Vrtlar | Krešimir Mićanović

SVI SMO U ISTIM

Upućeno Jasni i Siniši

Dvojica snažnih muškaraca su se spuštala niz krivudavu ulicu kada ih je zaobišao plavkastotočkasti autobus. Prvi, nešto mršaviji mladić, snažno je grabio naprijed ne zamjećujući bus koji ih je upravo pretekao. Ne samo što se nije obazirao na promet ovom širokom ulicom, nego nije ni mario za svog prijatelja koji nije tako brz. U novinama se o tome piše: Brže, ali ne i brzo. Ovaj drugi je zdvajao nad pobjeglim busom. Bio je uvjeren da ga treba pričekati dok obiđe fontanu, ali njegov prijatelj, odviše nervozan, nakon kraćeg premišljanja, naglo je pojurio nakon što su izišli iz podruma. Naravno da bi se njih dvojica prošvercala u busu. Ali sve to nije smio predbaciti prijatelju koji je ovih dana neobično zloslutan.

I tako su se oni spuštali, a riječi koje je govorio mršavi mladić prijeteći su lebdjele zrakom, a ovaj drugi je astmatičar, i pokorno je požurivao za njim.

Onome tko bi ih gledao iz visokih zgrada izgledali bi neobični. Činilo se kao da se drže konopca koji im smeta u spuštanju pri čemu ovaj prvi uvijek poteže onoga drugoga koji oteže. Tako ih nije vidjela ni gimnazijalka iako je ona s broja dvadeset i dva, peti kat, s kojeg se pruža dobar vidik. Nije ih vidjela jer je ležala u svojoj sobi, pomalo slomljena. Čudila se toj gimnastici jer su je malo boljele noge. Osim toga, lebdjele su po tko zna koji put negdje onkraj njezina uma sljedeće riječi: Samo da pronađem ukosnice. Kada je napokon ustala bez gaća, ali ipak s ukosnicama, bližilo se osam sati. Počela se oblačiti kako to samo Henry odlučno radi. Da je možda tada prišla prozoru, mogla bi nakratko vidjeti onoga koji zastajkuje ili bar kraj konopca. Od ovoga trenutka i za to je nepovratno bilo kasno.

* * *

Bila je blaga večer i jesen kada su se spuštali niz pitome obronke Velike gore. Bili su zamišljeni i neprijateljski su susretali prolaznike koji su spokojno šetali svoje pse. A ovi su opet, zastajkivali i prevrtali lišće umjesto da glođu kosti u kući negdje na ladanju.

– Lijene paščuge – naljutio se jedan prolaznik kojem je upravo projurio bus. Pomalo astmatičan, ali u biti dobroćudan, neobjašnjivo se bojao pasa. Bez obzira da li su mali, debeli, opasni, repići ili ljudožderi.

– Oni su psi – napokon je rekao prije nego li će poslije zavoja ugledati tržnicu. – Njih bi trebalo potaracati, a ne hraniti šunkaricom iz konzervi. Oni su naši neprijatelji, diskretni neprijatelji. Umjesto da šetaju s djecom ili. Pazi! Oni uhvatili pase. Vidiš onu tamo djevojku, kada bih joj se povjerio: Ja sam pl. de la Barca, Anđelo je moj daljnji rođak, a ja te ludo volim. Što bi mi rekla? Hajde molim te. Prezrivo bi me pogledala i zviždaljkom pozvala policajce. A znaš gdje joj je pišta? Pasu oko vrata. A znaš što radi u sobi? Upravo ona, jede, gleda i masturbira svog psa. Nježno i ustrajno.

Govorio je tako taj ogorčeni prolaznik koji se sada nalazi na tržnici. Napokon je stigao prijatelja za kojim je cijelim putem trčkarao. Usput, prestiglo ih je desetak autobusa koji su gore na vrhu oko fontane turirali, a onda se luđački spuštali prema tržnici. Mršavi mladić, kojeg su od svega toga boljele ruke, bio je zloslutnog raspoloženja. A to svakako nije značilo da će dobro započeti dan. Do njega su dopirale riječi koje je izgovarao njegov prijatelj sa zadrškom, a on ih je i slušao i nije slušao. Toliko je bio zlovoljan da je u prvi mah u potpunosti zaboravio da te lajave riječi izgovara njegov prijatelj. Mucavi astmatičar. Sada je Mršavi bio na tržnici i o svemu tome brzo promislio:

– Mucavi astmatičar je moj prijatelj. Prijateljstvo je iskrenost… Dobro, sve se slaže. Dakle, on može govoriti kada hoće. Samo neće. Hoće brzo, ali ne i brže. Ja sam morao ono gore raditi, a ne on. S psima može, a s ovima gore ne može. Bogme lijepo. Tu smo dakle, u istim, promrmljao je za kraj.

