Lift bez kabine | Marinela

PISMO DR. JACKYLLEA

 

Sjetiti se očiju i mirisa, zvuka, topline iz željezne peći, poljubaca. Popiti malo vode iz čaše i razmišljati o devama, o njihovim polaganim koracima i dobrim očima, toplini pijeska, razmišljati o tebi.

Pretočiti misao u zvuk, sliku u zvuk, zvuk u dodir i tada voditi ljubav, dati, uzeti, pretvoriti nebo u kremu i orahe pretvoriti u zvijezde, u kokos, u sol, posoliti se i lijepo obući, politi se vodom i politi te gustim sirupom, ukusnim, malo te liznuti, sasvim te upiti i tada voditi ljubav.

Naslikati i staviti u dvorac, a dvorac obojiti, zašareniti, pa posaditi ruže penjačice i sve zazeleniti, prisjetiti se starih bajki, pjesme, uživati u bojama, u hodu, u vjetru, u tebi, u sebi, s tobom. Šutjeti, ali reći više.

Razumjeti mačje snove, pseće, cvrkut ptica i još više, njihovu šutnju, poglede, spuštene kapke, pokrete. Shvatiti mirovanje, za zrak se uhvatiti, pročitati disanje stvari i tada te poljubiti, nježno zacvrkutati, pokloniti ti smijeh, suzu, ugriz i odletjeti balonom, čarobnim, s tobom.

A glasovi teško prolaze kroz zrak, kroz usta, pa kad govorimo ne čujemo. No dodirnuti ti nosom nos, to mogu. Zanemariti treptaj svjetla i gledati samo odsjaj, staviti ga na svoje lice i veseliti se tvome osmijehu kad se ugledaš u meni. Veseliti se i skočiti, visoko, na planinu, pa zaroniti u čisti snijeg i pronaći prvi cvijet, staviti malo peluda na nos, i opet, to mogu.

A da ne bi bilo straha prešutjet ću promrzla čudovišta i snježne noći. Prešutjeti pogrešnu planinu. A sve lijepo odšutjeti glasno, kroz miris, drhtaj.

I sve će biti sretno, bijelo i mudro i zauvijek i oduvijek i baš hoće,
najprije samo treba osjetiti
gdje se kriješ.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.