Lift bez kabine | Marinela

DOBRO JUTRO, GOSPODINE TED

 

Gospodin Er istrčao je iz svoje sobe. Spustio se stepenicama u hodnik i otvorio izlazna vrata kuće. Stajao je na izlazu u kućnom ogrtaču i dozivao.

‒ Gospodine Ted! Gospodine Ted, molim Vas hoćete li doći kod mene?! Molim Vas, Gospodine Ted!

Čekao je par minuta i njegovo se zbunjeno lice razvedravalo. Malo je više otvorio vrata i kroz njih je ušao mali čupavi pas. Bio je to gospodin Ted, pas mješanac, majke terijera i nepoznatog oca.

‒ Oh! Dobro jutro, gospodine Ted i izvinite što Vas uznemiravam ovako rano, ali hitno ste mi potrebni.

Ispričavao se gospodin Er i zatvorio ulazna vrata. Mrmljajući i pokazujući put gospodinu Tedu, užurbano se penjao stepenicama. Pas ga je nevoljko slijedio.

Ušli su u dnevnu sobu. Gospodin Er je uključio liniju, stavio ploču neke ambijentalne muzike na gramofon i sjeo u jedan naslonjač preko puta kamina. Gospodin Ted je sjeo u drugi. Ubrzo je gospodin Er ustao i ispričavajući se glupim smiješkom, krenuo prema vratima kuhinje.

‒ Jeste li za zdjelicu toplog mlijeka? Prijat će Vam uz ovako prohladno jutro. Ja ću uzeti šalicu crne kave. Znate, nama ljudima je to ponekad potrebno. Ili biste i Vi radije crnu kavu?

Pas je mrzovoljno uzdahnuo, kimnuo s neodobravanjem i evo, začas se vratio gospodin Er s poslužavnikom, pridržavajući jednom nogom vrata. Stavio je poslužavnik na mali stakleni stolić, zdjelicu s mlijekom pružio je gospodinu Tedu, a kavu je stavio pored sebe. Sjeo je natrag u naslonjač, uzdahnuo, prebacio nogu preko noge, pridigao se da pripali cigaret, ponudio gospodina Teda, udobnije se zavalio u naslonjač, povukao dim, nakašljao se i počeo.

‒ Hmm, sigurno se čudite zašto Vas uznemiravam ovako rano.

Pas je lizao mlijeko iz zdjelice. Kada je podigao glavu, izgledao je puno sretnije. Gospodin Er je nastavio, otpuhnuvši dim.

‒ Znate, sve je počelo noćas kada sam usnuo jedan čudan san. Znam, gospodine Ted, Vi se smijete, ne odobravate moj postupak, remetiti jutarnji mir prijatelja samo zbog nekog „čudnog“ sna. Ali, Ted, vidjet ćete da je moj postupak opravdan.

Gospodin Er bacio je papuče s nogu i podvukao nogu pod sebe. Nalio gospodinu Tedu još mlijeka u zdjelicu. Toplina iz kamina bila je ugodna. Mršavo lice gospodina Era dobilo je crvenkastu boju.

‒ Trebate li možda kolačića? Imam vrlo ukusne kolačiće s čokoladom. Ili niste gladni?

Pas je odmahnuo glavom i nekako ga mrzovoljno pogledao. Gospodin Er je nastavio.

‒ Da, da, razumijem. Vas zanima moja priča. Dobro, kolačići mogu i pričekati. E pa, vidite, gospodine Ted… Mogu li Vas zvati Ted?

Pas je naglo skočio sa naslonjača i krenuo prema vratima kao da će izaći. Uostalom, to mu je bila i namjera. Gospodin Er je sav uspaničen skočio za njim i uz tisuću isprika uspio ga je ponovno smjestiti u naslonjač.