– Na tržnici, tržnici!! – odgovorio je dahtavo prijatelj. Točno kada su stigli na tržnicu, potpuno je pala blaga večer. Večeras će pasti i teška kiša. U oglasniku bi napisali: Gadno da ne može biti gadnije.

* * *

Dvojica snažnih mladića koja su se prošlu večer spuštala niz Krivudavu ulicu, oni su se ustvari vraćali iz posjete jednoj kući, jednostavnije, gazdi i kući. Jasno je da nisu bili u posjeti prijateljima jer ne bi bili tako mlako raspoloženi. Da su naprimjer bili kod prijateljica s fakulteta, pa da su pili istarsku zelenkastu rakiju, pa to bi bilo nešto. A ovako, bili su mršavi, astmatični i radili one stvari psima. I to je bolje nego tražiti stan.

Prvo su kupili stan. Ne, prvo su kupili oglasnik. U gradu dobrih ljudi u kojem žive junaci ove pripovijesti, oglasnici se razlikuju po bojama. Iako su svi tiskani crno na bijelom, za njihove nazive se biraju boje: crvena, ružičasta, ultramarinplava, okeržuta itd. I oni su birali pažljivo. Sjedili su kod zajedničke Sestre i okretali brojeve. U početku sve ide lako. Neistrošeni momci su vrtjeli telefone. Sve uzalud. Unatoč lažnom predstavljanju, nuđenju u zamjenu dva stola izvrsna i jedne bačve nove sve jeftino, krivotvorenju podrijetla… Sve uzalud. Mršavi, usto i crni mladić, otišao je od tuge u svoju sobu. Doduše, prije toga je bar pojeo sendvič. Nakon dužeg pješačenja, došao je u svoj perivoj, u svoj zlatni paviljon. Legao je na krevet i opet osjetio lagano kruljenje u trbuhu. Razmišljao je. Upravo se probudio i razmišljao: Svaki je početak težak. Ali poslije kiše dolazi sunce.

* * *

Dok je Mršavko razmišljao, Sestra je tražila svoj sendvič. Ona je, za razliku od ovih prijatelja koji su besposličari, zaposlena. Ustvari, mlada profesorica. Večeras se vratila i zatekla u svom stanu dvojicu kako telefoniraju. Cijeli je naporan dan provela na izletu. Vozili su se nekakvim drndavim drvenim autobusom na izlet. Obilazak lokalnih planina. Vozač ih je istovario u podnožju jedne od njih uz psovke pa su morali nastaviti pješice. Kada su stigli na itinerarijem predviđenu kotu 313, djeca su dobila poslijepodnevnu slobodu kretanja. Svi profesori i predstavnici turističke agencije, njih dvadesetak, izgladnjeli i prašnjavi su zaklali sličnu takvu kokoš. I mudro se povukli u jednu kućicu sa slamnatim krovom. Pekla su se krila, želuci itd., a perje je vjetar odmah otpuhao. I kako to već biva, jedan je ponio i glazbalo, a drugi i kiselo vino, pa se pilo i pjevalo i čekala kokoš. I upravo kada su donijeli kokoš na stol, uzeli pribor u ruke, u kućicu je uletio učenik. Jedan drugi učenik je opet nekom drugom razbio glavu. Igrali su se, kotrljali, i ovaj ga je baš kamenom. Svi su usplahireno slušali dječaka, a samo je Sestra izišla van. Usplahirenost je istom brzinom kojom je nastala i nestala. Ipak je netko solidarno rekao u pola glasa:

– Bar da je pojela svoj dio bijelog mesa.

A još netko rezignirano zakima glavom:

– Možda bi dobila i krila?

Tako se zajednička Sestra vratila mrtva-gladna i zatekla ih kako telefoniraju. Još na prilazu gradu, sjetila se debelog sendviča u hladnjaku. A to je djelovalo na nju umirujuće. Dalo joj je snagu da se dovuče do stana. U međuvremenu oni su telefonirali, a Crni je nervozno gestikulirao, mahao tim sendvičem i gotovo. Upravo po dolasku Sestre, on je od tuge izišao iz stana i ostavio Sestru i svog prijatelja. Ona je i dalje tražila sendvič. Kada ga nije uspjela naći, naravno da je to bilo nemoguće, zajednička Sestra je kriknula: On ga pojeo! – i onesvijestila se. Ovaj drugi je pomislio: Što ću sad?

* * *

Leži tako Crni i gleda svoga cimera kako i on leži na stolici i uči.

