Troslojne posteljine | Dunja Matić

U SLUČAJNOSTI

 

Njegova je soba spomenar svakojakih gubitaka vremena. Spomenar u koji su se upisale i knjige privatnog fakulteta kojeg zaobilazi na putu do kafića ili kladionice. Spomenar na čije su stranice strateški okačene fotografije s putovanja zemljama kojima ne zna pravilno izgovoriti ime. Sprave za vježbanje iskorištene su kao vješalice za prljavu odjeću koju mu majka opere na katu iznad. Pitam se koliko se još sprava za vježbanje potpisalo na ovim plahtama koje stišćem još uvijek pospana, promatrajući broj telefona, ispisan na zidu kao šala ili upozorenje svima ostalima među kojima sam, samo trenutno, ja. Ja sigurno ne bih mogla, u obrnutim ulogama, odvesti njega u tatinom autu, mašući mu kroz prozor dok zalijeva vrt svoje okućnice, bez nelagodnih pitanja o identitetu nepoznatog lica na suvozačevom sjedalu. On može. Ima tome više razloga od nedostatka vozačke dozvole za auto kojeg nemam. Ne ostavljam ga bezimenim u svrhe stilističko-strateški aludirane važnosti njegova uskoro, ali napetosti radi postepeno otkrivana identiteta. Ostavljam ga bezimenim jer mu ni ne znam ime. Osjećam oštru bol u trbuhu. Vozi me bilo gdje, samo ne doma.

 

* * *

Bradom i kosom zarasli tip širokih ramena okrenut je naglavačke u nekom meni neizvedivom yoga-položaju pred faksom. Fotografira ga djevojka s pribadačom provučenom kroz septum, tragus, i vanjski rub hrskavice uha, imena za jedan samoglasnik različitog od tableta koje pije, zvana helix. Klapica kinematografskih fanatika, odjevena u kostimografije nemarnosti, raspravlja o autoreferencijalnosti Tarantinovih filmova, povlačeći paralele s problemima postmodernog pastiša. Sada znam što to znači, ali mi nemarnost još uvijek ne stoji dobro. U nemogućnosti nalaženja odgovarajućeg stila držim se jednostavnosti devedesetih – svijetlih traperica, crnih majica i pretpostavki o eventualnom estetskom povratku i tog desetljeća. Dobrih dvadeset minuta čekam Butkovića s kavom i domaćim keksima u koje sam strpala previše kakaa i svega ostalog, jer, između ostalog, ni ne znam raditi kekse. Sve tajne mojih kulinarskih umijeća mogu ispričati prvi tragovi celulita nikli na vanjskoj strani bedara, kao posljedica neizostavnog dodatka koji svaki culinaris vulgaris čini jestivim – vrhnja. Bu, očekujem to i ne uzrujavam se više, kasni. Već smo postali propisan par jedno-i-pol-godišnjeg radnog staža zajedničkih objeda, obaveza, prijatelja, pornografije i posjeta obiteljskim kućama. Ja loše kuham, on dobro pere suđe, ja uporno učim, on još bolje ponavlja na predavanjima koje privatno održavam, obično kako bih njega poštedjela čitanja, a sebe slušanja o Onoj koja nisam. Premda, s vremenom, Ona koja nisam spominjala se sve manje, a ja sam sjećanje na nju sve uspješnije potiskivala. Osim kada nisam, kada sam ga istresala van i bacala po njemu kao histerik posuđe. To, inače, razbijanje posuđa, moram reći, ne pomaže ničemu do li stvaranju nereda i dodatnog posla za vrijeme kojeg je obično premalo. I svaki put kad sam dopuštala da poteku svi u slavinama podsvijesti skriveni strahovi, svaki put kad sam posljedično prijetila prekidima i izazivala suze, čini mi se, zaljubio bi se, za jednu nijansu više. Padam s ruba i tek tada se sjeti izvaditi ruke iz džepova.

Na tu i sve joj slične opservacije sestra mi više nije nudila odgovore. Sinkroniziranost prekida dugogodišnje veze s pisanjem diplomskog rada nije bila ni od kakve pomoći, ma koliko srčano ona tvrdila suprotno. Svaki put kada bi sjećanje na Franu sišlo, mučno i mokro, s nekog dalekog oblaka nikad prije viđene obožavanosti, ona bi se, tako sam shvatila, zakopala u zemlju tablica i dijagrama, ravnodušna i odlučna kao olovkom podvučene crte pod napamet naučenim definicijama. Ja bih pri svakom, ma koliko rijetkom posjetu kući, dobacivala komentare o Predragu Markoviću koji je, rekla mi je tako stara, i sam sada slobodan. Marković, nije li to zgodno, živi u zgradi nasuprot naše i Marković je, nije li to prikladno, nakon dugo godina prestao doma dovoditi onu glasnu, prsatu, krupnu i nezgrapnu djevojčicu. Osim što je živio u zgradi do naše i odnedavno ostao bez svoga para, osim što je izgubio svaki od svih mogućih oblika fizičke i intelektualne privlačnosti, Marković je ostao i bez neupitne i neumoljive naklonjenosti moje sestre. Ona je sada sva pripadala Frani. Zato je, na moje pokušaje rastjerivanja oblaka s njenog sivog neba, sijevala na mene pogledom punim zgusnute, kisele kiše.

 

* * *

Nije izgledalo kao da će padati, ali ovdje ni ne mora izgledati tako. Ovdje samo padne. Kao da naviknuto odrađuje dnevno kvarenje planova. Kupila burek, sjela pred zgradu, pojela burek, popušila cigaru. Vrti mi se. Uvijek mi se vrti nakon prve cigare čak i ako sam prije toga jela. Znam da me u stanu čekaju tuđi prijatelji, one dvije dizajnerski vlastoručno potpisane Tim Burton kreacije i Mia koja im sve više sliči. Ovaj nas je grad promijenio, skinuo nam kičaste naušnice i ošišao kosu, istetovirao nas i razmazao šminku. Bila sam sretnija u svom starom stanu. Stan iz kojeg sam se pod pritiskom potencijalne prodaje iselila prazan je. Da sam ostala tamo, sada se ne bih strovalila na krevet skupa s litrom zakuhane depresije na dnu trbuha. Ne bih to napravila jer ne bih niti igdje izišla. No, pošto jesam, kažem, otišla po svoju dozu oponašanja godinama odgovarajućeg života, svaki čas ću se ustati, popeti na prvi kat, pozdraviti lica koja slabo poznajem i strovaliti na krevet koji zauzima većinu kvadrature sobe, zaklanjajući zastorima pogled na znojnu potkošulju proćelavog predatora koji oštri pogled i noževe u svojoj kuhinji i krizi srednjih godina.

 

– Znaš da moramo početi jesti bolje – rekla sam, servirajući konfekcijske repove jastoga s konfekcijskim krumpirima smljevenim i opet sakupljenim u konfekcijske njoke. Nabadamo ih i izvlačimo kroz slapove sira, rastegnuti kao pohlepni plastični prsti – Krvna slika mi je katastrofa.

– A ostalo? – pitao je.

Ostalo se odnosilo na odgađani neurološki pregled potaknut neobičnim motoričkim ponašanjima, opsesivno-kompulzivnim ponavljanjima po ničemu specifičnih radnji bez ikakva vidljiva povoda, nesanicom i neobičnom nervozom opisanom kao prolongirano pred orgazmičko stanje koje se nikada ne oslobađa u orgazmu. Aluzija je samo aluzija i sa seksom u nikakvom krvnom srodstvu. Unatoč tome, posve precizna. Osjećaj koji se povremeno pojavljivao kao da je prolazio mojim kostima, ravnomjerno se šireći rukama, nogama i kralježnicom, kao unutarnje struganje krede po ploči, zuba o zub, pribora o posuđe.

– Ovako?

– Da! Tako! Prestani!

– I? Što sada kaže doktor Nesimpaticus?

– Kaže: Ti si, dušo, punoljetna. Možeš se i ubit što se mene tiče, svijet se neće prestat okretat.

Po završetku srednje škole se stanje neobično opsesivnokompulzivno ponavljanih radnji, zajedno s osjećajem duboke i konkretne živčane nelagode, pogoršalo. U osamnaestoj godini, kada se popisu mojih patologija priključila i disfunkcija alfavalova, pitala sam doktora što to znači. Objasnio je:

– Pa, laički rečeno, to znači da ti mozak radi brže nego što bi trebao.

– Aha! Jel’ to znači da sam pametna?

– Ne. To znači da ti dinamika moždanih valova preskače neke funkcije.

– Dakle, glupa sam.

– Ne. Dinamika moždanih valova ti preskače neke funkcije.

Terapija se sastojala od tegretola za epilepsiju koju nemam, zolofta za depresiju koju nemam, i tri normabela dnevno za bilo što, što također, vjerojatno, nemam. „Preventivno“, ponavljao je svaki put kada bih se požalila, preventivno. Prvi put sam se požalila nakon što sam mjesec dana kretala na odredišta koja sam, skupa s vrlo jednostavnim putem od nekoliko metara, zaboravljala. Drugi put kada sam, skupa s odredištima i putevima, počela zaboravljati za sobom u zahodu povlačiti vodu. Treći put su mi pojasnili kako se ne bih trebala iznenaditi zbog povremenih padova, tako su rekli, padova raspoloženja, s obzirom na to da zoloft, u počecima od tri do šest tjedana, djeluje bez prefiksa svoje zadaće anti-depresiva. Četvrti, posljednji put kada sam se požalila na zaboravljanje puteva i povlačenje vode i, konačno, razloga za život, struka je ležerno sugerirala i samoubojstvo. Bila bih pitala drugo mišljenje da već nisam bila kod najpriznatijeg neurologa u gradu. „Između ostalog“, dodao je nevoljko, „Nije ni važno što epileptičan napadaj nisi nikada imala. Epileptični napad može se dogoditi bilo kada, bilo gdje. Dok stojiš na nekoj litici, recimo, na palubi broda, pretpostavimo, u WC-u nad školjkom“, šalio se, povezano s prigovorom na zaboravljanje povlačenja vode. „Treba biti spreman.“

 

* * *

Prtljagu većinski prljavog rublja guram nogom prema otvorenom prozoru. Ne mogu je podignuti. Guram je po ravnom podu kao Sizif kamen, Mia me promatra na vratima. Jesi li dobro, sigurno ne želiš ići s nama, Dora dolazi s autom u dva, nije li ti to zgodnije, zašto ideš autobusom, mi pijemo kavu, ‘ćeš kavu, čaj, kako je bilo sinoć, nisi došla doma? Previše pitanja. Iza nje, naviru dva post-alkoholno krpena lica još nezašivena kozmetikom, imaju crne kacige od kose i keramičku kožu, snene oči i dehidrirane usne. Voštana gejša koju vidim utrostručeno. Postalkoholna depresija dolazi, varirajućeg intenziteta, ovisno o tome koliko se pilo, koliko se jebalo, prije svega, ovisno o tome koliko se potonje i pamtilo.

