Troslojne posteljine | Dunja Matić

PISATI OGLEDALO

 

Draga Luna,

u pauzi od popravljanja ograde Cure i ja otišle smo u centar sela. Osobno, tu bih ogradu već bila tisuću puta poslala u tri krasne, ali žene su ovdje dosta kul pa i ti takva moraš biti. Mislim, ne moraš ti ništa. Jednostavno budeš. Kulture ponašanja su zarazne, kao i sve ostale. Jedini zakon kojeg sam ovdje upoznala, propisuje obostrani obzir na kojem se temelji sva daljnja funkcionalnost grupe. Tako sam mjesecima živjela s njima, daleko od Mimine depresije, i svega ostalog što Mimina depresija čini depresivnim također. Iako depresija, ona ima bežične veze, snaći će te, gdje god da odeš. Nije stvar u tome da otkriješ mjesto u kojem je nema, na to zaboravi. Stvar je u tome da osmisliš način kako da živiš s njom. I to je sve što ti o tome imam za reći. Sjedile smo u kavani koja umjesto klime ima veliki ventilator, nekoliko goblena, domaću rakiju i pljeskavice. Još uvijek sam jedina koja jede meso, ali ovdje to nikome ne predstavlja problem. To je bilo ugodno otkriće. U gradu, ljudi donose sudove, dok su Cure imale i prihvaćale tek različite stavove. Za razliku od njih, naše gradske supkulture su stroge i nemaju razumijevanja prema drugome. Čak i onda kada razumijevanje prema drugome stoji u opisu subkulturalne agende. Od svih ljudi koje sam ikad upoznala, neki vegetarijanci, salonski anarhisti, akademska ljevica i feministkinje bili su daleko najviše skloni osuđivanju. Vidim da si se ti s time mučila. Što da ti kažem. Profesije oblikuju samo dio našeg identiteta, ne potpisuju i suodgovornost da nas naprave dobrim ljudima. Odvojene, svejedno smo razmišljale slično. I ja sam se, na određeni način, zasitila ganjanja tog akademskog života. Nisam se umorila, naprosto sam ga upoznala bolje i poželjela ići dalje. To što nisam stalno ukazivala na to koliko mi je loše ne znači da mi je bilo dobro. Jednostavno nisam stalno ukazivala na to koliko mi je loše.

Tako je polako zamro i moj entuzijazam prema akademskom radu. Da, i moj. Zapravo, taj je entuzijazam više sličio sporom eutanaziranju. Tako sam istovremeno osjećala tugu i olakšanje što odlazi. Osjećala sam neku vrstu bolnog i dugotrajnog oslobađanja. U jednoj od kasnijih meditacija konačno sam postigla i apstraktni osjećaj sebe. U ranijima sam samo zatvorenih očiju gledala u suncokrete na svojim kapcima. Taj put, koji je bio uspješan ispričala sam Curama kako sam se osjećala kao sastavljena od lišća ili krhotina stranica koje su malo po malo otpadale s mene. Tako sam im opisala taj „odron“ od akademskog svijeta. Vidiš da zapravo i nije bio neki odron, više diskretno napuštanje.

Što se moje majke Mimi tiče, ona me nije ni posthumno iznenadila. Od svega što je godinama pisala, meni nije ostavila ni slova. Između ostalog, ne bih ni ja njoj ostavljala oproštajna pisma, kada bih ostavljala oproštajna pisma uopće.

