Lift bez kabine | Marinela

YAY

 

‒ U ovakvim trenucima ‒ rekla je Yay sama sebi ‒ u ovakvim trenucima tužan je i miris kiselog kupusa.

Yay je kuhala kiseli kupus. Stavila je posljednji začin u posudu, poklopila je i otišla do stola sa stolicama. Sjela na jednu od stolica i uzela cigaretu, zapalila je, ustala, uzela opranu pepeljaru iz sudopera, obrisala je i stavila na stol. Ponovo sjela.

Yay je imala velike smeđe oči i dosta godina. Dim cigarete uvlačila je duboko u pluća.

‒ Najviše se bojim straha. ‒ rekla je i prepala se svojih riječi, položila cigaretu u pepeljaru da bi je ubrzo podigla prstima i stavila u usta. Ustala je sa stolice i s cigaretom u ruci otišla do sudopera. Uzela opranu čašu i pustila hladnu vodu da curi iz slavine. Natočila vodu u čašu, otpila sasvim malen gutljaj i stavila čašu na stol, pored pepeljare.

Yay je stanovala sama u velikoj svijetloj kući. Dugo nije oprala prozore, čekala je trenutak za to, a on nije nikako dolazio. Voljela je lijepu glazbu i u posljednjih nekoliko godina neprestano osjećala strah. Kuhala je, jela i ponekad primala posjete prijatelja. Posjete su bile sve rjeđe i znala je da je krivnja u njoj. Gotovo nikada nije izlazila, uzvraćala posjete ili bar obavljala kupovinu. Nije nalazila nikakav užitak u tome a činilo joj se da ostale žene obožavaju šetnje gradom poslije kojih dolaze kući ruku punih stvari, njoj nevažnih sitnica. Njoj to nije bilo važno, većinu je jela spremala s plodovima iz svog vrta, a kada bi se odlučila na odlazak u trgovinu kupila bi dovoljno cigareta, brašna i pića za najmanje mjesec dana. Nikad nije zaključavala vrata.

‒ Znam da se ne smijem bojati. ‒ rekla je Yay i ustala sa stolice ‒ Ali strah me je. Ili je to nešto drugo. Sretna sam i imam veliku svijetlu kuću, a tužna sam. Ne smijem si to dopustiti.

Uzela je pepeljaru sa stola, istresla opuške u koš za smeće. Oprala pepeljaru.

‒ Moram se boriti protiv toga. ‒ rekla je ‒ Moram prestati osluškivati glasove iza muzike. Nema ničeg iza muzike. Nema straha.

Ispred ulaznih vrata Yay je imala nekoliko posuda sa prekrasnim cvijećem. U zadnje vrijeme nije ga gotovo uopće zalijevala. Ali je mislila na njega. I cvijeće nije venulo, nije ni raslo ni cvalo, ali nije venulo. Ponekad bi ga zalila kiša.

‒ Moje cvijeće je tužno. ‒ rekla je Yay i uzela posudu za zalijevanje, napunila je vodom i krenula prema ulaznim vratima.

‒ U ovakvim trenucima tužan je i miris kiselog kupusa ‒ rekla je zalijevajući cvijeće. Učinilo joj se da vidi bljesak u bodlji jednog kaktusa. Shvatila je to kao opomenu. ‒ Jednom, bilo kad, ali jednom ću te odnijeti u tvoju prirodnu sredinu. ‒ rekla mu je ‒ To mora biti negdje u sjevernom Mexiku ili možda Texas, Colorado. Brazil.

Yay je imala dugu kosu i većinom ju je nosila raspuštenu. Danas ju je oblikovala u punđu. Obukla je staru, ali očuvanu i najljepšu haljinu. Bilo joj je vruće i haljina ju je sputavala u hodu, pri saginjanju.

Sjedila je za velikim stolom u dnevnoj sobi i listala album s fotografijama. Jednom je rukom popravljala čipku na stolnjaku, a drugom okretala stranice. Osjetila je miris naftalina sa haljine. Htjela je odložiti album i zapaliti cigaretu. No, i drugu je ruku stavila na album i, izvukla jednu fotografiju. Zaboravila je na cigaretu, zaboravila na kupus koji se kuhao u kuhinji, osjetila je jedino jak miris naftalina. Smetao joj je miris i gušio ovratnik haljine. Gledala je fotografiju svog pokojnog muža i teško, bešumno, plakala.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.