Lift bez kabine | Marinela

U AUTOBUSU

 

Ljudi su sjedili u autobusu. On je stajao na vratima i čekao njen dolazak. Znao je da mu mora doći s leđa. Zato bi se, ulazeći, naglo okrenuo, da vidi da li dolazi. I dugo bi gledao, sve dok se bus ne bi pokrenuo i zatvorio vrata. Tada bi se naslonio na stražnje staklo i čvrsto priljubio leđa uz njega. S vremena na vrijeme okrenuo bi glavu i gledao da li dolazi. Znao je. Ona će doći. Osjećao je to cijeli život, ali od ove godine je siguran. Gadno je to što dolazi iza leđa. A on je želi vidjeti. Mora. Nije znao kako izgleda, ali samo ona dolazi tako. On bi već godinama, prolazeći ulicom, naglo se okretao, stajao i gledao. Nije smio propustiti taj tren, njen dolazak i zato bi uvijek tražio nešto na što može osloniti leđa i lagano okrenuti glavu. Najviše je volio slijepe ulice sa visokim zidom. Ona neće preskakati zid. Sigurno neće. Mislio je. Najčešće je stajao na vratima busa. Zagledan. Tamo negdje. Ušao bi i prislonio leđa na staklo. Teško i tiho disao. Neka je malena sjedila na zadnjem sjedalu i gledala ga. Izvadila je ogledalo ispod haljine i gurnula ga ravno njemu u ruke. On ništa nije shvatio. Gledao je uporno u njega i vidio svoje lice i grad koji je autobus ostavljao iza sebe. Gledao je u sebe i iza sebe, dugo. Bar mu se tako činilo. Malena sa zadnjeg sjedala otvorila je prozor, zadigla haljinu i visoko podigla nogu, izišla kroz prozor i prihvatila se za kraj busa, točno iza njega. On je osjetio prisutnost nekoga iza sebe i naglo se okrenuo. Ogledalo je palo na pod. Malena je priljubila nosić na staklo. On je pao na pod. U nesvijest.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.