– Da li ga ja mrzim, razmišlja Mršavko. – Ne, ipak ne, svaki je početak težak.

– Koja bi samo žena mogla spavati s njim, pomislio je ljubomorno. Onda se naježio i kao da su ježurci gađenja kotačići koji su pokrenuli film sjećanja. Upravo tako: ježurci-kotačići i sjećanje-film.

* * *

– Petre, kažem ja, onako s visoka.

– Franino, kako si, kako se živi?

A Petar je prava gromada, kao gora. Krevet mu je kratak. Krevet mu je uzak. Trči desetak kilometara poslije ručka. Pije mlijeko umjesto vode. A nema sala.

– Dobro, najvažnije je da sam zdrav. To je najbitnije.

Ili. Petar broji sitan novac. To nije pravi novac, to su bonovi. Petar broji, podigne pseću glavu i kaže:

– Uvijek samo računam s tim malim novcima. Baš mi je dobro jer sam na njih navikao. Dobra navika zlata vrijedi. Sigurno sam sretniji od nekih koji imaju mnogo više novaca.

* * *

Eto baš prije nekoliko dana, u prošlu nedjelju. Petar i Crni idu skupa u restoran društvene prehrane. Lijepo stoje u redu dva sata i dođu na red. Crni se prolakta prvi i ugrabi masne kobasice. Petru ostane riža, dva-tri kuhana krumpira. I čaj, nema mlijeka. Sjedaju za svoju posljednju večeru. Crni likuje u sebi.

– Petre, vidio sam da je kuharica premjestila na svoj tanjur par finih kobasa. Odnijela ti ih je ispred nosine. Riža je za zečeve, zar ne?

Petar ga pogleda:

– Neka, moraju i one jadne nešto jesti, – i reče.

Mršavko žvače te kobasice posebno grickajući plastično crijevo koje nikako da pregrize i misli:

– Najradije bih ga silovao onom stokilašicom od kuhara i lopova.

Petar se u sebi prekriži i misli:

– Taj će mi jednog dana doći do glave i ugristi me. Kako samo ždere te odurne masne kranjce. Valjda će mu biti zlo. A i škrt je. Nek ga voda nosi. U zdravom tijelu je i zdrav duh.

Upravo u takvu sobu, koja je prije sličila ormaru nego stanu, ušao je drugi od njih dvojice. Malo deblji.

– Dobra večer!

– Večer! – odgovorili su u svojim krevetima i stolicama.

Nakon upoznavanja s iznenadnim telefonskim pozivom koji ih je trgnuo iz letargije, evo ih već na ulici. Ima nade. Zvala je žena. Ugodan glas, zimogrozna je. Što će se dobro grijati!! Simpatično se i zvonko smije. Da ima velike grudi, prešutio je Dobri svome mršavom prijatelju. Valjda će biti sve u redu, govorili su obojica u sebi i naglas. Došli su na tržnicu odakle kreću autobusi za gore. Ako se ide gore, mi smo onda cijelo vrijeme dolje – zaključio je Dobroćudni. Kao da mu je malo opala volja, ali se brzo sredio. Pregrizao je jezik dobrovoljno i svoju sumnju nije rekao jer kao da je slutio što će se sve gore skandalozno zbivati. Čak je Dobri i popustio da se penju uz brijeg, a ne da idu kao normalni ljudi autobusom.

– Samo dokoličari krstare s krastavim psima po ulici – dometnuo je već dobrano uspuhan.

* * *

Dok su se dvojica prijatelja uspinjala i raspravljala o psećim bolestima, čuvajući se pri tome zaraze, jedna je gimnazijalka sa stanom u ulici kojom su oni nemarno šetali, upravo s broja dvadeset i dva, peti kat, hodala nervozno svojom sobom. I u toj bezglavoj i vlažnoj šetnji, dogodilo se da se načas primakla prozoru i njezin je ptičji pogled ugledao dvojicu šetača. Pomislila je, dok su oni uzmicali, da bi jednom od njih, onom lijevom, sigurno dobro pristajao šešir. Lijepi crni šešir kakav nosi i gospodin Henry na svojoj glavi. Taj svojevoljno umirovljeni, ali dobrodržeći konobar. On treba doći svaki čas. I već otići oko osam. (Sigurno je zbog toga bila tužna gimnazijalka.) Međutim, on će se zadržati puna dva sata, a onda dati petama vjetar da se ne bi morao upoznati s njezinim roditeljima. Ovaj put sigurno neću neoprezno ostaviti na podu njegove ukosnice – ponovi ona. S tim mislima koje su se oštro zabole u njezinu glavu, pođe otvoriti vrata na ding-dong. Nije se prevarila…

* * *

Već je bio smiraj jesenjeg dana. Bit će blaga večer. Odsjaj na licu Mršavka bilo je zadnje što će se dopasti Astmatičaru. Ali, on je ipak njegov prijatelj.

