Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

KOLIKO SAM PUTA OKIDALA S BOKA

 

U Maksimiru me dok sam opet trčala, srušio pas nekog čovjeka. Ono… sravnio me sa zemljom. Gotovo sam zaplakala.

Onda me čovjek pobrao, i pridigao, i zagrlio oko ramena, i otepao utisnuti šljunak s mojih ranjenih dlanova, pa još i prašinu od gležnjeva do koljena, na toj točki je rekao… dalje ne smijem, ali ispričavao se čitavo vrijeme jako… toliko jako da sam se na koncu sažalila ja na njega, pa sam mu rekla slabo se smiješeći: “Ma niste vi krivi, ali ja sam već sva izubijana… padam jednom u dva mjeseca. Koljena su mi tuga božja.”

Vidjela sam još da sam mu se i nešto više nego samo smilila, jer je i u magli jasno da bi on produljio susret, pa mi čak nudi svoje “podatke”, ali jer su mi u ovoj priči stradale i dosad nikad spomenute nadlaktice… potpuno literarno djevičanske, odlučila sam mu zamjeriti ipak… odlučila sam prečuti to što mi nudi, i navečer ga bez ijednog “podatka”, bez pitanja, bez pristanka, bez znanja… useliti u svoju priču.

Nek’ plati!

Deset metara kasnije zaustavio me neki fotograf koji, doznala sam kasnije – drži tečaj fotografije, i koji je sceni sa psom svjedočio, a sad se htio osvjedočiti da sam ja dobro, i koji je čas prije prizora pada koji mu je oteo pažnju, uzimao jedan drugi prizor što ga već dugo u ovakva subotnja jutra sama želim uzeti… prizor radnog naziva – guske u magli, ali eto nisam ga uzela nikad, jer bila bi to željena i planirana slika, a ja okidam samo slučajno i neplanirano, i s boka…

I rekla sam mu baš to, da ja volim okidati fotografije “s boka”…

Popodne sam u daljini ugledala nekoga tko je jednom ušao u moju priču… priču koju sam tada pustila ispod stisnutog lakta, i pogodio me taj daljinski prizor toliko da nisam mogla dalje, i zbilja ne znam zašto, ali strefilo me više nego onaj pas ujutro, možda jer me njegov nositelj podsjetio na nekoga… možda jer je onda u tu priču ušao ni kriv ni dužan, ni zaslužan… što je u mojim kronikama valjda izolirani slučaj.

I eto. Maloprije sam klincima naručila pizzu, a ja vidam rane po koljenima, nadlakticama, dlanovima i bokovima… i mislim;

– Nevjerojatna godina. Koliko sam samo puta pala, koliko sam samo puta srušena, koliko sam samo puta u toj godini svoju priču premještala iz koljena u nadlaktice, iz nadlaktica u dlanove… tražeći joj smisao i poentu, koliko sam samo takvih priča napisala potpuno kriva i dužna, (zaslužna?)…

Koliko sam samo puta okidala s boka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.