Lift bez kabine | Marinela

PISMO DR. HYDEA

 

Sjetim li se velike osvjetljene prostorije, koračanja po stepenicama, žamora ljudi, jake tišine u nijemoj povezanosti, požude, znam da mislim na naše djetinjstvo. Početak, polagani razvoj kočen nevremenom ili sitnom, oštrom kišom.

Mislim na hladnoću koju smo osjećali sjedeći na kamenom zidu. Mislim na vrućinu tvojih prstiju. Mislim na naše prste, njihov zabranjen, sramežljiv, usijan hod. Mislim na noć i na umjetnu rasvjetu i ne znam je li to sjeta, znam da sam dobro i kažem:

‒ Napisat ću pismo, veliko i bijelo, s nekom zgodnom markom u uglu i s mirisom parfema i sa svojom krvlju, lagano i sretno pismo, ljubavno.

I ne napišem ga nikad. I ne kažem ga nikad.

Mislim na umor i na podignutu suknju, pa se sjetim krivo protumačenih plesova i nekih drugih ljudi i nije mi jasno. Zato ti okrenem leđa, a sve to nema smisla, ionako je mrak i suze se brzo suše. A to opet nema smisla, jer je tvoj obraz najljepši obraz na svijetu, a ja to vidim i okrenutih leđa. Sjetim li se psećeg mahanja repom i zadovoljnog psećeg lica, vidim osmijeh, tužne oči i čvrst lanac i nije mi jasno. A znam da sam dobro. I kažem:

‒ Podne je i ne treba mi alkohol, ne treba mi dobra glazba, jer nikad mi nije dosadno, jer nikad ne patim, jer nisam umorna, jer ne radim ništa, samo ponekad izdam svoj spol, potvrdim ga i ne osjećam ništa. Ne plačem nikad, toplo mi je, dobro i nikad mi nije dosadno. Možda se zbog toga napijem i shvatim da su balkoni i hladnoća i samoća dobri, ali su visoki i opasni.

I sve stvari koje kažem i sve što kužim i sve što radim, sve je to nevažno. A ostalo ne znam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.