‒ Da, mislim da imate potpuno pravo. Ja sam ustvari jedan zaista dosadan čovjek i pravo je čudo da uopće dolazite k meni, jer poznato Vam je da me svi izbjegavaju. Ljudi me ne podnose, misle da sam lud, a niti ostala bića nisu mnogo različitog mišljenja. Da, pravo je čudo, gospodine Ted, da uopće dolazite kod mene. Ali Vi ste mi jedini prijatelj. I to prijatelj, koji mi priskače u pomoć kad god je to potrebno. I iako nismo ista vrsta, isti stalež, mi smo ipak vrlo slični. Ne mislite tako?

Gospodinu Tedu pobjegao je jedan smiješak. Gospodinu Eru ozarilo se lice. Nastavio je svoju priču.

‒ E pa vidite, gospodine Ted, Vi ste vrlo, vrlo dobar pas. A ja sam obična gnjavaža od čovjeka. Ne smijte se, to je prava istina.

Gospodin Ted se uopće nije smijao.

‒ Eto vidite i danas, čim sam se probudio poslije tog vražjeg sna, ustao sam iz kreveta samo s jednom mišlju. Znao sam da odmah moram razgovarati s Vama. I Vi ste tu, hvala bogu, da mi poslije ovog što Vam ispričam pružite neki savjet.

Gospodin Er se naglo uozbiljio, možda je gospodinu Tedu izgledalo i da se boji. Da, zaista mu je iz očiju izbijao neki strah.

‒ Vi znate, gospodine Ted, da ja nikad, ama baš nikad, nisam dolazio u izravni kontakt sa ženama. Ponekad mi se čak čini da me žena nije niti rodila, pa da prema tome, uopće nisam rođen. A vidite ipak sam tu i razgovaram s prijateljem. Pijem kava, pušim, a noću čak i sanjam. A noćas, usnuo sam zaista čudan san, činilo mi se da to uopće i nije san. A sanjao sam ženu!

Gospodin Ted promatrao ga je s velikim zanimanjem, jer se činilo da će gospodin Er prekinuti priču, možda i umrijeti, toliko je bio uznemiren. No, otpio je gutljaj kave i ponovno došao k sebi.

‒ Da. Sanjao sam ženu. Vrlo lijepu. I jasno sam je vidio, iako mi se sada čini da sam gledao samo u njene oči. Ne, ne znam koje su boje bile, ili veličine, sjećam se samo pogleda, uvijek uprtog u mene.

I gospodin Er zagledao se negdje daleko, ne primjećujući prisutnost svog prijatelja.

‒ Hodala je šumom u bijeloj košulji dugih, dugih rukava, raščupane kose, bosa i tužna, strašna gledala u mene. Prošla je ispod jednog stabla s kojeg je padala kiša i došla na polje. Na nisko šišanu travu, suhu i obasjanu suncem. Nasmiješila se izuzetno vedro i zapjevala. Pjevala je neku veselu pjesmu i polako hodala bosa po travi.

Gospodin Er naglo se okrenuo i pogledao gospodina Teda.

‒ Zamislite samo, siroticu! Bosih nogu na oštroj travi. No, ona je izgledala sretno. Više nije gledala u mene. Pjevala je. Došla je do jedne stare kuće, seljačke. I do druge kuće, isto tako stare, seljačke. Bila je u selu. Seljaci su izašli u svoja dvorišta. Gledali su tu neobičnu ženu. Neki su se i smijali. Gledali su u njene gole noge. U njenu bijelu košulju s dugim, dugim rukavima. Ona je stala ispred jedne ograde, naklonila se i počela pjevati. Neko je dijete nešto uzviknulo. Učinilo mi se da čujem neko žensko ime i riječ „luda“. Ja sam je nazvao Ada. Pjevala je i plesala Luda Ada i neprestano gledala u mene. Kosa je letjela svuda oko nje. Bila je sama kosa i oči. Te oči koje su neprestano bile u mojima.

I gospodin Er zagledao se u kamin i zašutio. Gospodin Ted ga je trgnuo iz polusna jednim glasnim kašljem.

