Uho duha | Luka Milas

ROMANCA O IVANI I NEPOZNATOM PJESNIKU

 

Krv je luda, uzburkana,
kopitima pegazovim
i lunama zlatna zuba
tukla srce stihotvorca,
zatvorenog tamnicama
ljubomornih svih srdaca
i rijetka luč pupoljaka
Ivaninog brižnog oka
na zidine tamnih kula
ružin grm bi zasadila…
– u tmici mi slaba volja,
pjesnik pjeva harfom straha,
– to tek trn je zaljubljenog
koj’ ružina čeka cvata,
Ivana je mlada majka,
sam sjaj štita nebeskoga,
kroz rešetke pjesnikove
nuđa dražest i ljepote,
u snu vlažnom pomiluje,
olakšanje neznanome
kao šaren poj gitare
otpustila je u noći,
sada ljiljan Gabrijelov
dlanovima njenih snova
zviježđa dobra oslikava
izbrisanih nespokoja,
uzajamnost čiste iskre
ništilo je zrnce srama,
Ivaninim vedrim srcem
nikad neće vladat tama!

Moć delfina poskakuje
na pučini uskrsnuća,
vrelo vatre srce žari
zalazećeg diska sunca,
kočijama svojim Feb je
pri sutonu ljetnog dana
pun tobolac svome slugi
Amoru i nalog dao,
neka pjesnik koji ljubi
Ivaninu neposrednost
ljubi svakog dana čišće
sa strijelom u srcu više,
žudnja u njeg’ nek’ je tama
koju ona razigrana
samo jednom kretnjom briše.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.