 

Na osmom katu u Duellinoj ulici, odmah iznad Novog lista, poviše Booke i ispod robne kuće Andrea, vikend je. Hoha, Bu, Dora ponekad dođe, Mia i ja, pripremamo večere za neosjetljiva nepca i igramo se kružoka, s filmovima u pozadini koje kritiziramo, popularno je problematično, pere mozak, centrifugira nam pamćenje, mi smo prosvijetljena paranoičnost. Pronalazimo teorije zavjere u zadovoljštini plastičnih proizvoda, ukazuju nam se silnice moći i marketinške manipulacije kao Gospa na tostu, Krist u kolačiću. Mainstream kinematografija, ona je kičasti krik nepodnošljive lakoće postojanja. „To je Kundera!“, dere se netko iz kuhinje. Svaka je rečenica već referenca, svaka misao već dolazi s potpisom. Mi smo tupi noževi tuđih teorija, proizvedeni u ograničenom broju primjeraka, pohranjeni na policama konfekcijske kritike. Hoha već hrče na kauču, kažem Butkoviću dok nitko ne čuje: „Sjećaš li se prve godine? Sjedili smo na stepeništu, ispod zgrade fakulteta i slušali apsolvente…“, „Kako apsolviraju…“, „Teorije traume zapadnog čovjeka…“, „I… Čuti ih bilo je…“, „Traumatično“, „Jer ništa nismo razumjeli?“ Razumijemo sada, zvučimo kao oni, zvučimo isto kao i oni. Čujemo samo sami sebe; ponekad imam osjećaj, nitko drugi nas ne čuje. U Duellinoj ulici, odmah iznad Novog lista, poviše Booke, ispod robne kuće Andrea, na osmom katu visoko je. S te visine ne čuju nas ma koliko vikali. Uvijek vičemo, kao napušteni i nervozni psi u kavezima, pomalo divlji, ponekad domišljati, divimo se jedni drugima. Sve ostalo je dosadno.

„Svaki od nas je“, kažem mu, „Devijacija otpala kao dosadna krasta s  nekog komada mesa“, krutog kolektiva tkiva, s točke koju su pojele buhe, s točke koja je češala, koju su raščešali do ranice. Mi smo ranica, zarasla i otpala, ostala negdje u zraku. Životarimo i žderemo, ne idemo nikad nigdje. Noge su nam postale teške za hodanje.

 

* * *

Do auta ne mogu ni hodati. Možda je vrijeme da prestanem jesti plastiku. Zadnji put kada su mi gurnuli onu cijev sve do želuca rekli su, imam želudac šezdesetogodišnjakinje. To je bilo prije tri godine, moj želudac ih možda broji u psećima. Po toj logici sad već bira i nadgrobni spomenik. Što bi pisalo na njemu?

– Mislili smo joj naručiti tortu i možda napisat nešto simbolično.

– Naručit? Pa šta je nećeš jednostavno napravit? Premda, nisam sigurna koliko je mojoj sestri do torte.

– Nije njoj do ničega sada, ali ipak je to diploma!

 

Premještajući slušalicu s jednog ramena na drugo uspjela sam čuti, nešto se u njenom glasu protreslo, a onda sakrilo, kao sjećanje. Bilo je to sjećanje. I ona je, moja stara, zadnji ispit spremala u suzama. Događalo se to, nezgodne li koincidencije, paralelno s prekidom prve i jedine petogodišnje veze. On je, njen prvi dečko, otišao na studij u drugi grad, ni manje ni više do li isti onaj u kojemu sam i ja sada. Prorjeđujući isprva svoje dolaske, potom i pisma, konačno i pozive, naposljetku joj je priznao prevaru. Na dan samog ispita, pretpostavljam u strahu da pismo ne pronađu i pročitaju njeni roditelji, vijest o iščekivanju prinove poslao je na adresu fakulteta. Ona ga je, neposredno pred polaganje pročitala, preklopila i spremila u džep kaputa, hlača ili torbe, i neko vrijeme kasnije izašla s najvišom ocjenom u indeksu. Vidim joj kosu podšišanu isto kao sada, samo tada u boji, vidim joj lice, smireno kao i sada, ali tada bez bora, vidim je zaglađenog lica, ravnodušnog, retuširanog, pod danjim svjetlom u svojoj sobi dok sjedi sa stranicama na nišanu, hladna, siva i fokusirana kao snajper. Vidim joj ravno podšišane nokte bez produžetaka, nage, nelakirane dok listaju stranice, strogo i smireno. Vidim je kako povremeno pogledava telefon, ponekad u prolazu poštu, sve rjeđe se osvrće, sve ravnodušnije radi, piše, čita, ponavlja, obavlja, odrađuje, sve pred sobom, staložena. Samo ponekad, vidim možda poneku suzu kako kapne u kavu bez zvuka. Zvuk, kao ni on, ne dolazi.

– Hoćeš li doći?

– Doći ću – odgovorila sam, suzdržavajući smijeh i izmičući se njegovim prstima zabodenim u moja rebra – Doći ću, doći ću – ponavljala sam, ispustivši mobitel ravno u vrelu juhu na štednjaku.

 

* * *

Što ste danas jeli? Burek. Onda nije ni čudo. Dat ćemo vam nešto protiv bolova. Pojedite nešto po putu. Slano. S pršutom. Ali, bol se penje. Kako to mislite da se penje? Penje. Prema prsnom košu. Dobit ćete i infuziju. Bit će vam bolje. Na cesti smo. Dora, Mia i moje nepomično truplo na zadnjem sjedalu.

 

Svaki utorak uzastopce, neovisno o tome što igra i želimo li uopće išta gledati, odlazimo u novootvoreno kino u novootvorenom centru kojeg preziremo. „Sve je pokretno“, ponavlja, svaki utorak uzastopce, parafrazirajući Frederica Jamesona dok se penjemo pokretnim stepenicama. „Sami više ništa ne možemo.“ „Dobro je“, dodaje, „Dok mi mašina ne otvara i šlic“, ponavlja, „Već mi sama suši ruke“. Reži, kao bijesan pas, svaki utorak uzastopce, dok prije filma pušimo na prolazu. Ovdje smo, svaki utorak uzastopce, potaknuti njegovom odlukom pisanja filmskih recenzija i kritika. „Zašto ne ostanemo doma?“, predlažem, ali ne želi. Doma je postalo dosadno. Bilo je divno, potom dobro, potom dosadno. Vidim nas kao cvijeće koje u vazi vene ubrzano. Slike ostarjele i spuštene s ekrana gube svoju elastičnost, jedna po jedna, za milimetar, centimetar, metar kraće i sad već krute, ne može ih se više razvući, ni pokriti njima kao plahtom. Slike, stisnule su se u pranju. „Vidi kako sve misli umjesto mene“, kaže mi tuđim riječima. Ovaj je mjesec njegova referenca Frederic Jameson. Prošli mjesec bila je to Baudrillardova teorija simulacije i zbilje. „Znak se troši“, teoretizirao je, svi znakovi se troše i gube svoju vezu sa stvarnošću. Ovaj mjesec pokušava pisati filmske recenzije, prošli mjesec bile su to glazbene kritike, pretprošli mjesec bila je to fotografija, prethodno je još i slikao. Izlazimo iz kina, izlazimo iz koncertne dvorane, s izložbe, puni ideja kao piñata slatkiša, treba nam samo zadati sudbonosni udarac i istrest ćemo kilograme i kilograme i kilograme šećera. Dolazimo u stan, sobu, kafić ili krevet ili klupu na predavanju i prazni smo. Uvijek je netko već rekao sve što smo imali za reći. „Ali nisu to rekli tako. Nisu to napravili tako, s nečim drugim povezali, s nečim drugim doveli u odnos. Uvijek se možeš još igrati.“ Svaki put mu ponavljam, uvijek se možeš još igrati. Svaki put zaključuje: „U biti, ja ni ne želim pisati kritike“, filmske, glazbene, umjetničke. Ne želi ni fotografirati, ne želi ni slikati. Samo se, svaki mjesec uvijek iznova, vraća sviranju. Proteklih pet svira u cover bendu. Prošlu je godinu svirao u melodičnom punk bendu. Otišao je od tamo jer tamo nije mogao naučiti ništa, nije mogao spoznati ništa, nije mogao stvoriti ništa, nijednu ideju nije uspio artikulirati na tri glupa akorda, rekao je, „Na tri glupa akorda mi se život sveo“. Sada, u tom cover bendu, možda je to cover bend, ali je ozbiljan, sviraju klasike, to su klasici, konačno, oduševljen je, ovdje može naučiti nešto!

– Vidiš, Lu! – vikao je – To je matematika, muzika je matematika!

Uskoro, umoran uzdahnuo je:

– To je matematika, muzika je samo matematika.

S vremenom su se njegovi interesi toliko izmiješali da im više nije pronalazio ni ishodišta, ni inspiracije. Imena na koja se pozivao i kojima je branio svoja mišljenja svodila su se na prva slova, inicijale, nekad krivo zapamćenu zemlju porijekla ili neku drugu razmještenu referencu. Povezivao je sve predmete svojeg interesa tek prozračnim velom općih dojmova. Ne dobivši dovoljno ni od jedne, uvijek je minimalno četiri knjige čitao paralelno. Nakon četiri knjige odložene, petu nije ni otvarao. Sve češće osjećajući frustraciju nestrpljenja, naraslu do istinskog nezadovoljstva, polako je odustajao. I ovaj put ću mu, dok opsesivno-kompulzivno okreće programe na televiziji, pročitati posljednje što sam napisala. Igrajući se upravljačem, ponavlja mi i ovaj put: „Pogledaj, sve se obraća meni. Svaka reklama se obraća meni. Ja sam svatko i nitko. Tako je, ovo je svijet za svakoga i nikoga.“ To je podnaslov Nietzscheove knjige, samo kaže, knjiga za svakoga i nikoga, ali prešutjet ću. U posljednje vrijeme prešutim ako prepoznam u njegovim dosjetkama nesvjesnu parafrazu nečeg što je već negdje pročitao. Nastavljam mu čitati priče. Priča svaki put pristiže na stisnute usne, glavu koja klima, privezuje se uz klimavi prazni poticaj. Gledam ga, vidim, čujem, svaki put kada spomenem pisanje on razmišlja samo o sloganima, komprimiranoj kreativnosti, brzopoteznim, munjevitim i moćnim mislima. Pita se što će pisati pod našim izložbenim primjerkom, pod našim voštanim  reprezentativnim uzorcima. „Pisat će“, okrenuo se i nasmijao se, najednom zadovoljan zamisli zastao je, „Pisat će Neimenjivi“, rekao je. I ovaj utorak, nakon što smo se vratili s projekcije koju nismo ni htjeli gledati, otuširat će se prvi dok pripremam večeru. Čujem ga kako sretno i samozadovoljno ponavlja, pod tušem sada već i pjevuši, „Neimenjivi“. Čujem ga i guram Beckettovu istoimenu knjigu negdje duboko u ladicu s  plahtama.

