Lift bez kabine | Marinela

PREOBRAZBA

 

Dok sam bio mali često sam promatrao ljude. Spazio sam da su neki od njih ljepši od ostalih. Žene i muškarci. Od tada ih volim.

Rastao sam. Izrastao u velikog frajera. Bio sam pravi frajer. A da bih to postao, radio sam svašta. Puno sam pio, puno jebo, puno se tuko, zajebavo, alkohol, droga, alkohol, Europa, ljudi i žene, gradovi, vlakovi, zmaj, oluja, ledena santa…Bio sam. Sada sam žena.

Prije nekoliko godina, dok sam bio veliki frajer, doživio sam priviđenje. Sam, u velikoj sobi svog bogatog prijatelja ostao sam bez droge. Prijatelj i žene otišli su zaključavši me, kao iz zajebancije. Otišli su prije par dana, ostavili nešto droge, nešto alkohola i dovoljno cigareta. Rekli su: „vratiti ćemo se za par dana“. Reko sam: „boli me kurac“. Ono što su ostavili bilo je dosta i za više od par dana. Ipak su me zajebali, pa sam najprije ostao bez droge. Prvi put, u Zagrebu sam ostao bez vina, piva, votke, alkohola, bilo kakvog alkohola. Od tog nemilog događaja, za nešto manje od tjedan dana, popušio sam sve cigarete. Za nekoliko dana pojeo sam svu hranu, popio svu kavu, požvakao čak i žvake. Jedino je još voda kapala iz slavine. I tako je došao i taj dan. Velika se soba pretvorila u ogromnu sobu mekih žutih zidova. Zagreb je postao velika spužva. Onda je nestao. Tako je počelo moje priviđenje. Nestao je osjećaj samoće. Cijela soba se napunila ženama. Izgledale su kao žene, djevojke, narančaste, proklete narančaste poluduge kose. Ravno odsječene iznad ramena i iznad obrva. Prilazile su mi. Mislio sam da me napada gomila potpuno istih blizanki. Nisu me napadale. Samo su prilazile. Smiješeći se blesavo. Smiješeći se pametno. Ozbiljno i zbunjeno. I sasvim ozbiljno. Imale su nepravilne slomljene noseve i malene usne. Imale su zube i oči i tijelo kao normalne, čak zgodne mlade žene. Nosile su odjeću. Kariranu, točkastu, žutu, zelenu, pastelnu, suknje, tunike, hlače, široke T-shirteve, uske korzete, erotsko donje rublje, mašne. Svaka ponešto. Sjele su na bijele jastuke. Na pod. Pored tj. oko mene. Njihovo je društvo bilo ugodno. Gledale su me i smiješile se nježno. Vjerojatno sam se i ja tako ponašao, iako sam izgledao blesavije.

One su dražesno sjedile na mekanim bijelim jastucima i promatrale me. Ja sam buljio u njih. I dugo smo tako sjedili. Tada sam rukama razderao košulju. Svoju. Ne znam zašto, ali nisam žalio. Imao sam lijepe malje na grudima. Zaprepastile su me te mlade narančaste žene. Nisu skidale pogled s mene, ali su skidale gornje dijelove svoje odjeće. Polako, smiješeći se. Sve su imale iste lijepe grudi. Postao sam nervozan. Nisam odmah primijetio da čupkam svoje dlačice na grudima. Ali one više nisu obraćale pažnju na mene. Gledale su čas u svoje grudi, čas u ostale. Jako polako mičući glavom. Lijevo desno dolje glavom, kosa im je bila lijepa. Ponovno su me promatrale. Ja sam mislio da sam lukav. Polako, gledajući kroz njih, skidao sam traperice. Gaće nisam nosio. I tako sam jedino ja, budala, sjedio potpuno gol. One nisu imale namjeru ponoviti moju gestu. Samo su proučavale moje lice i skliznule bliže. Sasvim pored mene. Napućile su usne. Jedna me poljubila. Ili su to u isti čas učinile sve. Ne znam. Samo znam da je nestalo njih, ogromne mekane sobe, priviđenja i Zagreb postao Zagreb.

Gledala sam, ne vjerujući, oko sebe. Gledala, ne vjerujući, sebe. Vidjela golo žensko tijelo s lijepim ženskim grudima. Sve je to bilo moje.

Od tada sam žena. Imamo izrazito narančastu poludugu kosu, povijen nos, malena usta, oči, zube i mlađa sam nego što sam bio. Imam i pičku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.