Lift bez kabine | Marinela

TULUM

 

Taj tihi očajnički šum kiše i njene ruke. Držali su me budnim. Tulum je bio grozan.

‒ Da li čovjek koji šuti laže? ‒ pitala me je.

‒ Da li žena koja diše šuti? ‒ pitala me je. Mogao sam joj reći da je dosadna, mogao sam ustati i otići, ušutkati je poljupcem ili smisliti neki dobar odgovor. Stavio sam joj ruku između nogu, malo gore. Najtoplije mjesto u žene. Pogledao sam je u oči, nešto je brbljala.

Kada dođem negdje, ostajem tamo. I to traje čitav život. Previše sam lijen da učinim nešto, pomaknem se. Čovjek izgubi želju. Tako i ja, popijem prvu kavu, popijem drugu i to je sve.

Tulum je bio grozan i svi su to primijetili, polako odlazili. Siti, pijani, ambiciozni, pospani. Ostao je domaćin, njegova žena, njegova djeca, njegov pas, ona i ja. Ona je ustala, uzela još alkohola, zapalila cigaretu i sjela tamo gdje je sjedila čitavo vrijeme, pored mene, ispila. Gledao sam je, rukom stezao koljeno.

‒ Da kiša pada svakodnevno, možda bi bilo vlažnije. ‒ rekla je.

Došla je u moj stan i legla na krevet. Skinuo sam je.

‒ I ništa više. ‒ rekla je tiho. ‒ Možda vlažnije. ‒ poljubila me.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.