Ostale su još samo fotografije. One koje je stari okinuo dok mu je još ulazila u objektiv. A onda sam došla ja i valjda ošlo sve drugo. Pa tako i radni stol i fotografije. Bila je lijepa za svojim radnim stolom. Pored njenih knjiga, nije na njemu bilo mjesta i za moje pelene. Znala je, čim dođu moje pelene, ničeg drugog više neće biti[1]. Znala je da će se dogoditi tako. Znala je točno kada i kako i koliko, a da si nikada, kao ti, nije računala vlastita raspoloženja. Znala je dokle će stići prije nego li stane. Mislim da ti to nikada nisam pričala, ali Mimi je otkrila u genealogiji našeg obiteljskog stabla neke zanimljive stupnjevitosti. Moja je majka s velikim pohvalama i planovima završila svoj fakultet, upisala doktorski studij psihologije, planirala je otići završiti studij u Švicarskoj ili Austriji (ja mislim da je njoj uvijek bilo samo do nekih planina) – ali onda sam se neplanirano dogodila ja, a nije sve ostalo. Verica Fatorini, moja nona, njezina majka, matematičarka, došla je do zadnje godine fakulteta. Onda se psihički razboljela, nisu mi prenijeli zbog čega i zašto, ali i u toj je bolesti uspjela zavesti obiteljskog doktora. Udala se, rodila Mimi i umrla od tumora koji je nastao na unutrašnjoj strani usnice, na mjestu koje je nesvjesno grizla.[2] Njezina se majka, moja prabaka Leondina Vidotto nije ni školovala. S četrnaest je godina pobjegla iz podvelebitskog sela od maloumnog i nasilnog strica, i kada je ne znamo kako stigla do ovog grada, živjela je kao sluškinja jedne bogate talijanske obitelji, naučila jezike (kažu da je bila „čuda bistra“), zatim se zaposlila u odmaralištu i udala se za pomorca s osamnaest. Njezina je, pak, majka, moja praprabaka Marija Ne-Zna-Joj-se-Prezime, zvali smo je samo baba Marija, sa deset godina prodana cijeloj porodici očeva i sinova. Zajedno ih je, pričaju, živjelo njih sedam starih momaka, tako su ih zvali – sedam starih momaka – dva brata, tri sina i jedan maloumni nećak što je radio za njih. Rodila im je ukupno sedam mrtvih i jednu preživjelu djevojčicu. Legenda kaže da ih je jedne večeri sjekirom zaklala svih osim maloumnog, od kojeg je pobjegla u brda. Dio legende koji je doslovce ne-vjerojatan, ali zato posebno lijep za ispričati, govori o grupi „divljih žena“ koje su se zimi spuštale u sela, pljačkale i premlaćivale muškarca u svakoj kući čija je gazdarica bila ljubičasta ili modra po rukama, nogama ili obrazima. Među njima je bila i naša baba Marija, pričala mi je Mimi, dok sam ja još bila mala. Kasnije mi nije pričala ni o čemu, pa tako ni o babi Mariji.

Baba Marija je, kao što vidiš iz ovog priloženog niza, kao najžilavija među ženama, prekoračila najveći prag prijelaza. Nešto manje romantiziran, ali i dalje jako značajan put, prevalila je i njena jedina preživjela kći, Leondina. S većim životnim ambicijama, ali očitim manjkom psihičke snage, na svom je putu zapela njezina kćer, moja nona Verica. Sve do Mimi, moje majke, intelektualno daleko najmoćnije, ali psihički potpuno potrošene.

„Umorila sam se prije utrke. Kao da sam sve do startne pozicije, satima trčala“, pisalo je u dnevniku koji sam s njom pokopala.

Po toj logici, Lu, što mene čeka? Nema iznenađenja predviđenih za mene. Moja Mimi je sve izračunala.

Nije nemoguće da sam došla ovdje među Cure zbog uvjerenja kako je zapravo lakoća našeg života postala plodno tlo za svakakve psihičke slabosti. Tko živi kao slabić razvija i takve živce. Živci su, između ostalog, samo prijenosnici života, a medij jest poruka kako bi rekao naš McLuhan[3]. Mimi su svi njezini pravilnici, kako je i sama rekla, jednostavno potrošili. Moja pojava nije pomogla.

