Lift bez kabine | Marinela

SUPERMARKET

 

Ovo je priča o umoru i skitnicama. Priča o sat i pol bilo kojeg naselja, u rano jutro u užem smislu. Sunce tek proviruje… Najprije jedno uho, zatim drugo uho, pa oko, nos i posljednje, čudovišno izrasli klitoris. A ljudi i psi se šeću. Pišaju psi. Seru. Ljudi idu u trgovinu, kupuju kruh, mlijeko, novine, prašak protiv muha, samoće i zijevanja. Toast i pohanu piletinu. Sat u izlogu pokazuje stalno vrijeme, uvijek podne. Kazaljka na kazaljci i kazaljka na kazaljku. Izlog je ponosan na sebe, ne znam zašto, ulica se stidi, jer je ima previše, prolazi svuda, ne vodi nigdje. Zato propada, uvlači se u sebe, smanjuje, ne nestaje, a gdje bi. Zelene veste i velike sise idu u supermarket. Kupe nešto hranjivo i vraćaju se u stan hrkati. Karirane naočale čitaju novine na putu do ulaza u zgradu, lift i krevet. Debela klinka ide u školu i bulji. Starica s desetog kata nosi hranu izgubljenom psiću i baš joj ga je žao, a dugo je tu u naselju i nitko ga ne želi, a ona je sama na desetom katu i ne može ga držati na balkonu, znate kako je to. A baš joj ga je žao, znate, a tako je lijep, ima i ogrlicu, i za dom cijelo naselje, sigurno se izgubio, a psić je gladan i jede staričinu hranu, i ne obraća pažnju. Stup svjetiljke se nakrivio kada ga je žuti automobil crnog krova drmnuo svojim dupetom. A u prednjici baba. I drži se za glavu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.