 

* * *

Svašta me i svakako boljelo do sada, ali nije me nikada boljelo ovako. Postaje to već puna bol, kao da me prazni iznutra. Vidim je kao zapovjednika poslušne male armije; ona je crni jednolični mravinjak, uvježban i potpuno usklađen, izbacuje jedan po jedan moj organ i pravi mjesta, oslobađa prostor samo za sebe. I bol se penje, penje, penje, dok putujem.

 

„Ne možeš na put bez mobitela“, rekao je, zbrajajući sve potencijalne probleme koji se mogu javiti tokom putovanja, zabrinut, kao roditelj. U zamjenu za onaj kojeg smo skuhali skupa s kravljim kostima i krumpirom dao mi je svoj stari, izgrebani, nekoliko puta popravljani i napuklog ekrana, mobitel. Mobitel miriše na unutrašnjost njegove ladice, na cigarete, gumene bombone, žvakaće gume, dezodorans kojeg uvijek nanese previše. Pišemo, svatko za svojim stolom, moj je prijašnji postao njegov, moj novi je sada improviziran, instalacija knjiga, skripti i časopisa na podu. Počinje pisati, ali uskoro prestaje, pali televiziju, gasi je. Nered je oko nas, ne može pisati kada je toliki nered na stolu, treba ga pospremiti prvo. Već vidim, danas ćemo za ručak imati uobičajeno: uzdisanje nad fantomskim problemima kao glavno jelo, pronalaženja preokupacije kao prilog. Pokušavam mu objasniti da se ostavi multitaskanja, primi se samo jedne stvari i obavi je do kraja. „Jedne, kreni s jednom“, kažem mu, „Koji je točno problem s tim što pokušavaš sada?“ Nižem prijedloge, prilažem pojašnjenja, potencijalna rješenja i ishode, impresivno je kako ih lako odbacuje kao razmažena djevojčica robu pred ormarom, ništa joj ne pristaje, ništa osim onoga što je kupila jučer, jučer je to i nosila, a danas već ne nosi joj se više. Ne stoji joj. Interesna je monogamija napušten koncept, zaostao, zamorna je i ograničavajuća, isušuje ideje i strpljenje i za čas joj smisao postaje siromašan i suicidalan. To je glad, govori mi, uvijek glad za drugim i boljim i većim, glad koja poznaje samo svoju krajnju protutežu, svoju suštinsku suprotnost, ne sitost, već prejedenost i mučninu. Nikada nije osjetio sretnu ravnotežu sitnih, pravilnih obroka, od kojih čovjek nije gladan, niti mu je ikada od hrane loše, uvijek dobivajući točno onoliko koliko mu u tom trenutku treba. Gladan je. Gledamo u juhu koju smo skuhali i zovemo dostavu. Već smo počeli pospremati, sklonili viškove sa stola, nismo im pronašli mjesto još, ali radna površina je pročišćena, sada na nju može staviti knjige koje će koristiti. Nakon što dostava dođe, nakon što pojedemo, pisat ćemo opet, ne znam li to, ne možemo misliti na prazan želudac. Ne možemo se pokrenuti kada je pun. Nije važno pokretanje, za pisanje je potrebno samo naći mjesto, položaj, pribrati se i prizvati sve ideje koje su proteklih dana plele svoje klupko, treba ga samo rasplesti sada i pogoditi iglu. Ali igla je uska i traži preciznost, a njegove se znojne ruke tresu. Ako i pogodi, pogodit će samo slučajno, možda je ne pogodi nikad, nema vremena pogađati. Ideja, ako je prava, „samo klizne, sama od sebe“, kaže mi. Spuštam rolete i skrivam nas od sunca, isparavamo. Izvaljen na leđima igra se s mravom koji mu šeće po prstima, promatra ga, donio ga je sa sobom iz kuhinje. U kuhinji ih je cijelo pleme, plemena možda, negdje se skrivaju i onda se penju ili silaze čim nam sklizne kakva mrvica, komadićak hrane. Uvijek ima hrane posvuda: po podu, po stolu i na kuhinjskom šanku. Oni se samo pojave, jedan po jedan u kolonama, nikada im ne znam odrediti smjer i središte. Dolaze od svugdje i idu na sve. Svega je svjestan, kaže mi, prateći pokretom ruke put svog sitnog prijatelja. Svega je svjestan i ne pomaže to ničemu, odmaže mu štoviše, svijest samo odmaže, razmišljanje samo dalje razara, rastavlja, usitnjava moguće putanje rješenja, razmišljanje je rastavljanje na proste faktore. U sretnim slučajevima, razmišljanje je spremanje u ladice, rješavanje problema. Kažem mu, „Hej, stavi skripte u ladicu radnog stola, premjesti dezodorans u kupaonicu, žvakaće gume i gumene bombone u kuhinju“. Na putu do kupaonice zastaje, zaključuje, možda bi bilo bolje kada bi dezodorans nosio sa sobom, ionako nikad nije doma. Najbolje bi još bilo kada bi imao jedan za doma i jedan za put. Vadi knjige iz torbe kako bi mu napravio mjesta, zastaje i ostavlja dezodorans i knjige na radnom stolu. Tamo je sada opet previše knjiga, kažem mu, „Hej, možda bi knjige trebao staviti u ladice“. Stavlja ih u ladice, ali zašto ih stavlja u ladice kada treba mu svaka od njih. Možda ne ovaj tren, ali mogla bi mu trebati. Kažem mu, „Hej, podijeli ih u grupacije onda, ne trebaš ih spremati, samo ih sortiraj, glazbene enciklopedije možda tamo, pored linije, pogledaj, premjesti književnost bliže krevetu, skripte možeš i na stolu ostaviti“. Svako ponuđeno rješenje problema jednako je pogrešno, neprimjenjivo, prati ga frustrirajuće ali najčešće samo u svrhu preformuliranja nekog prije iznesenog prigovora. Izjedajuće ali koje mi se napaja krvlju kao pijavica, već sam i ja ispijena, isušena, umorna i uzaludno me čekaju tipke koje ni danas neću dotaknuti. Nismo gladni više, nismo ni nepokretni od prejedenosti, ali kasno je, sutra, sada i za koji sat već, putujem. Dan je protekao u discipliniranju anksioznog ali. Pronalazim, prebirem i pospremam svoje stvari u neredu među njegovima i pakiram se. Umorna se bacam na krevet pred prazan ekran laptopa. Znam, da nisam slučajno legla na mobitel kojeg mi je dao, još bih ga bila i zaboravila.

 

* * *

Zaboravila sam jesti. Zaboravim jesti i onda se prejedem. Prejedem se i onda pušim. Pušim i onda se prepušim i ne jede mi se više. Sve dok naglo ne ogladnim i onda se prejedem opet. Puna sam postepenih pogrešaka. Nijedna nije nužno, toliko teška sama po sebi, samo jedna, po jedna, po jedna… Sve dok mi ne pozli, a kad mi pozli, tko zna od koje mi je od pogrešaka točno pozlilo. Od nijedne same po sebi, od svih njih, nađenih zajedno, u neredu kojeg sam od sebe napravila. Ja sam skladište svojih zaborava na sebe.

 

Po putu, na cesti, sanjala sam jaje. Preveliko, pokvareno, progutano, neprožvakano jaje zapelo na putu do jednjaka. „I kao da zaista nisam mogla disati“, pričam majci koja je zgrabila moje torbe prije nego što sam uopće zakoračila na stanicu. Govorila sam o tome sve do ulaznih vrata zgrade, stana, sobe i kupaonice i konačno, „Gdje je sestra?“, pitala sam. Servirajući mi zaboravljenu dozu zelenog zdravlja, nasmijala se i očima pokazala u smjeru vrata od balkona. Vrata od balkona gledala su samo prema drugoj zgradi. „Ne razumijem.“ Ponovno je, sada ne samo očima već i glavom, ali još uvijek nijema, naginjala ritmički pravilnim pokretima prema prijašnje pokazanom pravcu. Kao da izbacuje vodu iz uha, nakon kupanja. Zatim je, demonstrativno razočarana nedostatkom moje logike lupila loncem o stol i rekla tako da ju nitko, a nikog u kući ni nema, ne čuje: „S Markovićem“.

 

* * *

Moramo stati. Sere mi se. Po izlasku iz auta jedna jedina zgrada odmarališta pored puta, ispred nas, zavrtjela se kao kolo sreće. Kolo sreće, njega je vodio Oliver Mla…

 

Kaže mi, bilo je to tjedan dana pred predaju rada, rano ujutro otišla je fotokopirati barem pet probnih primjeraka. Kaže mi, bilo je rano jutro, za nju prekasnog ponedjeljka jer probne primjerke planirala je pregledati ranije. Kaže mi, bilo je tihih osam ujutro obećavajuće sunčanog dana kakvo zadnje vrijeme prezire, jer, teško je išta po suncu, a kamo li raditi.

Desetak metara od ulaznih vrata, točno ispod mog prozora, pogazila je pojedenu, prožvakanu, probavljenu i posljedično upravo posranu hranu nečijeg psa. Vrhovi prstiju dodirivali su toplu mekoću proizvoda psećeg probavnog trakta. Nosila je japanke iz kojih su joj prsti uvijek bježali malo naprijed, kao da im se, ako je to uopće moguće, više nego njoj žuri. Možda je, zamišljam, migoljila malo prstima po psećem izmetu.

Proplakala je, priča mi, torbu je bacila o pod i proplakala, iz torbe su ispali ključevi i novčanik i kutija cigareta koju je nosila sa sobom iako više ne puši. Proplakala je, priča mi, bacila se na pod i iz nje su ispali krici i naricanja i slike koje je od sebe sakrila. Marković se okrenuo hvatajući psa koji je letio prema mačkama; uhvatio ga, stavio na uzicu i svezao uzicu oko stupa. Nije pogledom pratio radnju koju obavlja, gledao je nju, zatim u prozore još uvijek prazne, u stup, u njene suze i stvari i stopalo. Prišao joj je, a ona ga je, prvotno bez pogleda, pogodila ključevima u trbuh, zatim novčanikom među noge, konačno japankom u glavu. Ovaj put je ciljala. Pretpostavljam, u nekim drugačijim okolnostima, godinama ranije, ona još nesretna s Franom, on još frustriran s Kako-god-da-se-zvala, bila bi, moja sestra, sačuvala tu japanku kao suvenir. Sada je širila svoje nosnice i stiskala šake, šutirajući Markovića svime što joj se našlo pri ruci, a kada je toga ponestalo, onda još i riječima. Kao da to nije bio onaj Marković, onaj isti Marković od prije. Taj Marković od prije, prije se ne bi ni okrenuo, jer puštao je tako Marković svoja sranja za sobom po svijetu. Ako stanete u njih, neka vam to bude lekcija, što podižete pogled s poda i ne pazite kamo idete, kada idete, ionako, mislio je, nikada i nigdje zapravo. Zato je ovaj objeručke lovio njene neugodne, nepristojne riječi, nespojene u rečenicu, ali prenoseći poantu sasvim precizno. Sakupio je ključeve i novčanik i japanke, jednu po jednu, vračajući ih njoj samo kako bi ih opet na njega bacila. Teško je zamisliti koliko je točno trajao taj trenutak. Čini se kako je sa svakom nanovo bačenom stvari Marković prilazio sve bliže, spuštao se sve srdačnije, dok konačno nije kleknuo i primio je za njena koljena, brišući s njih prašinu, kao da lašti neku antiknu kvrgavu vazu. Svakim odstranjenim slojem prašine vidio je tu vazu ljepšom i skupljom. Neće je prodati, zamišljam, pomislio je, zadržat će je za sebe.

