Nisam | Natalija Miletić

NISAM

Traktori su danima prolazili kraj zgrade. U koloni. Na traktorima bakice i dedice; naši neprijatelji. Uz cestu stoje susjedi i pljuju. Pokoje hrabro dijete baci i kamen. Gledala sam ih kroz prozore čija su stakla zalijepljena u kvadrate smeđom i INA trakom, da se od detonacije ne rasipaju. Gledala sam, kao iz zatvora, kolonu. Želudac mi je trnuo, sunce je sijalo i bio je zaista krasan dan. Tada još nisam znala priču o pruzi za Auschwitz uz koju su sve kuće imale zazidane prozore. Kažu da su ih ljudi sami zazidali.

Od toga smo dana bili slobodni, a mačka je u skloništu dobila buhe kojih se još dugo nismo riješili.

Koncept slobode nejasan mi je, jednako kao i koncept pripadnosti. Da sam ikad igdje pripadala, vjerojatno bih bila šovinistica. Moj osmijeh iza zuba skriva u čvor zapleten želudac.

U redu za žicu na skijalištu postalo je bitno od kuda si. Pa što ako smo Hrvati, rekla sam. Sestra me u čudu pogledala, kao da nisam normalna.

– Pa je l’ nismo iz Hrvatske?

– Pa to ti ionako ništa ne znači.

– Pa što me onda tako gledaš?

– Ti zaista ništa ne razumiješ.

Sjećam se da je odjednom u razredu postalo bitno za koga navijaš; jedna i ja smo bili za jedne. Neki su šutjeli, nisu navijali. Puno ih je bilo za druge. Jedan je navijao za treće, samo da bude poseban, a to baš ništa nije značilo. Tada se u imeniku pojavila nova crta za ispunjavanje. Pitala sam mamu i tatu što ću napisati. Rekli su neka pišem što hoću. Kao da sam išta htjela. Onda je tata B rekao, tvoja mama se zove I, a tata J, pa si ti ništa. Nisam. Jesi, bome. Onda sam opet mamu pitala, a ona je rekla da šta pričam gluposti, pa šta ima veze ime, i ona je isto kao tata, svi smo mi isti! Eto, mislila sam, onda nema problema.

I stvarno ih nije bilo; jedino je nekako ispalo da te kao takve nitko ne voli. Bacaju bombe, kolju i skrivaju snajperiste. Nestaju preko noći. Odlaze preko i napadaju nas. Nas. Nisam, nisam.

Sjećam se, na vjeronauku mi je svećenik rekao da sam životinja. Smijao mi se i oblizivao usne mesnatim jezikom. Nije mi dopustio prvu pričest. I cijeli razred se smijao i svi su nešto govorili. Onako, kao da ja ne čujem. Bilo je nebitno što sam jedina zaista pročitala Bibliju i naučila molitve. Nisam više išla na vjeronauk, ali sam išla na misu. Svaku nedjelju u osam, da ne budem životinja. I pričest sam dobila. Od drugog svećenika.

Sjećam se dečka koji mi se sviđao. Imao je majicu grupe U2, crnu. Opa, mislila sam, ovaj nešto zna! On je rekao da neće sjediti na klupi na kojoj sjedim ja. Na majici je bilo bitno slovo.

Jedna je umjesto mene uzela svjedodžbu jer sam bila na moru. Rekla je da se iznenadila. Mislim da nije govorila o ocjenama. Što se tu čovjek ima iznenađivati, kad to ionako nije važno.

Telefon je često prenosio šumove i pičke materine. Onda mi je nekoliko puta pao na pod pa se baš i nije čulo kad se javiš.

Jedna je, bila mi je kao sestra, rekla da nema veze, nisu oni dobri. Ali ja slučajno jesam, pa neka mi bude.

Jedna mi je rekla, činila se mudra – upisala je fakultet – neka budem sretna da je ova stranka pobijedila na izborima jer da je druga pobijedila morala bih seliti. Pa sam bila sretna što je ova pobijedila jer samo zato, eto, smijem ostati.

