Lift bez kabine | Marinela

MJESTO GDJE PROLAZE VLAKOVI

 

Jack je živio pored raskršća i imao sivu kosu. Raskršće je sivo kao i Jack, sivije. Čelična vozila furaju svuda. Nema zabrana. Pravila. Ljudi ginu na raskršću i ostaju tu, dok im ne istrunu kosti. Niti im duša ne može otići u nebo. Previše je prljavo ovdje. Gomila smeća, gusta crna magla, vlažan vrući smog. Nema zraka. I sunce se kloni tog mjesta, dolazi jedino u društvu sparine.

Ali i tu netko živi. Ili poluživi. Poluljudi bez, bez… svježine, vremena, ljepote, posla, kruha, gaća… novca… zaštite… bez sebe, i životinje jadne, smrdljive, gladne.

Proći raskršće, a ne postati kao njegovi stanovnici, moglo se jedino tenkom. I zato su samo oni i vozili ovuda. Postati kao oni. Bezvoljni. Propali. Bolesni. Dosadni. Unaprijed mrtvi. A ne mogu u nebo.

Netko je rekao kako je to mjesto sigurno začarano. Ali ne! Čarobno, da. Začarano, ne. Ono je imalo takvu neodoljivu čar, da bi svi ljudi, pa i cucki i mačke, pomislivši na njega, svršili u gaće ili se samo upiškili, od straha. Raskršće je bilo zabranjeno voće. Prljavo i neodoljivo, gadno i privlačno. Proći kroz njega (bez brzog čeličnog oklopa) značilo je ostati tu. Ostati… Spavati na ulici, uz dobru sreću. Biti (uz sreću, naravno), pregažen, popišan, jeben. Poniženje. Sivilo. Nema mlijeka, ukusnog vina, čiste vode… ništa. Ništa.

A ja sam se ipak zaljubila u Jacka. Vozila sam se svojim frajerom kroz raskršće i gledala kroz stakleni prozorčić. Vidjela staru kuću i terasu. Na terasi hijenu. Stajala je na svojim grbavim nogama i činilo se da gleda u mene. Imala je spljošteno tijelo, snažan vrat i njušku. Iskešene očnjake i zelene oči. Znam da je gledala u mene. I htjela sam k njoj. Zbog toga mi je frajer opalio šamar, a ja njemu nogu.

Stopirala sam. Stao mi je jedan tenk, a u njemu čovjek. Očaran raskršćem i zaljubljen u Jacka. Vozili smo se prema tamo, a on je pričao. Kada je počeo, glas mu je drhtao, sjećam se, rekao je:

‒ Jack živi pored raskršća i ima sivu kosu.

Pitao me:

‒ Jesi li ikada volio nekog i nakon što si ga ubio?

Nije očekivao odgovor, nastavio je:

‒ On je jedina osoba koja već bogznakoliko dugo sasvim mirno živi tamo.

Okrenuo je glavu prema meni. Imao je običan pogled.

‒ ja sam jednom priznao sve… sebi… i drvenoj klupi

Gledao je cestu.

‒ Jack prespava cijeli dan i snima svoje snove na posebnu filmsku traku. Čuva ga neki čudan pas nalik hijeni. Kada sunce sasvim zađe, pas-hijena odlazi u noć, pokupi koju lešinu s ceste ili zakolje koju mačku i sambogznagdje nađe nešto za Jacka, čokoladu, sviježe jaje, jabuku ili orahe i med.

Pogleda me:

‒ tugu, orahe i med, lješnjak.

Već sam tada znala da ga voli. Ponudila sam mu cigaretu. Uzeo je. Zapalio.

‒ Dolazi u kuću i budi ga. Kada Jack pojede nešto, obuče stare traperice i ništa više. Tada,

Pogleda me:

‒ ne razumiješ golo lijepo jackovo tijelo i prisutnost ovog tenka niti dim ove cigarete ne razumiješ kako je to biti između četiri gola zida i morati priznati sve… sebi… i mjedenoj klupi…

Pričao je sve tiše, kroz dim:

‒ I onda, uzima traku sa snimljenim snovima. Približavali smo se raskršću. Kroz dim.

‒ Slušaj, noću hijena-pas i Jack izlaze, šetaju raskršćem i cerekaju se, ako vide ili osjete nešto smiješno, a takvo što se uvijek nađe.

Nasmijao se brzo i postao ozbiljniji nego ikad. Možda.

‒ I tada, ne znam, ne znam gdje odlaze, odlaze i vraćaju se ujutro…čekaj… a ja svake noći prolazim ovuda i vidim ih kako odlaze…

Pričao je još, nešto tiho i nerazumljivo, usporio tenk. Bili smo na raskršću. I ja i on gledali smo u noć. Noć. Mrak. Nismo vidjeli ništa drugo. Noć. Magla. Smog. Zubi.

Zelene oči ogledale su u mene. Zaljubljenom je srce luđački tuklo. Bojao se. A i ja. Strah i slast. Hijena i Jack. Hodali su pored tenka i cerili se. Jack nam je pokazao rukom da se nosimo. No moj vozač je zaustavio tenk, stao. I sve mu je stalo. Umro je. A ja sam izašla iz tenka. Zatvorila sam oči. Jesu li se smijali?

Netko mi je liznuo nogu. Mislim da je bio Jack. Netko mi je stavio svoju ruku u moju. Hijena, vjerojatno. Netko mi je pružio bocu. Nije važno tko. Drmnula sam litru tog alkohola i otvorenih očiju pošla s njima. Cerili smo se. Ludi.

Udaljili smo se od raskršća. Došli smo do stare željezničke pruge. Prošli kroz rupu na željezničkoj ogradi, kroz stari vojni otpad. Došli do crne drvene barake i komada popucalog betona. To je mjesto Jacka i hijene i tamo čuvaju svoj projektor. To je mjesto gdje prolaze vlakovi. I tamo me je hijena povukla na beton. Pogladila sam je po leđima. Jack je stavio traku u projektor i legao pored mene. Naslonio je leđa na crnu baraku. Hijena mi je položila njušku u krilo. A ja glavu na rame. Čekali smo vlakove. I oni su došli. Prolazili su, a projektor je projicirao Jackove snove na njih. Jackove smiješne sive snove. Cerili smo se cijelu noć. I sljedeću, i sljedeću… Samo ponekad, ako smo žedni, hijena, ta draga cura, odšeta po pivo do obližnjeg birca, a Jack i ja se mazimo na mjestu gdje prolaze vlakovi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.