Lift bez kabine | Marinela

* * *

 

Već dva sata gledaš svraku koja stoji pored televizijske antene poluraširenih krila. Možda to uopće nije svraka. Uopće ptica. Samo dimnjak.

Već nekoliko dana sjediš u kutu bilo gdje i promatraš nebo i ptice kako lete raširenih krila. Kako odlaze.

Već nekoliko mjeseci osjećaš strašnu tjeskobu kako leži negdje duboko u tebi i tek ponekad se pomakne, kao dijete.

Već nekoliko godina živiš i muvaš se i nikad te nema nigdje. Samo se muvaš. I nekad, danima ne misliš ništa. I odjednom, shvatiš da te boli glava od tolike zbrke, i kašlješ tu strašnu tjeskobu, glasno i jako, pljuješ, treseš se, a ona, kurva, leži i tek ponekad se pomakne, donosi još više muke. Tada sjedneš, ustaneš i odeš negdje gdje nema zraka i daviš je. Ona kašlje, prokleto kašlje, hvata zrak i donosi još više i više nevolje. Kada postane previše prokleta, odlaziš negdje i buljiš. Ona to voli, uspava se, miruje. Dobra je. Nema je. Odlazi. Rađa se. Umire.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.