Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

17.5.1979.

 

U krugu svoje obitelji, u Argentini, opraštao se od života umorni starac Patxi Zuloaga, posljednji izdanak stare baskijske porodice. Oborenih pogleda pokraj njegova kreveta sjedile su supruga Bianca i kćer Usoa znajući da je starčevo vrijeme na zemlji isteklo. Svaka bi riječ upućena voljenom čovjeku s njihove strane bila suvišna. Scena je trajala dugo, možda sat, dva. Gospođi Bianci Zuloaga prolazile su mislima slike otprije mnogo godina kada je prvi put vidjela svoga budućeg supruga u sirotinjskom predgrađu Buenos Airesa. Sredovječni Zuloaga, čovjek otmjena držanja, tek je pristigao u zemlju sa Starog kontinenta na kojem se razbuktavao svjetski rat. Bio je bez novaca, tek s jednim koferom punim odjeće i sjećanja. Svoj prvi posao u “obećanoj zemlji” dobio je kod Talijana; posao koji je sasvim sigurno bio ispod njegovih mogućnosti, ali, bio je posao i plaćao se. Radio je namještaj za sirotinju koja je dolazila sa svih strana u nadi da će u velikom gradu biti sreće i za njih. Tu je i upoznao svoju vjernu pratilju Biancu.

O prošlosti u domovini, i o Europi uopće, Patxi nije volio govoriti.

– Izgubili smo rat, a povijest pišu pobjednici – objašnjavao bi Patxi svoju šutnju – i uostalom, Argentina je sada moja domovina.

Vješto je krio osjećaje. Tko zna što je sve taj starac na umoru proživio u svojih trideset i osam europskih godina? Bianca je znala tek da potječe iz stare trgovačke porodice koja je bila potpuno uništena nakon poraza republikanaca u španjolskom građanskom ratu, da je nakon toga više mjeseci proveo u južnoj Francuskoj kod daljih rođaka, a potom godinu dana na Malti. Kako se nije smio vratiti u domovinu (uvijek je koristio riječ patria, nikada Espana) zbog opasnosti da bude zatočen, kao i mnogi drugi koji su se borili protiv caudilla i njegova režima, a rat na kontinentu bio je neizbježan, odlučio se za emigraciju u Argentini.

U drugoj domovini sporo je napredovao. Trebalo mu je jedanaest godina da se probije od izrađivača namještaja, preko trgovačkog predstavnika do upravitelja staračkog doma u otmjenoj četvrti Buenos Airesa. Svojim marom i radom izgradio je prostran dom svojoj obitelji i uvijek je bio spreman pomoći nevoljnicima. Onizak i plećat, no lijepih manira, bio je omiljena osoba u društvu.

A sada je iskustvo cijeloga jednog života bilo pred ugasnućem. Protjecale su njegove posljednje minute. Patxi je sklopio oči. Zadnje riječi što su mu uspjeli pročitati s usana bile su: – Askatasuna, askatasuna…(1)

 

* * *

Juriju je život postao nepodnošljiv. Nije imao novaca za votku u samoposluzi, Gruzijci nisu davali drogu bez čvrste valute, nije imao novaca ni za platna u umjetničkom dućanu. Buljio je u zid svoje sobe-atelijera.

– Da skočim u Nevu, ili što? K vragu, i država, i komunizam, i Lenjin, i Lenjingrad i…

(U priču uskače dobra babuška iz susjedstva!)

– Zdravo budi, Jurij. Nemoj se ljutiti. I nije pametno vikati, znaš, netko nedobronamjeran mogao bi…

– Istinu zboriš, babuška.

– Donijela sam ti malo hrane i dvije jabuke.

– Hvala, hvala. Čime ću ti platiti?

– Bog će platiti, sinko.

Jurij je nakratko ušutio meljući u ustima sardine, luk i kruh. Svakog jutra iznova proklinjao je državu koju mrzi stvorenu u zemlji bez koje ne može. Ustvari, i mogao bi.

Prijepodne je običavao šetati Nevskim prospektom (kako li je uživao u kasnom proljeću!), sastajati se s kolegama i raspravljati. Teme su uvijek bile iste: umjetnost, žene i politika.

Jurij je u njihovu malom kružoku zastupao misao da će ruska kultura jednoga dana prestati s ustupcima sistemu, koji je od njih akademskih umjetnika napravio pismoslikare i portretiste političara.

– Jurij, ne budi naivan. A španjolski i talijanski majstori? Pa svi su oni radili i bili plaćeni od vlastodržaca. Oni koji nisu tako radili, njih povijest nije niti zabilježila. Molim te, sjeti se samo Velazquesa – upozoravala je Tatjana.

– Možda imaš pravo. Ali oni su barem mogli putovati, bili su slobodni…

– Što je umjetniku teže, to bolje za umjetnost.

– Doći će i naše vrijeme.

Jurij se tog poslijepodneva vratio kući i zatekao poruku zataknutu na ulaznim vrata.

