Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

poslije ljubavi

Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
sliči licu sigurnosti starosti koja se neće približiti
ničem više osim smrti.
Nije to zbog gradova (kojih nema u mojim očima)
i starci imaju kredence sa slikom mora u zimskom vlaku,
stavljaju glave ko metalne čiode u kutove samačkih prozora.
Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
jer vidim dječaka koji te fotografira i viče nesretan:
“Osmijeh! Osmijeh! Ptica! Ptica!”
i ne sluti zmiju (zagledan u plahost tvoga rublja na kaminu).
Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
tu je i mucavi čovjek (kojeg sam zaboravio pozdraviti u trijemu)
zaljubljen ispod tvog kišobrana u tebe i prvi snijeg u Zagrebu.
Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
ima te u jabukama (koje si kao slučajno zaboravila u mom džepu)
ima te u zraku sobe i pitanju postelje,
nemjerljiva je tvoja odsutnost brojem indijskih čajeva,
pismima (mirisne, kao da drugačije ne mogu biti) Čehinje,
porukama mojim davnim ljubavima: Zašto mi Jeleno, ne značiš ništa
Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
jer odbrojao sam korake niz smeđe sobe tvoje,
(udova plemenita Carmen viri iza plijesne ključaonice);
miriše zapis obilježenih mjesta tvojom ravnodušnošću,
kojom staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku.
Pisaći stroj (UNIS tbm de Luxe) i psi svih vrsta
otkucavaju tvoje prste u mojoj biljnoj utrobi,
koja te pronosi od GUNJE (Vrbanja, Drenovci, Spačva, Otok,
Privlaka, Vinkovci) prema GUNJA-svijetu.
Plaši me način na koji staješ pored mene,
poslije ljubavi, u mraku,
šuštavim podsjetnikom zaboravno-mekih reklama, šlagera,
jednoličnom ubojitošću sivozelenih lagera.