S obzirom na sve karakteristike koje od nje nisam naslijedila, postala sam potvrda njezinom životu da je u konačnici poslužio samo kao prijevozno sredstvo njegovom genetskom materijalu. Kao osoba koja je više od ičeg voljela čistoću stvari, ona me nije mogla prihvatiti s tolikim primjesama njega. Tu tiraniju klasifikacije provodila je i nad svojim ulogama i na svačiju štetu. Mimi, naime, nije znala kako biti i majka i znanstvenica istovremeno. To se kosilo s njezinom, kako si je nazvala, „bazičnom monogamijom“. Mimi je i moralne dužnosti imala jasno i objektivno raspoređene po kategorijama i stupnjevima vrijednosti. Znala je, pročitala sam, da je dužnost roditelja u svakom pogledu superiornija svim ostalim disciplinama. Tako je to nazvala u svojim dnevnicima, majčinstvo je bila disciplina. „U svakom smislu te riječi“, pisala je. Uvijek su je veselile višeznačnice. I koliko god je voljela vidjeti jednu riječ u istoj rečenici funkcionalnom u nekoliko svojih značenja, ona se sama nije znala tako ponašati. Sposobnost multitaskanja koju smo stekli, zavoljeli i u konačnici zaželjeli, njoj nije postala ni podnošljiva. Mimi nije podnosila ovaj svijet u (trajnom) postajanju. I poludjela bi da može vidjeti riječ koju sam upravo upotrijebila – multitaskanje. Očuvanje jezika i raznolikosti njegovih prijevoda bilo je među važnijim stilističkim i filozofskim dužnostima! „Zna se kako govori pjesnik, kako filozof, kako doktor, a kako matematičar. Zna se kako se obraćamo roditeljima, kako prijateljima, kako ljubavnicima i službenicima.[4]“ Žanrovska neuklopljivost te riječi sada bi je proganjala u beskonačnost. Da već sama nije bila u beskonačnosti, da već nije bila mrtva. I bila je posljednja među pčelama. Znaš li što će se dogoditi s nama, Lu, ako pčele[5] izumru? Ti si, Luna, moja pčela. Nekoliko sam te se puta sjetila te večeri, dok sam listala po njezinim dnevnicima. Čitajući, djelovalo mi je kao da su rečenice diktirane nekim drugim glasom kojim je ja nisam nikada čula da govori[6]. Zato sam joj dala tvoj glas, dok sam čitala: „Vrijeme, nedostaje mi samim time što ga osjećam kako prolazi“. Iznenadila sam se, jer za razliku od tebe, Mimi mi nikada nije ostavljala dojam tako osjećajne osobe.

 

Znaš li što je je moj stari jednom izrecitirao? With all the reading girls, I have no one to kiss. Ja ću tebi reći ovo: With all the kissing girls, there is no one to read with.

Zato sam prestala pisati. Dobro si zaključila. Moji odgovori pisani su preko Onoga-što-nemam, sve dok nisu prestali biti pisani uopće. Prestala sam pisati kada više nisam pisala tebi. Ili barem nisam imala osjećaj da si ti više ta kojoj pišem. Otišla sam, Luna, jer si i ti otišla negdje isto. Takva odmicanja ne moramo zamjerati jedna drugoj. I lijepo je, što me poznaješ toliko, da mi se nikada nisi zbog toga ispričavala. Love means never having to say you’re sorry, kako kaže Ali MacGraw Ryanu O’Nealu u Ljubavnoj priči[7]. Postojao je određeni puls naših odlazaka i dolazaka, stoga sam sigurna kako bi naše prijateljstvo, apstraktno prikazano, plesalo neke zanimljive koreografije.