– Tu smo!! – pozvonili su i čekali.

– Ti kaži zadnju riječ! – molio je Mršavka.

– Mene sve guši. – otkopčao je i zadnje dugme na košulji i tada su se otvorila vrata.

Ćelav, osrednjih godina, bez sisa i naočala stajao je muškarac. Nema ugodan glas. Naprosto kriješti i nesimpatičan je. Samo obučen u majicu kratkih rukava što znači da nije zimogrozan. Krenuli su dolje, dolje. I taj si-la-zak, niz stepenice, je-dna po je-dna i bilo ih je trideset, brojao je Mršavi, srozavao je njegovu volju. Kada su sišli, tu, dolje, Dobri je pogledao prijatelja i vidio u što se on pretvorio. A to neće biti dobro. Stoga je požalio što ga je nagovorio da on kaže zadnju riječ. Naravno da takvo što nije mogao znati kućevlasnik, on to uopće ne može shvatiti. Bit će sav revoltiran, ali ipak pod ženinom kontrolom, kada joj se bude žalio:

– Taj nepristojni i i zadrigli mulac, on bi tebe tucao, krastavac jedan!

Kuća je sagrađena prije osamdeset godina i ima velike debele zidove. Oni su upoznali samo njezin podrum, ali su intuitivno osjećali da je gore prozračna. Uostalom, vidjeli su velike prozore i hrastova vrata, da kucnemo u drvo. Iza kuće je velik vrt u kojem se djeca mogu igrati i nabacivati blatom. Pričao je stanodavac i njegove riječi, riječi upornog mešetara, gradile su kuću, nadugo i detaljno i završile su na vrhu sa sobama u potkrovlju. Slijedi inventar i koliko-toliko košta i tako dalje i tako dalje.

A oni su stajali u podrumu, a i to nije loše. Od temelja se kuća gradi. Kamen po kamen palača. Samo se nije najbolje vidio u vrtu staklenik jer je podrumski prozorčić uzak, a na sjevernoj strani uvijek prije padne mrkla noć. Astmatično disanje se već pomalo smirilo, a do njega sjedi na otomanu Zloslutni. Upravo u sobi koja je namijenjena njemu. Sjede i slušaju toga tipa i muči im se. Lupili bi ga pepeljarom. A ovaj priča:

– Vremena su teška. Konkuzija, konfuzija i katastrofa. Velika je to kuća, a onda, dakako, spram takve kuće ni režije nisu male. Ovaj smo podrum malo sredili, stegnuli remen i dobili topli kutak u kući. Starudiju moje majke, a znate već te naše nostalgične majke koje to sve čuvaju i itekako paze, pa hajde to premještaj, to će vam biti u hodniku, no pa plaćaj radnike, ali vam to neće smetati. Dobismo dvije lijepe sobe. Vremena su teška, uvijek ja kažem ta tri k: konkuzija, konfuzija i katastrofa. Svi smo mi u istim…

U taj čas u podrumu netko astmatično kihne, i kao da to sasvim nehotično kihanje opomene kućevlasnika da možda ipak ne bi trebao pred svojim podstanarima, onima kojima će gaziti po glavi, te on štucne i dovrši:

– dreku.

– Lijepo, misle Zloslutni i Dobri. Pogledaju se opet. Istina, svi smo mi u istim. Dreku!

– Pa odlučite se gospodo – završi ćelavko i otklapara uz stepenice. Oni ostanu neko vrijeme u sobi, pa kao da idu u kut da se tamo nešto došaptavaju, plaho i tajnovito. Ipak ostanu na sredini sobe, sjednu na otoman, dodiruju koljenima stolić, jedan je od njih i krakat pa stavi dlan na zid. Drugi viri ispod kreveta. Složno zaključe: Gadno da ne može biti gadnije. Krenu gore i na stepenicama sretnu ponosnog vlasnika.

* * *

Stoje vani i čekaju autobus.

– Dobro je, nemoj se sada miješati. Molio si me da ja govorim i rekao sam da ću razbiti ženu. Ti ne možeš jer sporije dišeš. Pusti me onda da sam to uradim. – pogađao se Mršavko sa svojim prijateljem. Onda se dvojica snažnih mladića otisnu niz veliki brijeg. Za njima su krenuli i skaredni psi i njihovi ljubimci i jesen i neki nepoznati i svi u istim.