Skupio je dlanove kao da se moli, kao da reći će joj, „Milostiva“ i nastavio s isprikom koja bi se mogla prodati za renesansu poeziju. Ona ga je vrijeđala dok joj nije ponestalo zraka, zatim je udahnula i nastavila još neko vrijeme. Vjerujem, potpuno je bio nevažan sadržaj u njezinim sintaksama, ona ih je samo slagala kao stup srama o kojeg bi ga bila objesila. Bio bi on sam to već napravio i nastavio je s njom nizati isprike zbog neugodnosti koju joj je priuštio. Primijetivši da opet plače (nakratko je bila prestala kako bi izrazila svoj bijes egzaktnije), Marković je počeo sam bacati na sebe ključeve i novčanik i japanke koje joj je maločas bio vratio. Radio je tako dok nije prestala plakati, ali se nije ni nasmijala. Rekla mu je, „Rekla sam mu, prestani se pravit budalom, za to imam sve ostale oko sebe.“

– Između ostalog – dodala je – ne stoji ti. Pitao ju je:

– A što bi mi stajalo?

Htjela mu je reći, „Htjela sam mu reći, za početak užasno ti stoji to pitanje!“

„Umjesto toga sam mu“, umjesto toga mu je „Nacrtala brkove“, povukla dvije crne crtice, s kemijskom koju je našla u torbi, ispod nosa, poviše usana i digla desnicu u zrak. Okrenula se i Marković je potrčao za njom kao da je sa sobom uzela cijeli smisao njegova života i molio ju, potpuno neoriginalno i pomalo očajnički, ako joj se smije nastaviti ispričavati uz piće ili večeru ili kino. Ona ne pije alkohol, rekla mu je, nije gladna, govorila je, filmovi su postali drek, dodala je, mašući japankom oko njegova nosa. Kada joj je okrenuo leđa sjetila se, to je Marković, Predrag Marković. Možda bih mogla, „Možda bismo mogli“, dobacila je, porazgovarati o njenom radu.

 

* * *

A one dozivaju moje ime. Čujem kako dozivaju moje ime, razlomljeno u samoglasnike. Slika. Se kvari. Periferno. Platno izgrebano kandžama. Ispod platna izviru. Boje. Bol u bojama. Fluorescentnim disco bojama. Kugle. Primi me ispod ruke. Primi me ispod druge. Nosi negdje. Mjesec je krvava disco kugla. Ja sam kantautor tišine. Ja sam kanta. Kant. Zvjezdano nebo je. Zvijer. U meni. Moralni zakon. Zlo. Na.da.mnom.

 

– Prošeći sa mnom – rekla mi je. Nikada mi prije nije ništa takvo rekla. Ne otkako smo bile posve male i ovratnik tatine majice razvlačile svojim glavama. Mi smo bile dvoglava zvijer. Ne otkako se nismo igrale radijskih voditelja preko spikerfona na telefonu. Ja sam bila Major Tom. Ona moj Ground Control. Nismo znale o čemu pjevamo.

Stajale smo u dvorištu stare kuće na najosamljenijem otoku. Tamo se skorašnja smrt sporo njiše na ljuljačkama u dvorištu, rukama skrštenim preko trbuha, ispod grožđa, između limuna i masline. Preostale sijede kose pokriva maramom. Ima visok tlak i šećer i očnu mrenu. Spustile smo se na plažu, gledamo mjesec: veliki žumanjak, kaplju kolesterola, izgledao je kao da će se sa zvonika na kraju suprotne obale baciti u more na glavu. Glava je jedino što ima. Večeras je prerezana na pola, krvava i blijedi. Razbijeno, razliveno jaje. Ona vadi vrećicu duhana i mota cigaretu, jednu meni, drugu sebi. Njena drugačije miriše.

– Mogu ja tu koju ti pušiš?

– Ne.

Pita me kako mi je s tim malim?

Rekla bih joj, kao kupanje u vodi uvijek trenutno savršene temperature, kao razgovor sa samom sobom na svim jezicima, kao vožnja kroz zeleni val. Rekla bih joj, zna policu i knjigu pored koje sam ostavila ključeve od stana koje tražim po torbi dok kasnimo na predavanje. Rekla bih joj, jednom je otišao na koncert i trebao se vratiti isti dan. Kišilo je. Sanjala sam prometnu nesreću, naglo skretanje i frontalno sudaranje o stablo. Rekao mi je, skoro nije otišao. Sanjao je prometnu nesreću, naglo skretanje i frontalno sudaranje o stablo. Rekla bih joj da je sad u mom stanu, čuva mačku koja ga mrzi jer ju, svaki put kada dođe, izbacim iz sobe. Neće saznati ništa iz dnevnika kojeg sam vjerojatno ostavila otvorenog na stolu, jer u torbi mi nije. Rekla bih joj, „Rodila bih mu djecu koju ne želim imati“. Ali to je samo ono što bih joj htjela reći i ne znači da je nužno istina. Kažem joj:

– Dobro.

– Dobro – odgovara mi.

– Planet Earth is blue[1]. Razmisli malo o tome, toj genijalno pogođenoj dvosmislenosti. Ne možeš prevesti to. Planet je plav. To ništa ne znači. Ne znam koja od nas je rekla ono što smo obje pomislile. Izglednije Ona. Ona je ona koja govori. Ja sam ona koja sluša, ali čuje, čini se, uvijek pogrešno. Pokušavam joj oteti pljugu iz ruke, ali tjera me, reći će mi „Šic!“, kao mački. Jebe se s Markovićem.

– Je li barem…

– Nije.

Dobro, je li barem dobro, bila bih je pitala.

Nije i navikla je.

Nije bilo ni s onim prije.

Kojim prije? Onim frigidnim proizvodom filozofskog fakulteta kojemu se ne diže zbog ekonomske krize u državi. Pitala ga je postoji li problem, odgovorio je: „Ekonomska kriza u državi“. Tata mu je direktor hotela, mama domaćica, on je jedinac koji sat vremena pokušava u nju smjestiti svoje spužvasto spolovilo, spljošteno pred ulazom kao pijanac koji promašuje vrata i mlohav se zabija u zid. Ona lupa glavom u zamišljeni zid, demonstrirajući opisanu scenu. Nije bilo dobro ni s onim poslije. Kojim poslije? Kazališnim glumcem iz kazališta lutaka, čija erekcija zahtijeva publiku u obliku sredovječne susjede u zgradi preko puta. Njegov prozor gleda direktno na njezinu kuhinju. Otac mu je psihijatar, a stara se ugušila Lexaurinom u kuhinji. Nije bilo dobro ni s onim između. Kojim između? Slikarom, kojemu se dizao paljenjem potiljka cigaretom.

– Točno tu – pritisnula je noktom sredinu mog potiljka, točno tamo gdje kosa prestaje.

– Prekrasno – promrmljala je, povlačeći dim pljuge.

– A Marković?

– Predrag Marković samo misli previše. Predrag Marković je devetnaestogodišnja djevojčica koja se još uvijek srami skinuti grudnjak na svijetlu i pustiti da ju se liže prije nego što provjeri kakvog je okusa. Provjeriti pred tobom, naravno, neće. To je prosto. Predrag Marković je čovjek koji još uvijek vjeruje u postojanje prostota pred partnerom. Predrag Marković želi razgovarati o erupcijama svojih emocija i egzistencijalizmu, konzumerizmu, konformizmu i komercijalizmu, o svemu tome, prije, poslije, nekad i tijekom koitusa.

– Krasno – kaže mi – Zaboli me – dodaje.

Okreće se prema meni i skuplja noge u koljenima, obgrlit će ih rukama.

– Znaš li što bih nekad htjela?

– Što?

– Nekad bih –  priča mi žena koju (pre)poznajem, ako je moguće, još manje nego prije – Nekada bih otišla do drogerije, pošpricala se svaki put drugim dezodoransom, stavila svaki put drugi puder iz testera, prije toga stavila bih svaki dan drugu kremu iz testera. Namazala trepavice svaki put drugom tester-maskarom, drugo tester-rumenilo stavila bih na obraze, drugi tester-ruž na usta. Tako je, živjela bih od testera. Oprala bih se u WCu birtije na kolodvoru i tamo obrijala noge i pazuhe. Ne, ne bih nikad više obrijala pazuhe. Bih. Dlake su ružne kako god da živiš. Ovo su razgovori kakve vodim samo sama sa sobom. Pitala bih je, „Gdje bi spavala?“ ali ne pitam je ništa.

– Jela bih svaki dan u drugom restoranu, ali samo u onima s prozorom, u zahodu, u prizemlju. Koliko može biti takvih restorana u jednom gradu, a da jedeš u drugom svaki dan? Sigurno ne puno. Jer ona i doma teško spava. Spava samo ako ne čuje sekunde na satu kako kucaju, ako su rolete spuštene i nema nigdje svijetla, osim u hodniku s jedva odškrinutim vratima. Spava samo u sobama bez staklenih površina, uvjerena kako će u njima vidjeti lice koje niti nije njeno, niti ga u odrazu zapravo ima. Spava samo ako ne može čuti ničije disanje pored sebe, kamo li ostale zvukove proizvedene privremenim problemima dišnih puteva. Spava samo sama.

– Samo bih sa sobom imala maramice, uvijek maramice, po jedan par vlažnih i jedan par suhih, moram obrisati WC školjku prije nego što na nju sjednem. Kako bi išla u WC? I u vlastitoj kući odlazi u WC samo ako je u ostalim prostorijama buka ili galama, ako radi radio i po mogućnosti televizija, ako nitko nije blizu, što je teško, jer jedan zid zahoda dijeli ga s mojom sobom, a drugi s blagovaonom u kojoj su svi. Osim mene. Ja sam u svojoj sobi. Ne znajući što da kažem, kažem joj:

– Trebala bi pisati.

– Pisati? I proživljavati ovo dvaput?

Nekada imam osjećaj da sam živa samo zato da ju zapišem.

Pukla je, pišem Bu u poruci koju sada neće pročitati, već je kasno. Rano je. Mogle bi se i kupati, ali more je hladno.