 

Nisam imala nikakav problem pročitati sve tvoje dnevničke zapise. Između ostalog, nisi me ni u izravnoj komunikaciji štedjela na pojedinostima, dok si u pisanoj formi bila potpuno apstraktna. Da mi nisi sama već sve bila ispričala, iz tvojih dnevnika ne bih saznala ništa. Neovisno o tim šiframa, ipak mi je bilo teško čitati o sebi. Emocionalno svakako jedno uzbudljivo iskustvo, onakvo kakvo čovjeka zaista zadužuje. Iskupila sam se na tom činu dobrog čitanja – vratila sam ti. Do kraja ovog pisma shvatiti ćeš i kako. Ja sam tebe uglavnom čitala loše, kao rječnik stranih riječi. Svi su pojmovi mogli biti abecedno posloženi s detaljnim objašnjenjima, ali ja ti nisam savladala sintaksu, gramatiku ne znam, a većinu smo svojih života proživjele drugačije, da mi je i ritam tvojih riječi samo potvrđivao vlastitu površnost u pokušajima da te razumijem. Moja je privrženost nastala iz čuđenja nad tobom. Ovdje, na otoku, Cure su mi rekle da ću pronaći svoj jezik i čuti svoje „ja“ i sada, kada tim svojim jezikom pokušavam govoriti čujem samo tebe. Slušaj ovo kad ti kažem: zarobila si me zvukom. Nije li o tome govorio Freud? O oponašanju objekta žudnje koji nedostaje. Kakve su to kompenzacije uslijedile? Vratila sam se na otok pronaći bol zbog smrti svoje majke, pronašla sam bol koja je moju majku usmrtila. Pronašla sam, Luna, tebe, sebe, nas.

 

Bilo je to daleko od moje početne namjere, u nikakvoj vezi s razlozima mog prvog dolaska ovdje. Znala sam samo da diplomu ne planiram pisati prignuta nad stotinama jednih te istih stranica stoljetnog recikliranja. Htjela sam nešto za sebe! Nešto živo i stvarno, daleko od tih mrtvih stranica! Sjetila sam se onog dana kada su i kroz mene propuzali crvi, kao beba nekog budućeg bića u meni. Kada sam sredinom ispitnih rokova skupila stvari i bacila ih na stražnje sjedalo prvog prolaznika. Svirala je Ticket to Ride i pomislila sam, kakva koincidencija, Luna bi poludjela! Nije da nisi već bila na putu. Lijepo je to jutro bilo, osjetiti kako se nešto može samo ostaviti, podnoseći minimalne posljedice koje se komotno mogu plaćati u ratama. Samo toga sam se mogla prisjetiti, finog osjećaja olakšanja. Ovaj put, htjela sam ostaviti sve. Zapravo sam htjela biti što dalje od nje, Zagreb nije bio dovoljno daleko. Mogla sam živjeti bilo gdje, a da malim prstom ne odstupim od njezinih pravila. Mislila sam tada kako ću joj napakostiti ako postignem nešto tako progresivno, živim u komuni na otoku. Na kraju je, kako u životu tako i u smrti, ona uspjela nasamariti mene. U ne jednom u dnevniku je pisala, ne jedna pohvala alternativnim načinima života. Ona se divila takvoj disciplini. Ne samo da mi je takav potez potiho odobravala, on ju je možda čak i obradovao. Ne samo dakle, da je moj pothvat idejno podbacio, nego mi je još i posthumno pokazala koliko sam neuspješna u nastojanju da je razumijem. Ne samo da sam nesposobna da ju razumijem, još je i mrtvu želim unesrećiti. Mislim da na tijelu nemam dovoljno rupa za sve načine na koje mi ga je Mimi i poslije svoje smrti stavila. Pardon my French, ali nju je baš nemoguće pobijediti. I ne osjećam grižnju savjesti što je sada volim još i manje nego što sam je voljela dok je bila živa. Osjećam samo tugu što je ona to zapravo zaslužila. Ravnodušnošću svojeg propadanja kažnjavala me za moje postojanje. Svojim sam je ponašanjem, zbog njezina propadanja, pokušavala kazniti.

