Lift bez kabine | Marinela

LABUĐE JEZERO

 

Dugo je razmišljao da li je hrabrije živjeti ili umrijeti. Zaključio je da je nastaviti život puno hrabrije, ali on nije nikakav heroj i zato je skočio, labudovima, u jezero. Nikada nije volio te ptice, iako su mu pričali da su vrlo lijepe, dugih vratova i bijelog perja, velike i elegantne. Možda je slutio. Da će imati sprovod kakav nije podnosio, prepun cvijeća, suza i prijatelja koje nije imao. I sve samo zato jer te ptice nisu ljudožderi i nisu pojele njegov leš, nego su samo plivale oko njega, u bijelom, savijajući svoje duge vratove.

Arik je bio beba, kada je neka čudna bolest počela napadati njegov vid. Istog dana kada je prohodao, bio je već potpuno slijep. Budući da liječnici nisu znali uzrok toj bolesti, nisu bili sigurni niti pri liječenju. Sigurno je samo da će ozdravljenje biti vrlo polagano i skupo. Zbog toga je njegov otac otišao raditi u drugu zemlju, a on je ostao s bakom i majkom, koja ga je sve manje voljela. Jer Arik je bio slijepo i ružno dijete.

 

Ali baka. Ona ga je obožavala. I odrekla se svoje kćeri koja je otišla zauvijek u potrazi za nekim tko će joj napraviti zdraviju i ljepšu bebu. I odrekla se svog zeta koji se nikada nije vratio. Baka je našla posao, a i dobivala je neku novčanu pomoć. Tako je prehranjivala Arika, jer ona gotovo uopće nije jela. No nikada nije sakupila dovoljno novaca za sva skupa i besmislena liječenja, a i onih nekoliko nisu mu pomagala. Tako je Arik ostao slijep, ali njegova ružnoća se pretvorila u ljepotu. Odrastanjem postajao je sve ljepši, dok nije postao – Arik, najljepši čovjek na svijetu. Baka ga je obožavala. Svakog je dana molila svog drugog idola, Boga, da mu povrati vid, a i kada se sasvim pomirila s tim, nikada nije prestajala s molitvama. Kada je Arik trebao prvi puta kleknuti s njom pored križa, zgrabio ga je u ruke i bacio. Otišao, uz psovku. Baka se šokirala, ali ne i naljutila. Zabrinula se, jer se on nije ponašao poput druge djece, a tome uzrok nije bio nedostatak vida. Mrštio se, psovao i tukao, neprestano. Često se činilo da će i baka postati njegova žrtva, ali nikad je nije udario. S vremenom se njegov izraz mijenjao u smrtno ozbiljan, hladan, odrastao je i postao najljepši čovjek na svijetu. Arik. No, gotovo nitko nije primjećivao taj njegov izgled. Baki je on bio lijep kao unuk. Drugi su ljudi osjećali strah i odbojnost prema očima koje su gledale kroz njih, a ništa nisu vidjele. Nije im se sviđao smješak koji je dolazio onda kada ga nitko nije izazvao i koji se ne bi pojavio kada je to bilo potrebno. On sam nije imao pojma o svojoj ljepoti, a nije ga niti zanimalo.

Samo je jedna osoba, žena, vidjela njegovu pravu ljepotu. Dva puta, i to joj je bilo dovoljno da poludi od divljenja i strasti, užasa, ljubavi.

Baka je imala običaj da barem tri puta tjedno s Arikom prošeće do jezera i da tamo hrane labudove. Ona se divila tim pticama i mogla je satima sjediti kraj jezera, gledati ih, hraniti. Tada je bila sretna. Arik nije podnosio labudove i mrzio je šetnje s bakom, jezero. Ali je uvijek išao tamo, da ne povrijedi baku, jer ju je volio. Iako mu je išla na živce njezina pažnja, iako nije podnosio njene ženske cigarete, njezinu glupu ljubav i požrtvovanost prema njemu, a i prema svakom živom biću. Iako ga nikada nije razumjela.