Pukla je i probada me sebičan strah. Ground Control ne smije pucati.

Pukla je i razlila se.

Pukla je i puna je govana. Ispred nas su septičke jame.

– Jesi li ikad srala u moru? Svaki put se pitam gdje bi se govno izgubilo? Kao drugi par čarape…

 

* * *

Serem po sebi. U gaće, u čarape, u hlače. Po nogama. Pokvarila se slika na televiziji. Tata, popravi antenu, tata! Tenisice prolaze po.red mene… Češće čizma. Hladno je va.ni. Niske. Cipe. Le. Peza. Samo ću malo leći, na pod ću leći. Digni noge iznad glave. Dižu mi noge iznad glave. Zvali smo hitnu. Dora je zvala hitnu. Nismo tako daleko od doma. Mia misli. Nismo daleko od doma. Neće ona doći. Neću ja doći. Do doma. Povijest bolesti. Pita me, povijest bolesti, ruka koja stavlja masku, malo lak.še dišem. Lak. Lakirane cipe.letje.ti.šina. Dijagnoze. Srce. Operirala. Epilepsija. Ali nemam je. Samo mi mozak. Ma.lo. Brzoradi. Epi napadaj. Nije. Je. Može se. Poja.viti. Sebilokada. Ali mene ramena bole.

 

Dragi Bu,

hvala ti što me zamišljaš zaokupljenu pisanjem. Nisam. No nastavi me zamišljati tako. Između ostalog, u zamišljanju žive povlastice privida. Uz prigodne preinake popularne kulture, zamišljanje je podložno plastičnim operacijama. Ako ti trebaju zvučne jastučnice, akustične aluzije, zamisli Morphine, zamisli Radiohead, zamisli i distorzije kakve više ne volim, materijalizirane.

Pobjegla sam u birtiju pored kuće. Pokušala sam jednu, pokušala drugu, uvijek dolazeći do praga od masnih potkošulja, listića za kladionicu, noseva u novinama. Okrenula sam se od jedne i od druge, u trećoj su svirali Beatlesi, svirali su Floydi, svirali su Zeppelini. Rado bih svirala gitaru kao ti. Pomaže li prevesti osjećaj? Pisanje bi trebalo, ali teško je s pisanjem. Pisanje samo ponavlja, prolongira. Podsjeća i potiče. Ovo se zovu aliteracije što radim. Što misliš o njima? Volim nizati i nizanjem stvarati ritam. Onda ga prerežem kao pupčanu vrpcu. Jučer sam se sat vremena sunčala po najgorem suncu i potom poželjela skočiti u more. Zamisli, Igra staklenim perlama i siguran srčani udar. Protagonist spomenutog romana je skočio nepripremljen u hladnu vodu, zbog čega mu je stalo srce. Ostatak knjige su halucinacije koje nisam dobro razumjela. Nisam je ni pročitala do kraja, otvorila bih je povremeno, prelistala pogledom prvih par redova, tako kroz tuđe riječi pronalazim tempo vlastitima. Pokušavam pisati u trećoj birtiji od kuće koju sam pronašla. Opraštam im hladnu kavu kad naručim čaj i zahodsku školjku za kojom se nitko ne okrene, potegne vodu dobro ili dvaput, barem pobriše. Zamisli hektolitre alkohola i cigarete na prazan želudac, zamisli post-alkoholno konzumirane, pokvarene proizvode iz pekare, zamisli menstruaciju, zamisli menzis, stvari i tetka iz Rusije.

Moja sestra je trudna. Bila bih ti to napisala u poruci. Bila bih ti napisala, moja sestra je trudna s Predragom Markovićem. „Slučajno“, rekla je, „Dogodilo se slučajno“. Moja sestra će roditi dijete Predragu Markoviću iz vjere u univerzalno ispravne postupke. Marković će oženiti moju sestru iz vjere u univerzalno ispravne postupke. Što bi ti napravio? Bi li i ti rodio dijete Predragu Markoviću? Bila bih te pitala to u poruci, pitala bih te, vjeruješ li u univerzalno ispravne postupke? Počela sam ti pisati poruku, ali bilo je previše toga za reći. Teško je pogoditi, znaš li to? Ako je emocija još uvijek vrela, kao ručka lonca na vatri, trebaju mi rukavice, vrućina me grize i kroz rukavice. Ako se emocija suviše ohladi, kruta je, pisanju nedostaje plastičnosti. Nekada dugo treba tražiti trenutak. Nekada mi se čini kako sve pogodnosti i pogođenosti vise tek na tankoj niti sekunde i slučajnosti. Bila bih ti napisala to, počela sam pisati to, napisala sam tri poruke u jednoj, napisala sam ih pet. Nekako sam vrištala virtualno, emocija je bila previše vruća i pekli su me prsti pa sam prestala. Bila bih pobrisala sve napisano i pitala te, peku li te ikada prsti? Zavidim ti na zvučnosti. Glazba poteže pravac iz srca stvari i nosi zamisao zvukom.

Pitala bih te, imaš li ikakvih novih zamisli, kako prolaze tvoje probe, teku li taktovi na jam-sessionima skladno, kako se sjećam? Lijepo vas je gledati dok istražujete inspiracije instrumentima. Pitala bih te što radite kada niste sigurni, čuvate li negdje, u nekom notnom zapisu, iskru ideje za neku drugu probu, ako vam stvaranje po putu promakne? Pijete li još uvijek, nakon probe, u onom Robert Rodriguez, Od sumraka do zore bircu? Rastu li vam očnjaci dok šutke izmjenjujete zadovoljstva pogledom? Zamišljate li tekilu kako teče niz brdo bedra, niz listove, do stopala, zamišljate li stopalo Selme Hayek u svojim ustima? Prizor je to kakav je teško pobrisati iz pamćenja, nemoj mi zamjeriti.

Hvala ti što si mi ostavio svoj mobitel. Nisam pobrisala sve što sam ti napisala tu noć, kada sam saznala o sestrinoj trudnoći. Sačuvala sam poruku kako bih je mogla prepisati, razrezati u priču kad se riječi ohlade kao krema, kao tijesto, kao truplo. Bila bih napravila obdukciju osjećaja. Možda se sutra bolje snađem, mislila sam, možda slučajno sutra shvatim kako razrezati riječi i rečenice u priču. Znaš li koliko takvih slučajeva stoji na čekanju? Zamisli ladice mog srednjoškolskog stola, zamisli razmazane dosjetke na dlanu, zamisli poruke pohranjene u pripremi, ideje na post-itu, po bilježnicama, zgužvanim papirima. Ponekad primim previše podražaja, ponekad pročitam previše. Inspiracija postaje opstipacija, trudna sam vanmaternično, pobacit ću i boljet će. Ponekad primim previše podražaja, pročitam previše i povraćam. Najčešće, samo izbacim van to što je loše sjelo i ne okrećem se za sobom. Nekad, zbog tableta možda, zaboravljam povući i vodu. Ponekad pišem poruke i pohranjujem ih u pripremu, kao sada. Spremila sam jednu takvu i tebi. Prošli tjedan, kada sam saznala o sestrinoj trudnoći. Pobjegla sam tamo gdje mi nose hladnu kavu umjesto čaja i napisala ti veliku poruku. Pohranila sam je među ostalim porukama, našla sam tamo i tvoje, u pripremama. Neke su bile napisane meni. Počeo si ih pisati pa si odustao. Zašto? Neke od njih vratile su me našem početku. Kada smo još taktizirali oko tonova. Neke od njih bile su jako lijepe.

Ljepše od onih koje si slao njoj. Ljepše od onih u kojima joj govoriš koliko sam divna. Ljepše od onih u kojima joj kažeš: Ali ona nije ti.

Reci mi, koliko su uspješna bila tvoja zamišljanja? Jesu li stigla već i do plastične kirurgije?

Reci mi, za nekog tko toliko sere, zašto zaboravljaš povući vodu?

Otišla sam u zahod, povratila sam u školjku, na školjku, oko školjke. Po prvi put otkako sam ovdje, netko ju je, čini se, upravo bio očistio.

Zamisli slučajnosti.

 

* * *

Čujem, nema nikakvih znakova epileptičnog napadaja. Čekaju vas u hodniku, pušteni ste. Kažem, mene ramena bole. Kažem, ne mogu ustati, ne mogu hodati, ne mogu se micati. Kažem koliko mogu, ali ne čuju me. Moja majka prijeti rodbinom s neurokirurgije. Čuli su je. Sele me kat niže. Kat niže. Kat niže. U krevetu na kotačima. Nešto što se prije više od pola stoljeća otelilo prije nego li rodilo, razjareno je. Gospođo, zaista ne mogu ustati. Lažeš. Ne lažem. Gospođo, zaista ne mogu ustati. Mogu podignuti vrat. Lažeš. Ljuto je, mlado od krave odraslo u čovjeka. Ima crvenu kosu, možda ima plavu kosu. Ima crnu. Kovrčava je od kiseline, tanka i prorijeđena na tjemenu. Veliko tijesto, pikantno pecivo govori. Prijeti mi. Pozvat će moju majku. Lažeš. Ne lažem. Prevrće me kao plahtu, slaže po stolu. Treba me slikati. Snimiti. Iznutra. Ne čuje me jer ne plačem. Plačem iznutra. Kada plačem iznutra, nitko me ne čuje.

 

Utroba sam puna slobodne tekućine. Na križanju Ulice žrtava fašizama i Fiumare, negdje između pametnih stanova i frizerskog salona, negdje u okolici donje zgrade fakulteta i temelja nikad podignute knjižnice, Bu i Hoha mimoišli su provalnike. Nije moglo biti prije ponoći, nije moglo biti poslije pet, ostavili su stvari u prijateljevom stanu, u prostoriji za probe i popili jedan tamni Tomislav, jedno Staropramen, jednu travaricu i dvije loze negdje po putu. Slika kakvu slušajući njegovu priču skiciram nalikuje sceni iz nekakve preko oceanske, ilegalijama sklone četvrti. Mislim na mačke mjestimično oderane dlake, mislim o kurvi na uglu, nešto u mantilu sredinom ljeta, sa šeširom i krastavim rukama, koščatim prstima, pali joj cigaretu. Ima crvenu kosu, možda plavu kosu. Ima crnu. Tri od pet neonskih slova na slici ne rade.

Ribam sir i slušam. Posipam ga po tjestenini i psujem. Dok priča, pravim se da ne prepoznajem kako pravi se da ne prepoznaje problem. Problem hodočasti oko nas kao kurva s noževima pod halterima. Ima jedan na svakoj nozi. Lijeva je prava, rođena joj noga, a desna je proteza od plastike. Dlanom ruši okvire sa slikama u sobi njegovih roditelja, pokoju ukrasnu vazu bez cvijeća, žonglira otvaračima za boce, trlja se o uredno posložene jastuke, zanesena kao zamišljenost, smrtonosna kao slučaj. On mi priča o svim neobičnostima koje sam propustila. Pretvaram se u pozorno slušanje, a sastojim se samo od sjećanja. Na kojemu od ovih jastuka je kurva sjedila? Možebitno samo na jednom, ali kako ne znam, dok god ne znam, svi su zaraženi.