Htjela sam pobjeći što dalje od nje još i prije nego što se ubila, prije nego sam iskopala ove dnevnike i zavirila iza zida njezine pojave. Tada još nisam ni znala da njezini dnevnici postoje i bila sam se družila samo s tvojima. Dnevnicima, papirnatim pismima, printanim pismima, starim bilježnicama s faksa koje sam posudila od tebe. Među tvojim stranicama sam ponovno pronašla i Cure, taj bombon među ostalim pričama. „Idem tamo gdje ona nije, pisati o načinu drugačijeg života“. Plemenski način života sve češće sam zamišljala kao potencijal koji je preživio povijest i čeka na nas u nekom sretnijem Svemiru. Zbog tvojih sam priča, tijekom blokadnih dana Cure još bila i sanjala, noć za noć. Podsjećale su me na mit o „divljim ženama“, ali prepričan u nekoj bitno realnijoj varijanti. Već sam prvih dana ovdje gotovo zaboravila Mimi. Osim toga, bilo mi je hladno i većinu vremena sam samo tražila načine da se ugrijem, odspavam i ne ometam svijet oko sebe koji sam, samo formalnosti radi, izučavala. Taj problem izučavanja onemogućavao je da im se u potpunosti predam[8]. Prvi dani prilagodbe trajali su kratko, već mi se bila omilila i hladnoća i napor i druženje, pa sam što prije htjela sklopiti kakav-takav tekst i posvetiti se ovom novom načinu života. Dogodilo se sasvim suprotno. Prvih sam mjesec, možda dva, donekle i tri, sakupljala samo slike. Pitanja o razlozima njihova dolaska na otok postavljala sam nepotrebno diskretno, uglavnom nespretno. Odgovori su obično bili manje zanimljivi nego što sam ih zamišljala, u pravilu jednostavno sročeni, gotovo pragmatični, bez bučnih ideoloških kritika i ontoloških objašnjenja o životu. Istraživanja su se tako prirodno pretakala u opuštene razgovore, pa kada je konačno netko pitao i o razlozima mojeg dolaska, odgovorila sam potpuno iskreno: maknuti se od majke i sveg majčinog. Sve oko mene već je bilo u njezinom posjedu, ona je otisnula pečat definicije na sve pojave, kao što je Kafkin otac svojedobno učinio jadniku Kafki. Zbog njezine sam je hladnoće i odsutnosti podsvjesno svugdje i u svemu tražila. Sve ostalo sam samo uzimala. Kada sam konačno počela pisati svoj rad htjela sam samo prepisati bilo što od bilo koga, poštujući uvriježenu praksu disciplinske higijene. One koja s osobe odstranjuje sve njezine osobitosti. Htjela sam govoriti o bilo čemu, samo ne o onome što se događa ovdje. Kako sam se stopila s plemenom razvila sam i odbojnost prema ideji da ih pretvorim u predmet. Istovremeno sam ih željela i predstaviti, ali bojala sam se da to ne učinim pogrešno, da ne iskrivim njihovu sliku. Ni ja najednom nisam htjela više nikome ništa objašnjavati. Osobito nisam htjela objašnjavati kako trebaju ili makar mogu živjeti. Taj dan, kad su me Cure odvele u centar obližnjeg sela, dok sam pila kavu i s nedostatkom doživljaja čitala o Bowiejevoj smrti, nazvao me otac. Nikad ga do tada nisam čula kako plače.

 

Našli su je rano tog jutra, u parku na Mlaki, na klupi, u kućnoj trenirci i do zadnjeg dugmeta zakopčanom skafanderu, s bocom vode i trbuhom punim tableta. Ona nije, ja nisam, osjećala više ništa. U tom ničemu smo se na trenutak bile pronašle.

Rijeka je bila razrijeđena kao voćni sirup, kao siromašan spoj arome i šećera. Imala sam minimalno strpljenja ostati, odradila sam sprovod kao da sudjelujem u nekoj postratnoj komemoraciji, u čast davno preminulim, meni nepoznatim borcima. Boljelo me nije ništa osim tupe nelagode. Nervoza se pojavila noć ranije, dok sam, preturajući po njenim stvarima, tražila povod patnji. Bilo što. Njezini dnevnici nisu me boljeli, oni su me, svakom pročitanom rečenicom, samo sve više praznili. Ništa se nije hvatalo za mene, sve bi samo skliznulo, kao da sam od leda. Zato sam se vratila Curama.

