Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

OSJEĆAM KAKO POEZIJA

osjećam kako poezija
pronalazi svoju svjetlost
i eksploziju, ali i koliko
to nije uopće dovoljno
bez razumne količine mraka
i mrtvih,
osjećam kako poezija
mora biti zaokružena i
laka, elza elastična, ali
i koliko je to malo bez
umorne žene pred javnom
kućom,
osjećam kako poezija
konačno, može za sebe usisati
prst riječi, stvoriti joj
bez naše volje domaći pravi,
životinjski log, ali znam
kako zna ubrzo sve to sveto
ispljunuti nama u lice,
ugušiti u rijeci svoju štenad,
odreći se vlastite maternice i
svega onog što smo do tog trenutka
bili samo mi