Na osobnoj karti ne piše ništa, ali svejedno sam to morala reći dok sam umakala prst u crno mastilo. Rekla sam gledajući u pod. Ne bi li se tako manje čulo. Kao da je to nešto bitno. Toliko je nebitno da, kad to izgovoriš, u prostoriji nastane tajac.

Jednom je tata bio stranac i zvao se Aleksander. Slučajno su mu negdje napisali Aleksandar, a on je to brzo ispravio. Jer bi ljudi mogli pomisliti da je, nedajbože, takav.

Na indeks sam napisala. Stavila sam sliku na kojoj izgledam sretno, kao kod Djeda Mraza kad mi daje poklon veći od mene, i napisala. Nisam ostavila prazno. Nisam, jer jesam. Nisam, nisam.

Jedna je rekla, kad sam priznala da mi svi doma nemaju dokumente, da sam princeza drame i da uvijek nešto pretjerujem. A njoj sam jedinoj priznala kako je to kad netko iz čista mira nema državljanstvo. Prvi put sam se usudila ispričati, a ona je rekla da glumatam.

Bila sam u prvoj koloni ponosa, na Zagreb Prideu, kad su vikali: – Idite u Srbiju! Sjetila sam se kolone traktora koji su prolazili kraj zgrade, sjetila sam se bola u želucu koji se vratio još jači. Mislila sam si, pa jebemu mater kako sam ja uvijek na krivoj strani, jebemu mater da baš nikad nije moja strana ona dobra, mislila sam si, jebemu mater zar sam se baš ja morala roditi sjebano i ukrivo? Jebem ti sve! Neću da me boli želudac. Neću. Hoću da sam prava i kako treba, a da su ovi što viču i deru se i bacaju kamenje ti koji ne valjaju. Hoću da njih boli želudac jer su takvi kakvi jesu. Hoću da se njima pluća raspadaju kad ih obuzmu te njihove mržnje. Nek njima bude loše kad su loši. Zašto je meni loše kad samo jesam? Njima, nek njima bude loše što su takvi kakvi su.

Zamolbe za posao slala sam s potvrdama o nekažnjavanju. Na potvrdi je pisalo. Pitala me jedna pa što nisi napisala drugačije. Kaže ona meni, pa treba ti posao, kao da je to bitno. Pitala sam ja nju, pa što ti ne napišeš ovo što sam ja napisala. Kaže ona, pa kad nisam. Pa nisam ni ja.

Jedna je razdragano pitala kako mi se deda preziva kad je iz mjesta kao i ona, a meni je došlo da slažem jer sam pretpostavljala kakav pogled slijedi. Nisam slagala.

Jedan je rekao da se rasplače kad vidi što rade ti kao on. Pa ga onda svi ti kao on uopće ne priznaju kao takvog. I ne vole ga. A ja ga baš volim. Jer eto: i on je, a nije. Čini mi se da su samo zli sigurni u ono što jesu; kao da je zlo jedino na što se uvijek može računati.

Sjetila sam se koliko su prsti boljeli dok sam razrjeđivačem skidala ljepljivu traku s prozora. Nismo bili ažurni; stajala je na staklu još dugo nakon što su nam rekli da smo slobodni i sretni. Sada je nema, osim ponekad u glavi. Ponekad i dalje zastire pogled. Javlja se zbog nečeg ta rešetka i vraća me u zatvor; čini se da je u zadnje vrijeme sve gušća.

Na popisu stanovništva su me pitali ime, prezime, grad rođenja, državu rođenja, imena roditelja, stručnu spremu, tko sam zapravo i kako odlazim na posao. Biciklom. Svaki dan, zaprepastio se popisivač. Da, svaki dan. Opet će biti problema, mislila sam. Valjda samo takvi kao ja idu biciklom na posao.

– A kći? Što je ona – pitao je dalje popisivač. – Kao i vi?

– Nije kao ja, ona vam je sva na tatu. Nije da je bitno, ali eto. Valjda baš zato. Bolje da nije, nego da je. Tako bar uvijek je. Dok ja, najčešće, nisam.