Grad dobrih ljudi | Miroslav Mićanović

umiranje

u mojoj zemlji

Ozbiljno,
ni sam ne znam kako,
ali već spreman, gol
i opran, vosak,
bez saslušanja,
uostalom, to se
kod nas uvijek
događa: mrzli Isusi
na raskršćima, selišta,
bakreno posuđe i posvećene
svijeće,
fascikli oklopljeni i
dogovoreni,
a nebo se smiješi u
spremištu, u spremištu,
i ja sam uozbiljen i spreman,
čist, takoreći,
(okopnjen i hladan)
ni ne mogu pomisliti
da bi se drugačije moglo,
odjednom, u vlastitoj
pokradenosti, žene i gole
usne, ne vino ost,
kruh i sol,
bilo bi sasvim zgodno
predomisliti se, ali,
Amen, amen, amen