Na televiziji, viškom vremena traumatizirana kućanica u kariranoj haljini lančano puši i prezire se. Pronalazim se u popularnim prizorima i padam među prljave jastuke. Još uvijek je vruće, kurva pored mene lista albume sa slikama i pokazuje mi njegovu fotografiju sa školske priredbe, možda predstave, možda recitacije, pokazuje prstom i šapće mi: „Vidi kako mu je majčica nagurala tu košuljicu u hlačice“. Povlači dim cigarete i trese pepeo po njegovim pepeljarkama, „Vidi kako mu je visoko digla te hlače, kako mu je začešljala kosu“. Gasi cigaretu o protezu, „Vidi, već ovdje je očito, postat će mali beskičmeni šonjo“. Tetovaže na njegovim rukama taj potencijal nisu prekrile. Ona se smije sivim zubima i češe bedro ispod poderane čipke. Preklapa korice albuma, sa slikama sretne obitelji u ujednačenim tirkiznim trenirkama. Sjedi između nas i oblizuje nam vilice, oblizuje nam noževe, rubove visokih staklenih čaša, proteže svoje žilavo žuto tijelo preko kauča i diže noge na njegova koljena, u lice mi gura kosu od katrana, grli me svojim smrdljivim, znojnim pazusima. Naradila se. Čisti žute nokte noževima. „Hoćeš da ga ja?“ pita me i kao da presijeca vrat nožem, ponavlja, „Hoćeš li, hoćeš li?“. Mazi se o mene poput mačke opale dlake, krvave kože oko potiljka. „Čekaš da te pita kako si? Što ti je? Neće te pitati kako si. Neće te pitati što ti je. Vidi ga.“ Govori mi krećući se kao usporena snimka. „Samo će ovako slabokrvno i sablasno kružiti oko tebe. Kružit će oko tebe kao neka netalentirana, slabo plaćena, buduća propala porno-glumica u nisko-budžetnom horror filmu, kao neka glupača oko uklete kuće. Andrej Nikolaidis je jednom lijepo pisao o tome, ne ide li ti na živce kada se žrtva približava, sama ide prema epicentru zla, rekao je.“ Vidim, našla sam neku načitanu kurvu. Zamišljam, zaustavlja se među slikama na hodniku, točno između njegove trudne majke i mrtvog kućnog ljubimca i ogledala među njima, i šapće mi: „Mislim da se Trbosjek rodio opet. Reinkarnirao u lošeg redatelja. Nemoj biti loš redatelj. Nije kurva kriva.“ Zamišljam, posolila je hranu koju jedva jedem i najednom nježnim glasom rekla mi: „Ti si sigurna ionako, ti si zahvalan odabir. Preživjet ćeš sve do odjavne špice.“ Poljubila me u čelo kao majka i pomičući se otvorila pogled prema televiziji. Na televiziji se kućanica objesila o konop od kariranih košulja. Nježno zatvarajući vrata na izlazu, dobacila je: „Ja sam možda opljačkala kuću, al’ on je ostavio vrata otvorena.“

Dogodilo se to na križanju Ulice žrtava fašizama i Fiumare, negdje između pametnih stanova i frizerskog salona, negdje u okolici donje zgrade fakulteta i temelja nikad podignute knjižnice, Bu i Hoha mimoišli su provalnike. Provalnici nisu mimoišli četrdesetogodišnju kuharicu u dječjoj bolnici koja je tu noć, s prozora svoje spavaće sobe, zakoračila u savjest svog muža i prosula se, po pločniku, pred provalnicima. Prvi je u trku slomio nogu, drugom je srce stalo. Zamišljam, bio se upravo opustio od pritiska i napetosti netom počinjene pljačke. Srce je osobito osjetljivo tada, neposredno nakon što se smiri.

 

* * *

Slijepo crijevo, crvuljak, apendiks. Ostatak iz prošlosti, bez jasne uloge za organizam. Kao čovjek na zemlji, netko, nekada, rekao je. Operirat će ga. Ozbiljna operacija, opasna operacija? Sve operacije su u većoj ili manjoj mjeri opasne…Voze me na krevetu s kotačima. Kat više, kat više, kat više.

 

U stanu nabijenom ljudima, površnim pričama, pitanjima i panikom, ponosom i pohvalama, pušim na prozoru zakrivena zastorima. Bijeli zastori, neotporni na nasilje nerazgovijetnog zvuka, zakazali su kao zaklon, kao skrovište, kao zid. Zastori su samo zastori. Fasada samo fiktivne, figurativne funkcije. S prozora pratim iste haljine, iste cipele, ista odijela i obiteljske odnose, kako biju beton svojim kratkim, sporim koracima. Nikada nisam voljela vidjeti ljude u stilski sinkroniziranim skupinama i sljedovima, sresti ih u situacijama kada najviše nalikuju stadu. Stado, čak i ako nije poslano da to postigne ili pozdravi, bez potrebnog opreza i zbog najneznatnije sitnice (potpuno nehotično, no ništa manje nasilno), vrlo brzo i lako, samo pregazi, per definitionem – pregazi, ono zapravo pregažuje, a to je gadan kontinuitet. Zamišljam vojne uniforme spremne na smrt, zamišljam pogrebnu kolonu kako slijedi. Vidim svatove. Skrivena pratim prikaze, poznanstva vraćena u život ovom, ekonomski i emotivno teškom tradicijom ambicioznih obećanja. Na to se sada svodi moje shvaćanje bračnog saveza, na ekonomski i emotivno tešku tradiciju i ambiciozno obećanje. Pušim na prozoru i prebirem po haljinama, hodnikom se sudaraju hihoti prigušeni pićem i hladnim predjelima, pregrada zida popušta pod pritiskom prijateljskog ponašanja, „Trebala bi pozdraviti“. Zdravo, poštovanje, dobar dan, drago mi je, ovako izgleda moj život u optimalnih sedamdeset sekundi, sljedeći! Moja majka priprema, puni, preslaguje i premješta hranu po tacnama i tacne s hranom, pića po podmetačima i policama, stolovima, među stolicama. Sjećam se futurističke inačice Flintstonesa, sjećam se Jetsonsa i njihove sluškinje, pomoćnice robota,* sjećam se slike kućne pomoćnice kako klizi na kotačima, toliko sablasno slična čovjeku, možda već me onda podsjećala na moju mamu. Ona sve organizira ovdje. Drži desničare dalje od ljevičara i ljevičare dalje od likera i liker dalje od šećeraša i šećeraše dalje od kolača i kolače dalje od poda. Moj me otac grabi pod ruku i odvlači u sobu, razgovaramo o beskonačno važnom pitanju, kamo sakriti, a potom kada i kako otkriti, nerazumno skupu i katastrofalno kičastu ogrlicu koju joj je kupio. Moj otac, presretno pseto, mlati repom kojeg u igri hvata i laje, jezika prevaljenog preko razvaljene vilice, zavija, skače po stolu, stolicama i krevetu. Prekrasno, presretno, preveliko pseto. Iza zida, niže niz hodnik, njegova žena žonglira posudama i tacnama i čašama i hranom i pričama i ljudima; zamišljam, podiže stolove i stolice na kojima se otopilo u prosjeku između sedamdeset i sedamsto kilavih kila pijanosti i pretilosti. Sigurno je sve to sasvim simpatično i svega ćemo se sjećati sa smiješkom, jednom, kada već jednom prođe. Ovaj neobični civilizacijski ostatak emocionalno-ekonomske pragmatičnosti života kojeg poznajemo kao krunu partnerstva. Moja se sestra danas udaje za slijepo crijevo svoje sudbine, uzima kao svog muža jedan mit koji je u trenutku zaigranosti slučajno zaživio i odjenuo odijelo sutrašnjice njezinoj stvarnosti. Moja se sestra danas udaje, za jednu dojučerašnju fusnotu, jednu crticu, pojašnjenje, jedan appendix, na kraju knjige njezina dojučerašnjeg života. Moja se sestra sada obećaje jednom ostatku, jednoj osamljenosti koja ju je otela i odvela od vlastite. Smirena i spokojna, siva i ravnodušna kao sedativ. Sva su njena ludila ostala pod noktima stisnutim u dlan skupljene šake. Nosi ona tradicionalno bijelu vjenčanicu, svježe, nevidljive ožiljke, nosi dijete. Nosi veo koji može sakriti samo vlastiti smisao.

 

* * *

Stanite, čujem majku kako viče za kolicima kojima me vuku, viče: „Stanite!“. „Jajnici“, rekla je, a onda još nešto rekla je, a onda još nešto,

* Rosie je bila robot-domaćica obitelji Jetsons, animiranog sitcoma The Jetsons u produkciji Hanna-Barbere (1962.-’63.).

još nešto i mračno je. I njen je glas i svi su ostali glasovi, sada pomiješani s mojima.

Znam ja draga, što je tebi. Što? A i ti znaš, što ti je. Što? Znaš, znaš. Ne znam. Znaš, znaš. Znam. Znam, znam. Što? Maknite se, molim vas. Sestro. Mutni ste, miriše. Te. Na cigarete. I dezinfekciju. Što. Mi. Je. Trudna si. Tako je. Trudna sam. Totalno sam trudna. Isus je odlučio skvotirati ateistični, seksualno ne-de-fi-ni-ra-ni, poli-cistični. Uterus. Mnogo je uzbudljiv. Taj Isus tip. Što kažeš, dušo. Policija? Tako je. Prijavit ću vas i Isusa na. Policiju. Tko si sada pak ti? Tebe ću isto prijavit. Dakle. Žuto. Tijelo. Puklo. Punostekrviizgubili. Punostemikrvipopili. Ja imam epilepsiju. Ne, nemam. Imam upalu slijepog crijeva. Ne, nemam. Trudna sam s malim Isusom. Nisam. Operiratićemovasodmah. Može, može. Može, molim vas, lokalna? Idete pod anesteziju. Možemože. Može lokalna? Ne. Spavat ćete. Ne. Nema spavanja. Šššš! Vi meni lijepo jednu lok.alnu. Lokalnu. A ja nikome neću ništa reći. Nikome, nikome. Šššš Nema spavanja. Ne. Jer ako zaspem…Ništa više neće biti pod mojom kontrolom

 

Svirao je stari Chet Baker, svirao je Bowie, Blondie, a onda Bruno Mars, onda Bajaga. Neobični niz bez pravilnosti prijelaza.

– Nemam nikakvo saznanje, razumiješ? Nikakvo! Možemo provesti zajedno još pet mjeseci i pet godina, znat ću isto onoliko koliko sam znala nakon prvih pet dana, dakle, ništa, razumiješ? Apsolutno ništa.