 

Prošlo je već dovoljno mjeseci od tvog posljednjeg pisma. Ja nigdje zapravo nisam otišla. Ovih proteklih devet mjeseci sve sam svoje vrijeme provodila s tobom. Kako su Mimini dnevnici bili pokopani pod zemljom i tako daleki mom mazohističkom porivu da ih još jednom pročitam, kao surogat-skrbniku vratila sam se tebi. Vaša je srodnost ostala očita.  Još nisam bila otkrila bol, ali svakim danom sam se više brinula za tebe. Osjećajući se uvijek nesposobnom da ti pomognem, loše suosjećajući s tvojim stanjima kao krajnjom nepoznanicom, sve više sam se odvraćala od ideje da ti ponovno pišem. Paradoksalno, sve više sam prihvaćala potrebu da pišem o tebi. Te ideje su me čupale od obaveze diplomskog rada, kao da mi na živo trgaju prst po prst, zatim čitave ruke, zamjenjujući ih tvojima. U jednom dugotrajnom meditativnom tripu počela sam osjećati žarenje te želje da te napišem, kako me samo dodatno potpaljuje, što sam više u nju puhala. Ta opeklina se širila, rastezala me među vama dvjema kao da sam od gume. Ta rastezljivost nije neka novost u mom životu.

Daleko od toga da nisam znala kojim putem mogu poći[9]. Problem je što su svi putevi uvijek bili jednako dobri za mene, i za tren oka, jednako dosadni. Ja sam živjela sve svoje nespojivosti, „Izvitopereno“, govorila je, istovremeno. Čak i kad sam prepoznavala jednu opciju nepotrebnijom od druge, nisam joj okretala leđa. Ti nisi mogla ostaviti, ja nisam uspijevala ostati.

Ali antipod kojeg ti misliš da predstavljaš mom arhetipu kupao se s njim u istoj plodnoj vodi. Mi koji od svijeta sve grabimo i Vi koji se od svega njegovog skrivate, zapravo se nalazimo u istom Svemiru, u istoj mekanoj maternici. Jedemo samo žele Jaffa keksa, samo sredinu palačinke, uzimamo samo slatko svijeta, umjetnost i kulturu koju je u stanju najuzvišenijeg uživanja proizveo… Mi koji se odbijamo naviknuti na nacrte svijeta, najveći smo njegovi narkomani. Naš jelovnik bogat je halucinogenim gljivama, u vodu si umjesto cedevite topimo mdmu, i više ne znamo zašto bi pušili te zločeste cigarete kad možemo smotati jedan elegantni i efektivan joint. Mi ne skidamo slušalice sa svojih ušiju i stalno slušamo, uvijek plešemo, na taj puls kojim kuca srce stvaranja. I reći ću ti ovo, na popisu onih otišlih od infarkta, mi upadamo besplatno i padamo prvi, kao stari konj, preslab za svoje kemijski inducirane erekcije. Arhetip i antipod kupali su se u istoj plodnoj vodi, ali bojim se, onaj smo embrij koji je tvrdoglav kao Brucknerovo božansko dijete, ono dijete koje je prepametno da se rodi, ono dijete koje se okomilo samo na to da propadne i, kao ugrušak, putujući njegovim krvotokom ubije svojeg stvoritelja. Bruckneru svojstveno i patrijarhalnim mitologijama suprotno, majka je Stvoriteljica koju ubijamo. Bila je to majka koju smo tražile, kao Jack Kerouac oca ne još svog, oca nikad više pronađenog. Za razliku od One koja je odustala, ti me još uvijek podsjećaš na sve što možemo biti. Čak i ako ćemo jedna drugoj služiti kao zloglasni sidekick[10]. Zbog te sam želje za sestrinstvom, satima, danima, mjesecima, čitala. Isprva u želji da ti napišem opsežan psihoanalitički odgovor na sve što mislim da se s tobom zaista događalo, kasnije s neobičnom potrebom da od svojih odgovora sastavim priču. S tvojim pismima i dnevnicima kao bazom, počela sam pisati i zamišljala sam kako će ti se sigurno svidjeti ta gesta, netko će konačno napisati priču o Tebi! Na kraju si ti postala moj etnografski rad.