U njemu je šturim, službenim tonom stajalo:

Drug-umjetnik Jurij Ivanovič Gerasimov neka se javi u Narodnu galeriju u Lenjingradu dana 16.05.1979. u 9 sati.
Socijalistički pozdrav,
drug A. B. Levinski

– Pa to je sutra! – pomisli Jurij – Što ću odjenuti? Moram nazvati Pjotra da mi hitno vrati bijelu košulju. Te je večeri Jurij Ivanovič Gerasimov legao rano. San mu nije dolazio na oči. Sutra nije smio zakasniti, a ujutro prije polaska trebao je još posuditi rubalj za povratnu kartu do galerije i doručak.

– Dobro jutro, ja sam…

– Znam, drug Jurij Ivanovič Gerasimov. Sjednite. Ja sam Levinski. Dakle, vidite, ja već tri-četiri godine pratim Vaš rad, dakle, pet skupnih i dvije samostalne izložbe i mislim da će naša galerija u najskorije vrijeme otkupiti, osim ako joj u međuvremenu ne želite darovati, neka Vaša djela. Radi se o nekoliko ulja i jednoj skulpturi za koje držim da su jedinstveni… Osim toga, naša će galerija na jesen gostovati u Rimu, a potom i u Torinu i Veneciji, a dvojica umjetnika bit će i u sastavu naše šesteročlane delegacije.

Juriju najednom prostruji mislima: Mogao bih vidjeti Italiju!

– Znate, druže Levinski, ja sam se spreman odreći nekih svojih djela u korist naše Narodne galerije. Možda jedino, kako nemam drugog zaposlenja, da mi se odobri neka manja svota za nabavku umjetničkih potrepština. Platna, laneno ulje, terpentin, nešto boja i možda koji arak grafičkog papira – mucao je Jurij.

– Naravno, naravno. Izvolite, uzmite karton za nabavu i zapišite sve što Vam treba od umjetničkog materijala. Sve ćemo dopremiti u atelijer. A isplatit ćemo Vam u računovodstvu i tristo rubalja na ime akontacije za životne troškove idućih šest mjeseci.

– Haluciniram li? – pomisli Jurij, te se prihvati olovke i počne ispunjavati nabavni karton. Za to vrijeme Levinski je ispisivao cedulju na kojoj je stajalo da se drugu Juriju na ime akontacije za životne troškove ima isplatiti u gotovu novcu tristo rubalja. Drug-upravitelj galerije Levinski potom je nazvao računovodstvo i usmeno potvrdio da je dan nalog za isplatu.

– Bilo mi je drago, druže Gerasimov – otpratio je Levinski Jurija do izlaza – i nadam se da će naša umjetnost konačno zauzeti mjesto koje joj pripada u svjetskim razmjerima.

– Baš me briga – pomisli Jurij – dobio sam novac i novi materijal. A možda, Italija…

Zbogom bijedo!

Prvo je Jurij odjurio u trgovinu u blizini svoje kuće. Iako izbor proizvoda nije bio velik, gurao je u košaru sve što bi dohvatio. Cijene uopće nije gledao, samo je tovario. Pred trgovinom je pozvao taksi kako bi sve te stvari odvezao kući.

Pokucao je dobroj babuški preko puta, spustio joj u predsoblje karton pun raznih namirnica i zamolio je da mu očisti atelijer.

– No, Jurij, što se dogodilo?

– Bako, postao sam poznat slikar. Narodna galerija će izložiti više mojih radova, a možda ću i putovati.

– Krasnih li vijesti! I sve to možeš, a da nisi član Partije?

– Jasno, ja sam umjetnik. U-m-j-e-t-n-i-k. Nama ne treba Partija!

Izvukao je dvadeset rubalja i dao starici.

– Kupi si nešto lijepo, Olja Petrovna.

– Jurij moj, nikada nisi znao čuvati novac.

– Zato tebe imam, babuška.

Navečer se skupilo malo društvo kod umjetnika Gerasimova. Nitko ne bi povjerovao u njegove riječi o jutrošnjem događaju u Narodnoj galeriji da nije pokazao poništenu isplatnicu na tristo rubalja s potpisom Levinskog.

Krenule su zdravice. Pila se votka, pa biljni likeri, gruzijski konjak, neka jeftina ukrajinska vina, pa ponovo votka. Atmosfera je bila dobrano podgrijana. Pijana i zadimljena. Umjetnička zavist načas se popustila i ustupila mjesto blebetanjima o općim stvarima kao što su sloboda izražavanja, umjetničko pobratimstvo, pojam Boga-kreatora i božanskog nadahnuća.

Pričalo se glasno, nekad i vikalo, alkohol je ovladao mislima i udovima kružoka. Netko je recitirao pjesme Vladimira Visockog. Odjednom netko primijeti da je Jurij nestao.

– Gdje si gazda? Gdje se skrivaš? Daj…

Nastala je potraga. U kupaonici su zatečeni Maša i Igor u intimnoj pozi, na balkonu su viđena dvojica nepoznatih mladića s čašama u rukama. Izašli su na hodnik i pokucali susjedima.

– Ne, nije ovdje. Kako se usuđujete tako kasno smetati poštene radne ljude? – pjenio se debeli čovječoliki krumpir.

