Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

tri dana

Tri dana, skoro sretna,
osvajala si povratnom prisnošću dnevnu tvrđavu,
(ljudi i tako žive)
tri dana
odsjedala u imenima mojih stvari i potreba,
zatomljenih i zaboravljenih nakon upotrebe,
osupnula dvojnost ogledala i zakone fizike,
tri dana
kružila dahom: mršavost i položaj mog nosa,
glave i zubi,

prosjaci pred portom krušnim rukama dijele
središte tvog (valjda sretnog) oka:
mene i more

pojavila si se preda mnom, zadihana i kao sretna,
kružna, topla u zamahu: već sam se nadao ljetu
ispod mostova, ili čak, vremenu bez godišnjih
doba;
kao kad dođe zbilja pjesme

ukipila si se s jednim prstom manje
(on se odlutao doticao moje nezavršenosti)
uzdahnula (mislio: konačno sretna)
štrepao: sad će /satće/ sad, sad.

predomislila si se,
zalupila vrata i

izašla