Lift bez kabine | Marinela

ROTTERDAM

 

Reći nešto o anđelima. O tome kako se svađaju, kartaju i prizivaju duhove. Ispričati nešto o tome.

Pokušati reći nešto. Uopće je nemoguće reći nešto u ovako zanimljivoj dnevnoj sobi. U kojoj neprestano odzvanjaju koraci i čuje se zvuk helikoptera. Ti stalni koraci koji znače strah od dolaska.

Tada anđeli prestaju pjevati, helikopter odlazi, počinje prizivanje koje odlazi do grada. Do nas. Koji tada osjećamo mir, nagli prolazak noža kroza srce, bol.

Biti preblizu vratima. Očekivati udarac. Prekidati glazbu. I ostati sam sa svojim zvukovima. Pitati se zašto baš ti prokleti obični nebeski anđeli imaju tako dobar glas, anđeoski. Zbog čega uporno vuku gore, dugačkim prstima za rame, uz pjesmu.

A đavola kao da i nema. Spava i uopće ne shvaća što se događa iznad njega, gdje smijeh prolazi kosom, osamljeno, samo ovdje na malom odvojenom mjestu i samo tebi.

Ne reći točno što misliš, nego tako stvarati dolazak nekog izmišljenog glasa, izmišljenog smijeha, sasvim tu, uz uho, sad vruće, sad hladno. Vruće uši i hladan pritisak prsta na papir. Koji ne znači ništa.

Ne znati ništa. Ne znati što radiš kao nitko. I sve bude dobro.

Samo od sebe. Da li je to tužno?

Maknuti se, napraviti male promjene, ili velike, svejedno, da ne bude straha, brzo. Nekoliko sati mora biti dovoljno i odlučiti kada ostaviti sve na miru, sve, neka samo spavaju, možda i oni čuju anđele, samo na sekundu, jer, strašna se mačka pojavljuje niotkuda i plaši samo zbog opstanka, ali u krivo vrijeme.

Spavati, jesti, seksati se. Svaki dan jedno, ali do krajnosti. Do buđenja. Do prejedanja. Do svršavanja.

Biti život, učiniti ljude smiješnim, ma kako daleko oni otišli, staviti sve tamo gdje pripada. Hladno u snijeg i anđele u nebo.

Napasti potpuno prazan prostor, obraniti sebe ne znajući od čega. Pokušati. Prestati i krenuti ponovo, sa neizrečenim nastavkom. Ali poslije toga se ne čuje ništa. Samo jasnije vidimo vjetar, u obješenom susjedovom rublju.

Opeći jezik. I od obične tuge vidjeti medaljon. Staviti ga na sebe i čekati da nestane. I posvuda vidjeti životinje kako plaču. Muhe plaču, mačke, ovce, ribe, sve. A oni se ne znaju pretvarati. Kao rijetko koji kitovi koji čuvaju štenad, ispod drveta, manji od suze.

Dopustiti boji kave da te učini sretnim. Htjeti učiniti nešto za svoju sreću. I imati pogled na cestu s porukom „ne serite kroz prozor, ima nas dovoljno.“ Samo se okrenuti na drugu stranu i ponovo zaspati. Do nove šalice kave, lica koje se još ne snalazi budno.

Sakriti se u hlad i još dublje. Brzo se pretvarati, u bocu, u kokoš, vidru, krokodila, dabra. Veliku divlju mačku i medvjeda. Jer slika mora biti potpuna. Ostarjeti pretvarajući se. Završiti s ovcom, sa škarama, s klupkom vune. I dalje neka se drugi igraju. Ispletu čarape. Daju mačkama. Svejedno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.