Mia namače čaj u vrelu vodu, mota cigaretu za cigaretom, svaku različitog oblika i veličine, slaže ih u savršeno nepravilan niz i nesvjesno se, napućenih usnica (uvijek izgledaju nekako nesvjesno napućene) naginje prema meni ne gledajući me.

– Čuj, molim vas, jednu medicu, mislim, draga – uvijek me zove tako, zove me draga. – Dakle, nitko nema nikakvih takvih saznanja, ne možeš sve znati. Znaš li koliko bi veza i brakova samo, puf! – rekla je puf’ i podigla ramena i pogled kao kakva slatka kovrčava kućanica koja pokorava mrlje na majicama, na reklami za deterdžent, rekla bih iz pedesetih, tako je rekla – Puf! – prestalo, samo bi se prerezale, kada bi svi sve znali. Prstima je prerezala neku zamišljenu nit u zraku, u svojoj crnoj haljini i s blijedim obrazima,  pomalo cinično rekla je: „Cap, cap, cap!“. Pri kraju svoje demonstracije ostavila je kažiprst i srednji prst stisnute skupa, kao da drže cigaretu, a onda je uzela cigaretu i pogledala prema šanku i konobaru koji nosi njenu medicu. Ja sam transparentna kao celofan, po potrebi smrznuta, po prilici rastopljena, ipak uvijek čitljiva i vidljiva, posljedično očita i kada sam iznutra pokvarena. On jednostavno nije. On je kao smrt u snu.

– Molim?

– Kao smrt u snu. Najgora moguća.

– Misliš, najbolja moguća. Samo zaspeš.

– Tako je, samo zaspeš. Opereš zube, ruke, noge, kosu, otuširaš se, napraviš raspored za sutra. I što se dogodi?

– Ništa.

– Ne, ne ništa, ništa se ne može dogoditi, svašta se sigurno dogodi, sve se valjda tada dogodi, ali sutra ne. Sutra se ne dogodi. Ne tebi barem. Ti se ne dogodiš.

– Ne razumijem, draga.

– Tako je i s njim, s takvim ljudima. Izgledaju isto neovisno što se s njima događa. Tihi ubojice. Mogu te iznenaditi bilo kada, mogu bilo kada otići, bez ikakve prethodne najave. Duboka venska tromboza. Samo tako – puf! – rekla bi ti.

– Puf! – ponovila je, nasmijala se, nazdravila i otpila medicu – ali zašto misliš da će otići?

– Pa svi u konačnici odu. Ja samo želim da mi put do tog odlaska bude očit.

– Ali, ako ti je očit, nećeš li ti biti ta koja će otići prva?

– Pa, da. Hoću.

– Ali, Luna, zapravo ne razumijem. Ako već jednom mora završiti, ne radi li se onda o tome da traje dok je dobro? Kao što radiš sada, sa tim stanom. Mogla si ostati u njemu dok se ne proda.

 

Ovdje playlista pati od šizofrenije, skače i gubi se među žanrovima i razdobljima bez ikakva razumna reda i slijeda. Mia vadi svoje jedinstvene cigarete jednu po jednu iz nepravilnog niza, sviraju Everly Brothers, svira Bloodhound Gang, naručuje još jednu medicu, sviraju Michael Jackson i Guano Apes. Popila bi i vruću čokoladu, ali dobit će samo gusti kakao.

– Gotovo je ionako, nije li? – ponovno me pita.

Potvrđujem, pomičem se prolazećim aktovkama i odijelima na putu s posla i pušim nespretno smotanu cigaretu. Dvadeset minuta i desetak žestici kasnije ne uspijevam si zavezati odvezane cipele, digla sam stopalo na stolicu i povukla ga pod unutrašnjost bedra. Kažem joj:

– Bila bih sve to zaboravila, sve stare poruke u njegovom starom mobitelu koje sam našla i ostavila bih to u godini iza nas, neka se time bave ono dvoje drugih ljudi, mi smo sada dvoje nekih novih ljudi, nema smisla snositi posljedice prošlosti, nije li tako? Tako je. Njega je, između ostalog, tako teško ostaviti.

– Naravno da je. On je tvoj X – rekla je i znalački se nasmijala.

Ili sam joj jednostavno toliko puta to ponovila da je jednom i zapamtila.

Točim joj pivo u čašu i prolijevam, sviraju Mamas & the Papas, svira Portishead, Bob Dylan odmah neposredno nakon, Britney.

– I onda?

– Samo malo, sada ću ti reći – rubovima džempera na dlanu brišem pivu sa stola i dlan o suknju i suknju o stolicu.

– I onda sam kupila sve za jelo koje najviše voli jesti i dogovorila večeru. Spremila ključeve u malu papirnatu vrećicu, za njega su bili, njegovi su bili, sutra ću mu ih vratiti, nema veze što gazde prodaju stan i što se selimo, to nikakve veze nema, razumiješ, ključevi su samo simbolika.

– Želiš živjeti s njim.

– Bio on tu fizički ili ne, svejedno ‘živim s njim’.

Svira disco devedesetih, niotkud na nas juriša jazz pedesetih, autentičan je i još neprilagođen svojoj ulozi zvučne pozadine softcore pornografije.

– Nazvala sam i dogovorila tu večeru, dakle. Jesam. I išla sam spavati. I onda sam sanjala Franu. Sjećaš se Frane? Sestrin Fran ili Frane. Njega sam sanjala. Svoju sobu sam sanjala, svoju staru sobu. Tamo sam spavala i probudila se i ustala, netko je lupao po vratima, urlao na ulaznim vratima. Znaš li tko je lupao? Evo, pa Frane, Fran je lupao. Nosio je onaj svoj gramofon u krilu, pod rukom, kao kokoš. Nosio je kokoš i dugu bijelu spavaćicu, sličila je na sestrinu vjenčanicu i visjela s njega kao tijelo s vješala. Vikala sam na njega: „Što radiš ti tu Frane!?“ Frane, krenuo je prema mojoj sobi, rekao je, to je njegova soba sada, njegova i sestrina dok se Marković ne odseli. Budi dobra prema njemu, rekla je sestra, on je bio tu prvi. „Ja sam bio tu prvi“, ponovio je Frane; ponavljao je, dok se nisam probudila plačući.

– I onda?

Svira Soundgarden, pjevaju Spice Girls, bez one pete, debele, crvene, koju sam najviše voljela.

– Viski, ćeš viski? Geri Halliwell se zvala – zaustavlja konobara i kaže mu, mazna kao mače, ona će viski, ja ću Coca-Colu. Donosi nam svakoj po viski-kolu.

– I onda sam, bila sam uzrujana neko vrijeme, dok se nisam potpuno probudila, razbudila.

– Urazumila.

– Umila, tako je.

– U-ra-zumila!

– Urazumila, tako je. I nazvala sam ga i rekla sam mu: Meni nije baš posve dobro danas, malo me želudac boli danas, ulceroznom gastritisu ne treba puno, znaš? Dobro, dobro, rekao je. I tako se nismo našli.

Sviraju Scissor Sisters, Maja Blagdan i Severina prije plastične operacije, bila je njegova prva djevojka. Soundtrack sliči snovima. Zbunjena se naslanja na naslon stolice i zamalo ga premašuje.

– Egzorcirala sam svoje snove knjigama. Sjetila sam se sestre i stare i već sam sama postala slična njima, u profesionalnom pronalazeći snagu da podnosim privatno. I dok sam bila zagnjurena među tim knjigama kao krtica, telefon je zazvonio. Dora me zvala, Dora me htjela odvući na nekakav Op-Art festival, negdje van grada, do zadnjeg autobusa rekla je, sa zadnjim autobusom idemo natrag kući. Šeprtljavi stariji muškarac sa šeširom s visokog stola prolijeva svoju kratku kavu bez šećera po mobitelu; Mia i ja, popušile smo čitav niz cigareta i promatramo.

– Nisam se zadnjim autobusom vratila kući. Vratila sam se nekoj kući, ali svojoj nisam. Samo me pogledala, ali nije ni morala ništa reći. Nastavila je srkati cugu kroz slamku.

– Kada me Bu sutra pitao gdje sam bila rekla sam mu sve o tome kako smo Dora i ja do kraja dana kružile okolo, s nekom cirkusu-nalikujućom družinom, sa svim njihovim instrumentima i bocama, od jedne plaže do druge. A oni su svirali i zvučali su kao rane šezdesete, u svojim vrećastim šarenim pidžama hlačama ili samo krpama zaogrnutim oko kukova, neki ne nose ništa ispod.

– I onda?

– I onda, pitao me, jesam li slučajno, u toj grupici od barem četrdesetak izloženih primjeraka muzike i mesa, jesam li, među svim tim toplim, topljivim, bezbrižnim bojama, vidjela Njega. Opisao ga je, od svih njih, nikog drugog do li onoga kojeg sam sama sebi izabrala. Tada sam mu sve rekla, iako mu nisam morala ništa ni reći. Jer ja sam celofan.

Sviraju svi zvukovi svijeta, bez slijeda i smisla, popile smo sve novce i prazni su nam novčanici.

– I nisam vratila ključeve. Za koji dan ključeve ću vratiti gazdi.

– Definitivno je prodao stan?

– Prodaje ga. Prodaje ga otkako sam uselila i još koju godinu prije. Samo što više ne mogu čekati kada će mi reći da skupim stvari. Sama ću skupiti stvari.

– Naravno. Rekla sam ti. Mogla si ostati tamo još.

– Stvarno nisam. Treba mi nešto stabilnije. Moram se preseliti negdje gdje ću moći ostati.

– Dođi kod mene. – rekla je i naručila posljednje od minimalno petnaest pića koja smo zajedno popile, prije nego što smo ih, svaka pred svojom kućom, povratile po podu.

 

* * *

Tijelo u krevetu do moga zakriveno je zastorom do nagih, skvrčenih stopala i svakih pet do deset sekundi ispusti prigušen jecaj. Siječanj je svukao krošnju pored prozora: gola je i ganutljiva u svojoj teškoj, krastavoj kori. Oglodani kostur stabla savija se kao starica. Koliko godina imaju stopala do mojih i zašto su tu? Preko njih promatram poznatu siluetu kako se približava i zaoštrava crte lica, smije se lijeno i ne sasvim sigurno, stat će na pola puta do kreveta i kao da predomišlja se, kao da smeta, nesigurno će mi mahnuti jedva podižući dlan, niti ga ne pomičući lijevo-desno i onda će ga vratiti iza leđa, na dno kralježnice, podsjećajući na starog profesora, zastalog nasred učionice i vlastitog predavanja. Moja sestra. Moja sestra se zove Marta, nazvali su je tako po tadašnjem imenu mjeseca u kojem je stigla na svijet, danas ga zovemo ožujak. Ona se još uvijek zove Marta i mrzi svoje ime. „Baba.“ „Molim?“ „Baba. Kad god netko kaže Marta, ja uvijek čujem baba Marta.“ „Ja čujem samo stvar od Waitsa.“ „Ti uvijek čuješ nečije stvari. Ista si kao…“ Fran, htjela je reći, ali nije rekla ništa. O njemu, umjesto nje, sada pričaju ožiljci na unutrašnjosti njenih dlanova, koji, koliko vidim jer još uvijek ih skriva, zarastaju dosta dobro. Došla je, ostavila je muža i sina kod kuće; primjećujem samo, još uvijek ju, tu kuću, ne zove i svojom, još uvijek kaže: „Ostali su kod Markovićevih“, iako je i ona sada Marković. Marković Marta.

