Troslojne posteljine | Dunja Matić
EPILOG
Prvi je dan mjeseca lipnja godine 2020. Ništa se još ne topi pod težinom visokih temperatura, a djevojčice u svojim haljinama već pokazuju lijepe gole listove, kao pozdrav ljetu. Jutro je. Sunce probada kroz prozore i baca svjetlo na pikseliziranu prašinu. Prašina se prosipa pažljivo i pravocrtno, kao da je netko tisućama sitnih prstiju soli sa stropa. Negdje vani događa se život i ljudi su u bojama.
Punih vreća voća i povrća, kroz bogato šarenila štandova, prolazila sam tržnicom. Iz te bezbrižnosti u bogatstvu buke i boja, izvukao me dodir nepoznate ruke. Okrenuvši se, zateklo me zbunjeno lice, našeg neslužbenog i odbjeglog obiteljskog člana. Lice Frane Lošića. Meškoljio se tu preda mnom, nasukan na vlastitoj nelagodi, nepripremljen za potez na koji se upravo bio odvažio. Ali, Frane je običavao najprije djelovati, a misliti ni kasnije. Iz nekoliko nesuvislih rečenica koje je nanizao kao navijen, saznala sam da se preselio u Ljubljanu gdje sada radi kao glazbeni producent. Ovdje je poslom. Ponavljajući njezino ime kao neugodan tik, shvatila sam kako je to bila ideja njegove žene, kod koje pristojno, ali s puno pritiska već godinama žive. Ne znajući ništa o mom životu, a izbjegavajući opća pitanja, mogao se samo prisjećati nekih mojih starih prijatelja. Skrenuvši tako u smjeru sjećanja, za čas smo oboje postali nostalgični. O mojim srednjoškolskim prijateljima on je znao više od mene. Gretu je zadnji puta vidio kada se u Peggy Bundy bojama, iste one crvene kose, ali usisana u tigrasti uzorak, teturala niz njegovu staru ulicu. Vrlo ga je srdačno pozdravila i po putu izmamila od njega nešto sitno. Dejana je sreo na jednom koncertu u Ljubljani, odjevenog u deset godina manje no što ima, sa zaokrenutom šiltericom i konfekcijskim brčićima. Bio je, tom prizoru unatoč, vrlo pristojan, prijateljski ga počastivši s morem cuge koju Frane nije dobro podnio. I Butkovića je sreo, kaže mi, za svog producentskog obrazovanja, ali čini mu se kako je od fakulteta odustao.
– Znam da je… – dodala sam. – Već godinama radi u nekom lošinjskom šminkerskom hotelu.
– Ja ovoga puta nisam odustao – pohvalio se Frane, podsjetivši me na dječaka s kojim sam odrastala.
A ja? Ja sam dobro, rekla sam mu, preskačući sadašnjost na račun prisjećanja prošlosti. Nisam mu ispričala ništa o teorijskoj knjizi koju nikada nisam izdala i onoj proznoj, potpisanoj pseudonimima, kojom smo se kratko i samo među prijateljima potiho proslavile. Po završetku rekapitulacije jednog desetljeća, razišli smo se razmijenjenim brojevima koje nikada nećemo birati.
– Hej – viknula sam dok je već odlazio – Zovu li te Frane ili Fran sada?
Slegnuo je ramenima i u nedostatku druge reakcije, zbunjen se zamalo nasmijao.
– Pa. Zovu me samo Lošić, zapravo.
S teškim teretom svojih vreća stigla sam do knjižare koju je Liberta upravo bila otključavala. Dok sam vadila vreće iz auta i prepričavala joj što se dogodilo, pitala me:
– I? Jesi li nas pohvalila?
Nisam nas ni spomenula.
– Između ostalog, bila bi to poduža crtica koju se dostojno da prepričati samo romanom.
– Mogao bi nam to biti sljedeći – rekla je, više da me provocira. Obje smo već bile umorne od pretvaranja svojih povijesti u priču. Fikcija može biti glazura, ali ne više i krema tog kolača života kojim se kratko častimo.
Sada smo ovdje, u ovoj multimedijalnoj knjižari, kako Libera voli isticati, dovoljno daleko od svih gradova u kojima smo živjele, okružene šumama i livadama. Knjižara, ona je bila jedini projekt kojeg smo nakon svih godina zajedničkog rada realizirale. Libertin temeljni uvjet bila je ovakva lokacija. Ja ovoga puta, nisam imala uvjeta.
Petkom držim predavanje i konzultacije na fakultetu i ponekad me pri povratku u našu kuću prati kolona od dva do četiri automobila. Barem jedan vikend u mjesecu smo svi zajedno ovdje, Andrea, Saša, Mia, i Doktorica dođe, čak i Bu svrati sa suprugom i odnedavno tri para najmanjih stopala. Bio je to hrabar porod. Ponekad nas i Breza posjeti, ona i njen suprug Bor, sa svojim nezaobilaznim čoporom pasa. Petkom pravimo Libertina pretenciozna jela, subotom moja tradicionalna, nedjeljom jedemo samo specijalitete od sezonskog voća i „čistimo se“. Ovaj apsolutni dijabetes koji sam od našeg zajedničkog života napravila, traje samo nekoliko proljetnih mjeseci i za onih divnih ranorujanskih dana, prije nego što zahladi.
Zimi samujemo. Aktivnosti je malo jer snijeg zapravo više gotovo i ne pada i nekada mislim da nam je Gorski kotar još ljepši po kiši, kada nitko ne izlazi i nikada nigdje ne ide. Liberta je tada obično zakopana pod lavinom računa, gantograma, putnih troškova, projektnih prijedloga, ja većinski kuham, čistim, čitam, primam rijetke goste i povremeno pišem. Uglavnom minimalističku erotsku prozu, ili nešto pristojno pomaknuto, pa mi katkad i koja kuna kapne. Trash pornografska proza je, pak, potpuni favorit – moj, ali i među čitateljima. Liberta tvrdi da sam najgori hipster, ali ja mogu reći da sam naprosto sretna. Nedjeljama meditiramo svaka u svojoj sobi, uz individualizirane akustične pozadine i pod dimom različita mirisa. Pred večer u pidžamama, pod dekom čitamo svoje knjige. Ja još uvijek ne okidam na njezinu etnografiju, ona se slabo razumije u moj čarobni realizam, ali svako toliko, možda tek par puta godišnje, pročitat ćemo koji citat na glas. Rijetko kada raspravljamo više, uglavnom samo kimamo ili odmahujemo glavama, smijući se uvijek na različite fore u serijama, tako ravnomjerno ispunjavajući vrijeme ionako ugodne šutnje.
Četvrtog travnja, beletristiku, publicistiku, stručnu literaturu i enciklopedije, igrane filmove i dokumentarce, organiziram uvijek po nekom drugačijem obrascu.
