Lift bez kabine | Marinela

DVA LEDA I MALO WHISKEYA

 

Kroz tamna stakla automobila promatrala je grad i rekla:

‒ Ljudi su pizdeki. ‒ nasmiješila se.

‒ Štemeri su posljednje priviđenje koje dolazi kroz dim hašiša i odlazi stepenicama u podzemlje. ‒ pomislila je i izašla iz automobila. Podzemna je željeznica spavala te noći. Ništa nije sanjala.

Dok je bila dijete vidjela je tri slona, dva zelena i jednog žutog. Sada više ni sama ne vjeruje u to. Ne vjeruje više u ništa, a opet, vjeruje u sve.

Polako je otvorila vrata i ušla u neki stari bar. To mjesto je imalo sva što joj je tad bilo potrebno, čak i više, sasvim obično. I bez njega je znala da će učiniti nešto što joj se u tom trenutku učinilo tako potrebno i na što je dugo čekala. I rekla:

‒ I jebeš sve neonske reklame i svjetla i šarene izloge. I jebeš sve, kad sam ja blesava.

I nije htjela reći.

‒ I jebeš sve ljubavne priče. ‒ ali je rekla i mislila na sretan kraj i bila ljuta sama na sebe. Otišla je do toaleta i jako se našminkala. Došla do grupice ljudi koja je stajala, pušila, pila i lagala. Bilo je tako očito da svi lažu i njoj se to učinilo baš ružno. Uplela se u razgovor:

‒ …ali gdje su mali kružičasti slonovi, pitam ja vas, pa vi ih ne možete vidjeti, vi ih ne možete doživjeti, pa vi ne vidite razliku između whiskeya i whiskasa, samo bezuspješno ispijate tu svoju čašu s dva leda i malo whiskeya. I pričajte nekom drugom da vas ona tjera na laž! Dva leda i malo whiskeya! Vi, vi znate samo laži, u njima nema mašte, to su dosadne novčane laži. Kada bih vam ja ispričala stvarnu pravu istinu, kada bih vam ja ispričala nešto o tužnom jutru i podočnjacima, o vjetru i sljepoći zbog sunca, vi mi ne biste vjerovali. A to je tako obična istina koju vi niti ne primjećujete, možda je i ne doživljavate. Pričate, lažete i smijete se, ali vaš smijeh, to je čista histerija! Kada bih vam ja ispričala nešto o snijegu u praonici automobila, o svim tim silnim slikama, o pravoj opipljivoj dosadi koju prekida dobra volja ili najistinitiju priču o zmijama koje se sunčaju. Vi bi samo prinijeli ustima tu svoju čašu s dva leda i malo whiskeya i ne bi shvatili ništa. Vas možda ne zanima priča o kruhu i pola, o bijelom kriku i uzaludnom čekanju pred telefonskom govornicom. Zbog toga vam je neću ni ispričati. Zavući ćete ruke u džepove svog skupog pamučnog odijela, popraviti svilenu kravatu i samo ćete se podrugljivo nasmijati kada vam kažem istinu o prljavoj bijeloj majici i strahu od neprestanog mijenjanja programa na TV. Vas to ne zanima, ne, vi to ne razumijete, mislite na svoj novi televizor i satelitsku antenu. Vi mislite da ste vidjeli nešto strašno neobično ako ste prošli pored garaže prepune leševa, vi mislite da ste tko zna tko, ako vam je susjed jučer ponovno završio u zatvoru, da znate tajnu, ako vam je ispričao nešto o električnoj stolici. Pa vi nemate pojma, prođete bezbroj puta pored bezbroj stvari i nemate pojma. No, napraviću grešku i ispričati vam nešto o mom pogrešnom zaljubljivanju danas. Ispričati vam nešto o toj svjetlosnoj laganoj ljubavi. Reći ću vam da sam danas shvatila sav šarm starog stabla, da sam od žene na biciklu mislila da je muškarac, da sam od lutke u izlogu mislila da je čovjek, da sam satima pokušavala izjaviti ljubav jednom kanarincu, da sam se također zaljubila i u starog uličnog svirača, u glas s reklame, to su još dvojca, a da ne spominjem tisuću prolaznika i sve moje bivše ljubavi. A vi nikada nećete moći reći ništa, samo ćete ponovno u ruke uzeti čašu s dva leda i malo whiskeya, zavrištat ćete užasnuto kada ja učinim nešto čega uopće niste vrijedni, niti kao gledaoci. Jebeš vas! ‒ rekla je, iz sakoa izvukla pištolj i pucala si u glavu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.