Lift bez kabine | Marinela

LIFT BEZ KABINE

 

Kada čovjeka obuzme ludilo, ta ofucana tema, onda on ugasi svjetlo. I David je ugasio svjetlo, upalio svijeću, stavio kazetu u knjigu i mislio o pijesku na kom trava raste. Zadnji put je ljubio prije godinu i po. Ševio se tako-tako. Jeo malo više. Samovao sasvim sam, e, da je bar. David je čaroban dečko. Ima jako dobre skrivene sposobnosti. Mogao bi jako izgledati na sceni, pjevati i skakati u publiku. Mrtvu, hladnu, kao Tin kad se kupa u hladnom moru. Tin se kupa u hladnom moru i gleda Tinu kako piša ispod mosta. Ugasi cigaretu, stavi muziku na normalno, ode u kut i čudi se kada se pregorjela žarulja upali sama od sebe, promatrajući svjetlost bijele svijeće i onda one zajedno gore. Misle o automobilima, gužvi u prometu i pripale si cigaretu ne trošeći plin upaljača. Zajedno razmišljaju, svatko za sebe. David je imao običaj da gleda u stanove bez zavjesa i da maše ljudima kroz prozor za Novu Godinu. Plesao je kao lutka, luda lutka, na koncima, od drveta, za kukove, guzu, tanke noge, slatko, slatko, po magli uz golubove, obične sive gradske, slatko, slatko. Nemoguće je ne pričati o Davidu, guzi, slatko, slatko. Sjedio je i pušio. Gledao u zrak, u zvijer, u brodove. Postojao je jedan brod, tamo gdje se Tin kupao u hladnom moru, volio je brod grad i most na dizanje i spuštanje. Dizala se i spuštala Tina u staroj zgradi liftom bez kabine, bez preopterećenja i bez straha. Išla je na WC. A u kupaoni je postojao mali prozor kroz koji su je gledali dok se tušira. Ona bi stavila muziku na normalno, izabirala ploče i plakala na trgu, slušala, sjedila, ustala i otišla. Dim joj je smetao na nekim zadimljenim mjestima, kada bi joj ušao u oko. A i David je imao oko. I oko je imalo njega. Svi su tu negdje. Odu na koncerte, zovu djevojke na engleskom jeziku i pričaju im brzo, slatko, slatko. David je volio tunele, a tko ne bi, kada su tako brzi i puni i imaju telefone. Brzo, brzo, plesao bi Tin na koncertima i prestao i sjeo i otišao, zamahnuo nogom i sakrio rukom oko i pocrnio pogled i prekrio dlanom i tako. Pričao po noći i bilo mu lakše, puno, puno. Tina je u to vrijeme izlazila s dečkom koji je imao cipele i auto i volio kanale, a tko ne bi, kada su tako puni vode. David je jednom šetao pored, s psom i prijateljem, valjda. I otezao korak, jako, jako, a bila je noć. I nije više znao što da radi pa se naizmjence smijao i šutio. Toga se sjećao vrlo dobro, i za tri godine, u bilježnici sa lijepim slikama i poklonima od srca. Već ga je peklo grlo i pljunuo je, a jebi ga, možda nije trebalo, ali tu se više ništa ne može učiniti. I ne može se on promijeniti niti za dvadeset sedam dana, a možda i nikad. Samo je mislio da može. Sve je to obično ništa, čista pljuga, dim od cigarete, puca mi lajbek, jebi me na stolu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.