‒ Da, gospodine Ted. Gledala je u mene ta luda ljepotica, moja Ada i plesala. A seljaci su gledali nju. I tada, prepala se nečeg, prekinula pjesmu i ples i potrčala. Neke majke dale su svojoj djeci nekakve zavežljaje i djeca su otrčala za njom. Ona je stala, uzela zavežljaje, poklonila se djeci i otrčala dalje. Došla do šume, padala je kiša. Stala ispod stabla i otvorila zavežljaj. Zamislite samo, gospodine Ted, što je bilo u njima.?! Hrana! Žena je bila gladna. Sigurno joj je bilo i hladno, sirotici, samo u toj košulji predugih rukava. I jela je, jela, tako pohlepno da mi se učinilo da sam se ipak previše zabuljio, iako sam svjestan da ne gledam u snu.

Gospodin Er zapalio je cigaretu.

‒ I tada uopće nije gledala u mene. Ali odjednom, odjednom je tako naglo podigla glavu, da sam mislio da će mi njena kosa iskopati oči, tako je naglo podigla glavu i uputila mi jedan takav pogled, takav pogled gospodine Ted, da je pravo čudo što nisam pao s kreveta. Ali sam se probudio. I isti čas sam istrčao kao lud iz sobe, kao lud i pozvao Vas.

‒ I?

Upitao je gospodin Ted.

‒ I, molim Vas, recite mi nije li nevjerojatno da čovjek kao što sam ja sanja takav san, takvu ženu i to… takvu ženu!?!

Gospodin Ted uzeo je ponuđenu cigaretu, otpuhnuo dim i rekao (dubokim glasom, promuklim, hrapavim, ali mirnim):

‒ Ne, Er, mislim da to uopće nije nevjerojatno. Ti si se, dragi moj, zaljubio.

Gospodin Er uhvatio se grčevito za naslonjač i potpuno izobličenog lica (punog strave) rekao:

‒ Misliš… ovaj, mislite, gospodine Ted?! Ne, to nije moguće.

Dodao je sigurno.

‒ O da, dragi moj, moguće, moguće. Pa čak i jednom običnom biću kao što si ti to nije nemoguće. Da, dragi moj, siguran sam. I ti ćeš tu ženu sresti jednom, dragi moj, možda se neće zvati Ada, i možda neće biti luda, možda je nećeš moći zadržati, dragi moj Er, ali ti ćeš je sigurno sresti. Moj ti je savjet da sada odeš u kupaonicu, istuširaš se, počešljaš malo tu svoju sijedu kosu, možda staviš i briljantin, obučeš neko normalno odijelo i cipele, sjedneš tu, staviš tu svoju prokletu ploču na gramofon i čekaš. Ili ne čekaš, ne znam, jedeš te svoje jebene kolačiće i pušiš te smrdljive cigarete, piješ kavu, bilo što. Drkaš. Ali daj, smiri živce, čovječe, opusti malo lice i molim te, pusti me van, već odavno mi se jako piša.

I gospodin Ted je otišao do vrata. A gospodin Er sjedio je još uvijek s tim svojim zgrčenim licem i držao se za naslonjač. A onda se gospodin Ted popišao na pod, a gospodin Er otvorio vrata i nasmijao se. Nasmijao se i Ted, zahvalio na mlijeku i cigaretama i izašao u dvorište. Razdanilo se, sjalo je sunce, mogao je biti lijep dan. Gledao je pas u nebo, kada je osjetio neku ruku na leđima. Pogledao je ruku i vidio ženu.

‒ Oprostite, molim Vas, ime mi je Ada. Da li ovdje živi umirovljeni psihijatar, gospodin Er?

Ted se nasmijao, zabuljio u damine noge i rekao:

‒ Ne. Nisam čuo da netko takvog imena postoji u našem gradiću.

‒ Hvala, i još jednom, oprostite na smetnji. – rekla je dama.

‒ Ništa, ništa… ali molim Vas možete li mi samo reći koje su boje Vaše oči? ‒ sjetio se Ted iznenada.

‒ Ne znam, zar je to bitno? ‒ malo je uvrijeđeno odgovorila dama i otišla. A gospodin Ted legao u travu i zaspao.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.