Lift bez kabine | Marinela

KAD BI DRVEĆE HODALO

 

Ne vidim sve. Da ja mogu. Da mogu. Mi hodamo. Lovimo se. Hodamo u krug, držimo tuđe repove. I hodamo, držimo repove, hodamo. Možda i predugo. Ne brodimo. Obilazimo stalno isti krug. Ne brodimo. Bit će u redu. Znamo da možemo. Bit će u redu. Nisam lud. Nismo ludi i nije niti ona blesava, pa da ne zna. Pa da ne zna da je sve u redu. Sijaju uši netopira, sjaje se brade zečeva, i oni piskutaju, svi se love za repove. Biti će u redu. Samo ne daj. Samo ne daj cigareti da izgori do kraja pa da više nemamo što pušiti jer što bi pušili da nemamo. Samo ne daj. Ne daj djeci da znaju što rade. Ako žele mogu se igrati, mogu se igrati konja, samo ne smiju znati što rade. Damama nije važno što se prepoznaju u pjesmama gdje drže španjolske lepeze. Damama nije važno što su ih slikali, a one su imale gole guzice. Damama nije važno da li netko urla. A djeca viču hej. A djeca viču hej. Djeca viču. Djeca viču, djeca pale dlake i drobe kuglice koje se ne daju drobiti, gore žutim plamenom i ostavljaju miris na cvijeće. Bilo koje cvijeće, jer sve miriše isto. Malenoj nije važno što odrasta polako, raste brzo, ništa se ne događa, trčala, opala, skakala, plakala. Bilistariiništanisuznali. Pored ulica kuće. Pored kuća drva sa lješnjacima. Pored terase. Na terasi pas. Na žici po la au tobus apol atranj vaj a mačka. Ljudi gledaju u platno kada idu, kada stoje u pod. Eskimi love ribe i manje ribe love njih. I tada. Bio sam na polju, kopao, jeo, kopao, jeo, zaspao. Od polja je narasla šuma. Crvi su pojeli šumu i posadili duhan. Bube su pojele duhan i posadile telefone koji zvone. Baš su prkosili i nisu zvonili, pa su se pretvorili u kamenje. Zbog toga i svega kamenje je zvonilo, pa su vlati postale svjesne sebe i trava je najljepša. Mi smo se zaljubili. Bake su odrasle brzo i postale krilate vile. Osnovale su Društvo za zaštitu zvijezda. Zato je i nebo stalno blistalo. Zato je idiot stalno prao auto. I štakor izvadio zube. Tako da svi skaču. Plaze kao antilope. Žune su žurile. Ubile smo strojeve. Zalijevale kravu. Zalijevale kravu. Sve je više bilo mlijeka. Sve je manje bilo beba. Sve je više bilo piva. I sve manje rodilja. Najviše je bilo srčeka od smotanih nojevih vratova. Plantaže ježeva su zakapale glave u pamučne hrpice divljih ruža. Ne misli se uopće i misli se više puta na dan. I tako… Ovo što sad slijedi je samo jedan citat, djelić jednog govora: „Divimo se lijepim bolnicama, širokim poljima, gladnim košarama, a potrebno je…potrebno je spustiti prst!“ (a ja bih to htjela, ali neću)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.