. I samo su oni mirovali. Sjedili su na podu, ispijali pivo i gledali crnce. Ujutro su otišli. Nekamo. Jednom je na jednom mjestu Charlie pogledao oko sebe. Kosa mu se sjajila na suncu. Vidio je ljude koji slušaju zvukove njegove žute, svilene trube, bacio je na pod i zgazio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.