Imao je oko dvadesetpet i sjedio kao i uvijek, pored bake i gledao u suprotnu stranu od labudova i jezera. Baš kada mu je baka željela dati komadić kruha da nahrani labudove, ugledala je na nekoliko metara od njih prostitutku. A ona je voljela sve, ali kurve, kurve nije podnosila. I njena je kćer bila kurva, govorila je, ali je uvijek pazila da tu riječ ne upotrijebi pred Arikom. Kurve je zaista mrzila. I tada je toj mladoj ženi uputila pogled koji je značio samo jedno, čistu mržnju. A ona joj se nasmiješila i poslala jedan dim nekih dobrih cigara. Bila je vrlo blizu njima i baka se zakašljala, a Arik je osjetio miris, i jer mu je bio pun kurac bakinih ženskih cigareta i jednostavno, jer je znao da je to ono što želi pušiti, naglo okrenuo glavu. I tada ga je ona prvi put ugledala. I odmah je znala ono što ona želi. Širom otvorenih očiju prilazila je, i kada se željela obratiti Ariku, za kojeg je mislila da gleda u nju, teška joj je ženska torba doletjela u glavu. Baka se raspizdila. Vidjela je staricu koja bijesno kreće prema njoj, poslala Ariku poljubac i otrčala. Baka je vrlo uzrujano podigla torbicu i povela Arika kući. On ništa nije shvatio. Nije znao ništa o prisutnosti te žene, osjetio je bakinu uzrujanost, čuo da se nešto događa, ali nije mu bilo važno što. Njegovi je pažnju privukao miris cigare. I ništa više.

Svake je noći Arik oblačio bijelo odijelo, uzimao bijeli šešir i bijeli baloner i odlazio u grad. Polagano hodao i nekad bi se naslonio na neku uličnu svjetiljku i osjećao. Slušao, njušio. Ili samo stajao. Tada ga je ona drugi put vidjela. Izišla je iz nekog automobila i htjela pripaliti cigaru. Nije imala ni jednu i opsovala u sebi i podigla glavu i vidjela bijelu prikazu naslonjenu na svjetiljku. Nije se usudila prići. Stajala bi tako zauvijek da se nije pojavio njezin makro i odvukao je sa sobom. Arik je tada samo stajao. Razmišljao. Razmišljao je o tome kako sada sigurno zna da želi nešto što ne može dobiti. Nije bio slobodan. Ponekad je želio da mrzi tu staricu, ali volio ju je. I nije je mogao povrijediti. I hranio je labudove, iako to nije želio i pušio je ženske cigarete iako su mu bile odvratne i zimi je oblačio duge gaće, a nije mu bilo hladno i uvijek je imao tople pidžame, iako je želio spavati gol i morao je podnositi bakina čitanja knjiga koje su mu se gadile, a znao je da postoje i one druge. Čista odjeća, krevet, soba, sve, sve, a ništa od toga nije želio.

Želio se maknuti od te žene. Raditi bilo što. Ništa. Osjetio je jutro i krenuo kući. Bio je prepun misli. Želio je nekog s kim će ležati na podu čitav život, na bilo kakvom prljavom podu, ležati, pričati, ševiti se, o da, to je najviše želio. Nasmijao se i ušao u svoju sobu.

Nije mogao zaspati. Dugo je razmišljao da li je hrabrije živjeti ili umrijeti. Zaključio je da je nastaviti život puno hrabrije i glasno se nasmijao i rekao: „Ali ja nisam nikakav heroj!“ Obukao je bijele hlače od odijela i stavio sive naramenice i nije znao koje su boje, ali to mu nije bilo važno. Bilo je rano jutro, istrčao je iz kuće i trčao kao lud. Kao lud i stigao do jezera. K labudovima. I utopio se, naravno. I baka mu je priredila onakav sprovod kakav nije podnosio, prepun cvijeća, suza i prijatelja koje nije imao, i sve samo zato jer te ptice nisu ljudožderi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.