Uho duha | Luka Milas

BDJENJA

 

Živin bubanj psuje o temperaturi,
podmukle su riječi u pjesničke glave,
voštanica kaplje u toj kasnoj uri
u stihove straha podvojene strave.

Pepeljaste vile sakrivaju tijela,
sakriva se isto izvor sveg užitka,
strašne gnojne rane Kristova raspela
k’o vlastiti usud s nečitka mi svitka.

Podočnjaci vučji žeđaju za žrtvom
nesanice nekih nevinijih stvorenja,
bijedno li je biti u svom duhu mrtvom
dok tijelo sanja san oživotvorenja.

U glavama kipti zloćudnih principa,
u rasudu greška već se vraški smješka,
na luđačkom čelu eto prototipa
kako je smrt uma poput smrti teška.

A gdje ste zbilje sna, vijenci djevojaka,
nevini vrtovi naših dubljih želja
gdje ni bodež mraka ni pesnica jaka
ne ništi nam klicu sveopćeg veselja?

Bdjenja kužno stenju, nesanice vrenje,
zloduh ne da glavi u sanak da klone,
a duša tek želi da se penje, penje,
da uhvati na tren same nebosklone.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.