Mazi me po glavi… Točnije, tapša, tapša me kao malu, mirnu životinjicu, tako rijetko to radi. Reći će mi sada, svake sekunde, slutim to – ne, gotovo sam sigurna, reći će mi, „Za sve je ovo kriv tvoj način života“, reći će, „To ti je do ritma, tempa, intenziteta i brzine. Spavaš kada normalan svijet radi i radiš kada se ostali svijet odmara“, tako će nekako reći ono što mi govori otkako govori, reći će mi koliko su grozne moje životne navike i nemarne prema konstituciji mojih živaca, htjet ću je pitati: „Koji kurac misliš pod konstitucijom mojih živaca“, osim što neću reći kurac, niti ću reći išta, na kraju krajeva, ništa mi još ni sama nije rekla. Tijelo u krevetu do mojeg, neometano njenom prisutnošću, svakih pet do deset sekundi i dalje potiho stenje. Slike mi pokazuje, moja sestra, sjeda na tanki rub mog kreveta. Pomakla bih se, ali ne mogu se pomaknuti, ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje. Pokazuje mi slike svog sina, Roko se zove, po liku iz stare splitske serije, Boris Dvornik ga je glumio, otac Dina Dvornika. „Sjećaš se serije? Naravno da se sjećaš serije, sigurno se sjećaš. Sjećaš se kada kaže na kraju: Roko, Roko!“ Sjećam se naravno, sjećam se svačega. Sjećam se kako mi je pozlilo po putu, sjećam se boli, oštra je bila, da, hvala na pitanju, niska i oštra, onda je počela rasti i penjati se i gutala je, kao da me gutala, gusta, puna i pravilna, protezala se cijelim mojim tijelom, sve je zahvatila, hvala. Sjećam se, premda kroz maglu: mislili su me otpustiti, bili bi me samo otpustili da im stara nije zaprijetila svojim poznanstvima. Onda su me, sjećam se i toga, premda slabo, jako slabo, vozali su me od jednog do drugog doktora s uvijek drugačijom dijagnozom, sve dok pred potpuno pogrešnu operaciju stara nije intervenirala opet. Sjećam se i toga. Nešto slabije se pak sjećam konačne dijagnoze, one o divljačkoj ovulaciji pod kojom su popucale okolne krvne žile, ne sjećam se toga dobro. Dok su eliminirali sve ostale mogućnosti i otkrili pravi problem, već sam bila na pragu nekog drugog života. Možda se slabo sjećam toga, svoje vlastite dijagnoze, ali serije se, sestro, svakako sjećam. Znam već kako se zove i po kome se zove tvoj sin, zove se tako već mjesecima. Nisam luda, iako me tako zoveš, premda se sada pitam ne pristaje li i tebi to ime, s obzirom na sve što mi pričaš, kao da ne znam sve što mi pričaš, kao da ni ti, sestro, ni sama ne znaš što govoriš. Dok držiš dno dlanova uvijek uz drugu ruku ili nogu, nikada okrenute i otvorenih ožiljaka. Kako si dojmljivo normalna. Najednom nadljudski normalna. „Kako je s njim, malim?“, pitam te. Njišeš glavom desno-lijevo, lijevodesno okrećeš i dlanovima, vidim li dobro, drhte li ti dlanovi, barem malo? „Dobro“, reći ćeš, „Neobičan je nekada“. Nekada stisne šake i zacrveni se u licu, ali ne plače, nitko ne zna zašto to radi, radi to kao da ljuti se, kao da ima višak snage s kojom ne zna što učiniti. Zvuči uznemirujuće, ona kaže kako je simpatično. Tijelo u krevetu do mojega sada stenje sve tiše i sporije. Stopala su opuštena. „Nema opuštanja s njim. Nema odmora“, oslobađa se, kao da odgovara na kompilaciju post-trudničkih pitanja koja su se postavljala i ponavljala otkako je sa sinom u naručju napustila bolnicu. Znam sve o šivanju, dojenju, pumpama i pelenama. „Neumoran je“, nastavlja, „Jednostavno neumoran i treba ga zabavljati stalno, konstantno, mislim, pričamo Marković i ja nekidan“, neobično, no nekako šarmantno, muža još uvijek zove prezimenom, „Kao da se sva djeca danas već rađaju s poremećajem pozornosti, pomalo hiperaktivna, ne želim reći histerična. Zapravo, horror je to nekada. Reći ću ti, upravo horror: okreneš se na sekundu, ostaviš ga nezabavljenog i gotovo, gotovo, razumiješ? Lud je!“ Rekla je to, rekla je lud je, kao da joj je laknulo što konačno to može reći. Stopala u krevetu do mojeg stišala su se. Žilice se na njima granaju kao krošnje i krastavi kostur na prozoru je sablastan. Njegove grane probijaju prsten pjenušavog oblaka, a i oblak je, sada u mraku, umjesto snježno-bijele pahulje izrastao u crnu fleku, veliki tumor na nebu. Naginje se, moja sestra, gleda prema vratima i vidim pita se, stiže li stara, stari, stiže li itko sada kada izrecitirala je sve emocija-lišene, o-sebi-ništa-otkrivajuće, iz-priručnika-bazične-pristojnosti-preuzete, suhe-skice-svoje-stvarnosti. Prepisala je sve iz poglavlja o (samo)održivom razvoju obitelji. „Pogledaj u dlan“, rekla bih joj, „Nema budućnosti tamo, možda si i prošlost već posve uspješno potisnula, ali pogledaj, možda se još nađe kakav šalabahter“. Sestra u bolnici, poglavlje 4.2., odmah nakon, puno-pričajte-o-sebi savjeta, trebalo bi pisati: Pitajte je ipak kako je. Stopala u krevetu do mojeg sablasno su se stišala. Ako još i čujem koji zvuk, izglednije je kako ga ipak zamišljam. Na televiziji koju nitko ne gleda vrte se dječji crtići. Na kratko ih je pogledala. Zastat će na izlazu i s vrata, kao u filmovima, ne okrećući se, reći će mi: „Gledam te crtane filmove za djecu sad, znaš? Gledam ih i razmišljam, isto što i svaka prethodna generacija pred proizvodima za nadolazeću i ne zavaravam se, trenutak kada i ti počneš tako razmišljati već si star i suh, dao si plodove i spremaš se otpasti, otpuhat će te, slušala si Dylana, jesi? Spoji Blowing in the Wind i The Times Are A Changing. Zapravo, nemoj spajati ništa, prestani slušati muziku, skupljati ploče, pratiti filmove, samo prestani. Gledam te crtiće za djecu i znaš što vidim: vidim masu, vidim mast, sve je zasićeno, prezasićeno i zaštopane su nam krvne žile. Jesu, sve što jedemo je fast food, debeli, sočni hamburger – odvratno je, Lu! Sve je puno arome i okusa, puno boje, pogledaj bilo koji plakat s hranom, polizala bi plakat, bi bogami! I sve je brzo, brzo, brzo i još, još, još. Što se dogodilo sa spremanjem ručka satima? Gdje su koncentrirane konverzacije? A ne-drogama-izazvana-smirenost, a ne-drogama-izazvana-dubina? I pitaš me, pitala si me, zašto treba doći do ruba? Pitala si me to jednom, nisi li? Zašto treba prekipjeti, zašto se talog traume treba popeti kao prsten od pjenice u džezvi punoj prokuhale kave? Znaš li zašto? Jer dok si kuhala kavu si gledala televiziju i slušala muziku i pisala poruku i paralelno s pisanjem poruke lovila misao za iduću priču. Pa žao mi je, stoga, zato, dakle, jebiga, prekipjelo je! I sad je prljavo sve oko ploče na kojoj si kavu kuhala i ostat će prljavo jer ti pišeš priču i prekidaš pisanje i odgovaraš na poruku dok blejiš u televiziju, a već si i vani trebala biti, znaš li to? Ako ne znaš ti, zna rupa od pegle na suknji koja je pregorjela, zapalila se. Počela si peglati, ali Julie London rekla ti je, šapnula je, Black Coffee i valjda si poželjela popiti kavu. To nasilje niza nespretnosti nasljedno je i sve strada pod sjekirom sitne slučajnosti. Mi smo opasne i prazne opne, Lu, svoje vlastite prazne pregrade, svaki čas, spremne puknuti. Bilo kako drugačije, bilo bi nam dosadno.“ Umjesto po glavi, pomazit će me po trbuhu. Osim što neće, osim što je već na vratima i izlazi, nije mi ispričala ništa iz žutog kvadrata u udžbeniku, iz kvadrata sa simpatično trivijalnim crticama za one koji žele znati više, nije me čak ništa ni pitala. Pomazila me po glavi, po mojoj masnoj, skupljenoj kosi, okrenula se i krenula prema vratima, predomislila i okrenula prema meni opet. Izvadila je sliku svog sina iz torbe, meni ju je donijela.

– Stari ih doma već ima stotine, znaš da mora sve dokumentirati. Sve ionako prolazi, tako prokleto brzo.

 

* * *

Njegova je soba spomenar svakojakih gubitaka vremena. Spomenar u kojeg su se upisale i knjige privatnog fakulteta kojeg zaobilazi na putu do kafića ili kladionice. Spomenar na čije su stranice strateški okačene fotografije s putovanja zemljama kojima ne zna pravilno izgovoriti ime. Sprave za vježbanje iskorištene su kao vješalice za prljavu odjeću koju mu majka opere na katu iznad. Pitam se koliko se još sprava za vježbanje potpisalo na ovim plahtama koje stišćem još uvijek pospana, promatrajući broj telefona, ispisan na zidu kao šala ili upozorenje, svima ostalima, među kojima sam, samo trenutno, ja. Ja sigurno ne bih mogla, u obrnutim ulogama, odvesti njega u tatinom autu, mašući mu kroz prozor dok zalijeva vrt svoje okućnice, bez nelagodnih pitanja o identitetu nepoznata lica na suvozačevom sjedalu. On može. Ima tome više razloga od nedostatka vozačke dozvole za auto kojeg nemam. Ne ostavljam ga bezimenim u svrhe stilističko-strateški aludirane važnosti njegova uskoro, ali napetosti radi postepeno otkrivana identiteta. Ostavljam ga bezimenim jer mu ni ne znam ime. Osjećam oštru bol u trbuhu. Vozi me bilo gdje, samo ne doma.

 

 

BILJEŠKA

 

[1] Referenca na pjesmu Davida Bowiea, Space Oddity, s albuma David Bowie (1969.).

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.