Niti babuška preko puta Jurijeva stana nije ga vidjela. Krenuli su stubištem kat niže.

– Evo ga, Jurij, ljudi, pomoć! – vrištala je Tatjana.

Jurij je ležao na leđima, ispružen i pomalo plavičast u licu. Nije se micao.

– Hitna, zovite hitnu!

Društvo se sjurilo na međukat. Buljili su u ukočeno Jurijevo tijelo i čekali kola prve pomoći. Igor je sišao pred zgradu kako bi što brže uputio liječnike na pravo mjesto. Za desetak minuta Jurij Ivanovič Gerasimov unesen je u ambulantna kola koja su zavijajući parala proljetnu lenjingradsku noć.

 

* * *

Dr. Henry Hooker popravljao je kravatu i posljednji se put pogledao u ogledalo u predvorju prije nego je izašao iz kuće. Ta je večer bila osobito važna u njegovom životu. Bio je počasni gost liječničkoga kongresa u Aucklandu.

Kako je po prirodi bio vrlo pedantan, znao je da mu do Centra Victoria treba točno dvadesetipet minuta vožnje automobilom, uračunavši i uobičajenu poslijepodnevnu gužvu na cesti. Sjeo je u novi automobil i krenuo prema odredištu. Dr. Hooker je na kongresu trebao održati duže predavanje o projektu koji je vodio sa skupinom kolega posljednje dvije godine. Bio je jedan od najperspektivnijih okulista Novog Zelanda, a često je putovao u SAD i Japan.

Odmah na ulazu u Centar Victoria dočekao ga je kolega iz istraživačkog tima s lošim vijestima.

– Henry, upravo su javili da je Nora imala saobraćajnu nesreću. Ništa strašno, ali nemamo podatke o njezinom dijelu laboratorijskih istraživanja.

– Što ćemo sada? – upitao je dr. Hooker.

– Možemo odgoditi naše predavanje za sat vremena, ustvari, održati ga poslije pauze. Tako bi imali vremena doći do Norinih mapa – predlagao je dr. Biggs.

– Frank, mislim da je u tom slučaju najbolje da u pauzi odem svojoj kući po kopije rezultata – kazao je Hooker.

– U redu, krenimo sada u dvoranu. Nijemci samo što nisu započeli svoje predavanje.

Ušli su u prostoriju ispunjenu do posljednjega mjesta. Henry je sa smiješkom otpozdravljao kolegama cijelo vrijeme zapravo misleći hoće li se na vrijeme stići vratiti s kopijama njihovih posljednjih laboratorijskih okrića. Nakon Nijemaca za katedru su izašli Australijanci, dr. Brown i dr. Carpenter, a potom Poljaci. Dr. Hooker napustio je dvoranu prije nego su završili izlaganja i žurno se uputio k parkiralištu.

Vozio je mnogo brže nego obično. Žalio je što će propustiti najzanimljiviji dio svih liječničkih kongresa – onaj neformalni, s koktelom i zakuskom. No, ipak se osjećao dužnim, kao prvi čovjek tima, predstaviti cjelokupan dvogodišnji rad o mikrokirurgiji zjenice.

– Zašto nisam odmah ponio svu dokumentaciju? Ali, tko bi mogao znati da će Nora stradati samo sat vremena prije kongresa? – mislio je Henry.

Uključio je vijesti na radiju.

… Očekuje se poboljšanje vremena. Hladna fronta će zaobići Sjeverni otok, ali će zato na Južnom otoku doći do znatnijeg sniženja temperature. Vjetar umjereno jak do jak, jugoistočnoga smjera. Bile su to vijesti. U nastavku programa idućih pola sata slušat ćete maorske pjesme u izvođe…

Isključio je radio. Nervozno je pogledao na sat.

– Dobro je – pomisli – ima vremena. Mape s ispisima su u radnoj sobi pokraj računala.

Kako se približavao svojoj četvrti promet je bivao sve rjeđi. S ceste je dobro vidio ocean koji se pjenio i nebo boje sive poput olova. U daljini se nazirala svjetlost svjetionika okrenutih pučini.

Stigao je. Zaustavio je automobil uz rub ceste i potrčao preko travnjaka prema kući. U ruci je držao ključ. Hitro je otvorio vrata, upalio svjetlo i krenuo na kat. Vrata radne sobe bila su otvorena.

– Nisam li ih zatvorio? – pomisli Henry.

Gurnuo je vrata i stao ukopan. Njegova radna soba bila je potpuno ispreturana.

– Provala! – sine mu u trenutku.

Požurio je prema telefonu u hodniku, no pred njega iskočiše dvojica nepoznatih tipova. Niži je držao ukradene dragocjenosti, dok je krupniji u ruci stezao metalnu šipku. Dr. Henry Hooker otvorio je usta, no snažan se udarac zaustavio na njegovom čelu prije nego je išta izustio.

 

* * *

Patxi Zuloaga, Jurij Ivanovič Gerasimov i dr. Henry Hooker umrli su 17.5.1979.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.