Uspoređivala sam svoje tekstove s tvojim pismima, oblikovala sve svoje pojmove da odgovaraju tvojima. Krala sam tvoje riječi, povezujući ih njihovim prvim slovima. Ta me vježba zaokupljala satima. Aliteracijama unatoč, sama sam sebi zvučala prijetvorno. Ponavljanje prvih slova bilo je najbolje što sam mogla. To je šalabahter kojeg si mi ostavila. Svejedno nisam odustajala, bila sam sigurna da, ako objasnim tebe, moći ću razumjeti i nju. Povremeno sam odustajala, preokretala nam uloge, pa sam sada ja tebe prepisivala jezikom koji je ipak meni bolje odgovarao. Isprva samo s namjerom proizvodnje nekakvog frankenštajnskog štiva koje bih ti bila poslala za rođendan, umjesto čestitke. Njime bih se, sebi svojstvenim šarmom, za sve bila iskupila. Kao što i sama znaš, nikakva pisma za taj rođendan nisu stigla na tvoju adresu. Zato ti mjesecima kasnije šaljem ovu kartu. Nisam diplomirala još, ali sam nam napisala knjigu. Napisala sam je tobom, (o) tebi, o nama, neprilagođenima.

Tako sam nam umjetnošću kupila ulaznicu za tvoj raj. Njega i ja sada vidim, kao istu onu sobu, s velikim ekranom i VHS snimkama. Pronašla sam točku susreta svih naših suprotnosti. Kroz nju možemo teći, kroz tu se točku možemo točiti ravno u sve druge koje nas dotaknu. Možemo postati svima sada, reinkarnirati se riječima.

 

Ako si slijedila, a vjerujem da jesi, moje upute, možeš otvoriti logički naslovljen dokument broj dva.

Liberta

 

 

BILJEŠKE

 

[1] Ja sam se posrala na njezin radni stol.

[2] Ili je to bila samo još jedna mamina pedagoška mjera, manipulacija u svrhu sprječavanja tog mog tika da jedem svoju usnu šupljinu.

[3] Marshall McLuhan, (1911.-1980.) bio je profesor engleske književnosti, filozof, književni kritičar i teoretičar komunikacija.

[4] Čuješ ti ovo? Ljubavnicima i službenicima. Kako ih je lisica lijepo uparila.

[5] Tu se tvoja sestra i ja slažemo, nije na svima da budu pčele. Ja prva nisam u tom roju, a ni vrsti. Ja sam jebena tratinčica. Ali pčeli se dugujem. Njoj i vjetru.

[6] Bilo je to kao kad je Jim Carrey pokušavao utjeloviti noirishly jebozovnog detektiva u paranoičnoj priči 23.

[7] Znaš li da je tu knjiga zapravo napisao neki povrijeđeni tip što ga je žemska odbila? Pa je napisao knjigu i ubio žemsku. Lijepa i istinita rečenica, doduše.

[8] Posvećenost radu priječila mi je da im se prepustim. Rad je tako ružna riječ i još u Bibliji stoji kao simbol kazne čovjekovoj pohlepi. Ti i ja se nećemo nikada razumjeti, a kamoli složiti, oko definiranja te rukovodeće represije nad čovjekovim životom.

[9] Ja sam cvijet koji se duguje vjetru. Svugdje se mogu saditi.

[10] Bila sam tvoj Phil Collins, tvoj Saul Hudson, tvoj Lennon, bila bih i tvoj jebeni Dave Grohl, Lu. Samo da nismo jedna drugoj Yoko Ono više.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.