Lift bez kabine | Marinela

O CRNIM I BIJELIM SUZAMA

 

Tana je bila bijela i crna i uporno je gledala u nebo. Gutala je kišu i zrake sunca. Željela je da je oboji duga. Inače je voljela noć. Tada bi iguane spavale, nepomične kao i budne. A ona bi uzimala svoju davno izgorjelu svijeću. S njom je ponekad, isto tako noću (dok bi iguane spavale) tražila ljubav i dobre ljude. Nije ih našla, a i svijeća je davno izgorjela. I noć je bila kraća. Onda bi imala samo svoju bijelu polovicu. Crna bi se vidjela danju, a onda nije bilo ljubavi, niti dobrih ljudi. A i danju bi pričala iguanama. Iguane bi ležale u kraterima ugašenih vulkana. Tana bi sjela na rub kratera i pričala. Sunce je žarilo crnu lavu. Bila je vrela. Iguane i Tana nisu osjećali bol. Imali su nepropusnu kožu. Tana je pričala iguanama: „(smijeh) znala sam što on misli, mislio je: svlačim te kao tužnog klauna. tako je jebati tebe. gledam te dok gledaš u pod. preko mojih dlaka preko kreveta. oči su ti duboke. imaš bezbojne kapke. bijelu nogu. bijelu ruku preko mojih dlaka. preko kreveta. crni ti se udovi gube u tami. bijeli nestaju u zraku. ne nestaješ gutam te tužni klaunu. smijat ćeš se kada ti skinem masku. imaš oči crnobijela lutko. obući ću ti lice u nečiju košulju. okačit ću ga iglom. reći ću užas. pasti ćeš i razbiti lice. gledam tvoje lice dok spavam. tucam tužnog harlekina. ne mogu ti naći konce. tužno je smijati tebe. pala si na pod i razbila se. spavam ne mislim samo spavam. (smijeh)“

Tana je pričala iguanama: „tada sam mislila da je to pjesma njegovo hrkanje i dlake“ Sunce je žarilo ukrućenu crnu lavu ugaslog vulkana. Tana je pričala sve dok sunce ne bi nestalo i postalo noć. Iguane su slušale i samo ponekad mislima odlutale s Galapagosa. Ona bi prekinula priču i sačekala da se vrate. Slušale bi je, a kada sunce postane noć, spavali bi. Ona je gledala ukrućenu tamnu lavu. I more. U njemu je vidjela sebe. Kamen. Zaista isklesani tužni harlekin. „da sam bar crni i bijeli mramor i da imam miris dunja“ Danju bi im pričala. Mirisale bi iguane i žmirkale. Gledale Tanin profil u moru. Ponekad bi val odnio njen lik. Kada bi Tana izgledala previše tužno, isplazile bi jezik i ona bi se smijala. Noću bi spavale, a ona sama gledala u more. I uzimala svoju davno izgorjelu svijeću. Tana je imala jednu crnu i jednu bijelu suzu. Crnu bi puštala noću, a bijelu danju, da je nitko ne vidi kada plače. Sada je bila noć i ona je gledala u more. Vidjela je odsjaj zvijezde u jednom valu. Pomislila je da gori njena svijeća. Posegnula je za njom i pala u more. Sljedeći dan na nebu se pojavila duga. Njene boje obojale su more. Iguane su ležale, žmirkale i čekale novu priču. Jednom, kada im krv bude previše vruća, skočit će u more i potražiti Tanu. Ako je odmah ne nađu, ohladit će se, izgubiti snagu i smrskati o stijene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.