Lift bez kabine | Marinela

VELVET TEMPTATION

 

Bila je plava, plava crna noć. Dostojanstveno je sjao mjesec. Jako, jako žut i lijep. Da je netko vidio nevrijeme, divio bi mu se. A seljaci u okolnim kućama samo su se križali i molili Boga da ostanu živi i da im se ne zapali štala. Nisu vidjeli lijepo nevrijeme. Oluja je vlažno, brzo i hladno raznosila oblake. Pljusak je bio očajan. Grom je udario u planinu. Munja je bljesnula i obasjala prekrasan dvorac. U dvorcu je postojao duh. Slušao je urlanje vjetra, kovitlanje neba, gromove, ime mu je bilo Velvet Temptation. Pričao je sebi: „Netko me je zvao. Nisam došao. Neki moji poznanici glupo su slijedili slova. Ja ne volim brojeve. Ne znam niti koliko prostorija ovdje ima. Nikad nisam vjerovao da ću imati tako lijep dvorac. Ne sjećam se gdje sam ostavio čašu. „Dvorac je star, siv i ima puno stakla. Staklene prozore, ogledala i male staklene svijeće. I tako je čaroban. A u gimnastičkoj dvorani pored ogromnog ogledala na kamenoj ploči i pored velikog starinskog gramofona sjedi Velvet Temptation i gleda u ogledalo. Briše velike oči svojim velikim rukama, gleda u veliko ogledalo. Gleda. Jako, duboko, tužno, uporno, duboko. Gleda i ne vidi se. Nema njegovog odraza. Samo dvije kamene ploče. Jedna, na kojoj on sjedi, i druga, prazna, u ogledalu. Vidi i najstariji i najljepši gramofon na svijetu i lijepe, lijepe ploče gramofonske.

U kaminu u ogledalu gorjela je vatra. Kod njega nije i nije mu bilo hladno. „Ogledalo u kojem gledam vatru, kamen na kojem sjedim i gramofon. Čudno je tada ne vidjeti sebe. Ponekad mislim da ne postojim kada ne vidim svoj odraz. Ali nije mi dosadno. Imam i glazbu. A čujem i nevrijeme izvan dvorca. Imam stakleno ogledalo. Genijalnu sliku. San svakog dvorca i duha. Vani je kiša i mokro i munje i bljeskovi, gromovi. Sve je puno oblaka. Da odletim van pokisnuo bih. Ne znam što se tada dešava duhovima. Moji neki poznanici boje se i vatre i vode. Ja nisam praznovjeran. Oni jesu i nemaju tako lijep dvorac i planinu kao ja. I prekrasnu glazbu na pločama. „Pitala sam ga: „Velvet Temptation, tko ovdje postoji, a tko je izmišljen? Ako ti postojiš, stavi čašu na da. Molim te.“ „Ja sam stvaran i muzika.“ „A kamena ploča?“ ‒ šapnem ja. „Kamena ploča?“ -ponovi duh pitanje i ponovi ga opet: „Kamena ploča? Ja sam stvaran i muzika.“ – nesigurno kaže duh i stavi ploču na gramofon i upali sve staklene svijeće u dvorcu. Izvan dvorca oluja i mrak i mjesec. Vjetar je ušao kroz prozorčić i ugasio vatru svih staklenih svijeća. Nije ih razbio. Sada se one sjaje u mraku, a Velvet Temptation, dražestan duh, u gimnastičkoj dvorani sluša muziku. Potpuni je mrak, ali on ipak gleda u ogledalo. Sada ne vidi baš ništa. Niti ja, niti on, više nismo sigurni tko je stvaran, a tko izmišljen. Odraz ili ono sa druge strane. Strane Velveta duha ili ona vatra u ogledalu. Duh u mraku sluša muziku. Ne plače, ne jeca, ne gleda. Samo sluša.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.