Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

ALBANSKA NEVJESTA

 

Ovo je sasvim obična priča o albanskim planinama i ljudima. Ljeta tisućudevetstoosamdesetineke nakon listanja Kanuna Leke Dukađinija i još nekih starih knjiga, zaputih se kao mladi antropolog upoznati jedan drugačiji svijet. O, kako mi se bajkovitim tada učiniše tamne gudure, magloviti vrhunci Prokletija i seoski život gorštaka! Nepomućeni mir vladao je svuda uokolo.

Vodio sam dnevnik, uredno fotografirao i bilježio i najmanje sitnice poput kakvoga nebitnog, dosadnog birokrata. Domaćini uvijek ljubazni; katolici što primaju dalekog gosta iste vjere, a muhamedanci jer je Alahu svaki putnik drag. Biti dobar domaćin ovdje je starije od svake vjere. Jer, kako inače preživjeti u ovim planinama?

Nalazili smo se tri sata hoda udaljeni od najbližeg sela kad se nebo smračilo i počela ljetna oluja. Dječak vodič, očito preplašen, pomolio se poluglasno i rekao da negdje u blizini moraju biti katuni. Skrenusmo s puta… Naleti kiše bivali su sve jači; upravo je bilo bolno udaranje kapi po licu. Vjetar je žestoko šibao tako da sam se teško borio za dah. Odjednom spoznaja: izgubio sam se! Osjećaj nelagode i straha. Počeo sam lutati, grozničavo misleći kuda da krenem, gdje da se sklonim, kako prenoćiti… Dovukao sam se, mokar do kostiju, pod krošnju nekoga povećeg stabla na rubu šumskog proplanka i namjestivši ranac pod glavu, iscrpljen zaspao. Te noći imao sam čudne snove.

Hodao sam beskrajnim mračnim hodnicima natkrivenog labirinta. Bio sam strašno umoran. Na mjestima gdje su se hodnici račvali stajala je uvijek jedna ista prekrasna djevojka obasjana svjetlošću. Kao da je bila iz nekoga drugog svijeta, gledala je kroz mene, mrmljala je sebi u bradu riječi nekoga nerazumljivog jezika. Scena se uvijek ponavljala – ja bih dolazio do djevojke, ona me uopće nije primjećivala, pitao bih kojim putom da krenem, no ona ne bi odgovarala. Jedino što se mijenjalo bila je boja njenih očiju. Čas je bila prozirno plava, poput vode iznad pješčanog morskog dna, pa crna, tako mračna da se nisu raspoznavale zjenice, čas zelena poput mlade bukove šume, pa boje jantara, pa baskijski siva… Nakon nekog vremena nisam mogao ići dalje. Legao sam i zaspao.

Probudilo me udaranje klepki. Stado ovaca raspršilo se po lazu, psi lajaše i konačno ugledah i ljudska bića, dva pastira s dugim štapovima kako mi prilaze. Isprva me nepovjerljivo pogledaše nešto došaptavajući jedan drugome, a onda se nasmijaše i obratiše mi se. Krenuh s njima u selo. Bližila se sredina kolovoza, pa se pastiri počeše spuštati s najviših pašnjaka da u svojim selima s mnogobrojnom rodbinom slave najveći ljetni blagdan. Udomio me starješina sela, postariji čovjek koji je bio i sudac, i pravnik, i svećenik, i pisac, i onaj čija se volja ovdje poštuje. Njegovi sinovi pokazali su mi brze planinske potoke gdje su lovili ribu rukama, gorske vrhunce s jamama gdje se snijeg nikada ne topi, hladne pećine u kojima su se skrivali njihovi preci za turskih napada, koru drveta od koje se dobiva slatki sok, kazivali legende vezane uz pojedina mjesta i nazive i još mnogo meni novih stvari. Ipak, najvažniji događaj koji je cijelo selo iščekivalo bilo je slavlje u čast Bogorodice, dana kada se na obalama obližnjih gorskih jezera nađu svi seljani okruga, neki udaljeni i satima hoda odavde. To je dan okupljanja, prijateljstva i blagosti, što nije uvijek odlika surovog života gorštaka, dan trgovine, obilaženja znanaca, ukratko godišnja razmjena vijesti i darova. To je jedini dan u godini kada svećenik iz Plava pješači sa svojom pastvom i drži misu na obali jezera pod vedrim nebom Božjim. Jer, ovdje nikada nije bilo crkve, samo vjere. Poslijepodne se stariji povuku u sjenu i dugo i naširoko pričaju, a mlađi, djevojke posebno, momci posebno odlaze svaki na svoju obalu jezera, dobro sakriveni od uzajamnih pogleda. Poneki odvažniji parovi pobjegli bi zajedno na neko samo njima znano tajno mjesto, no toga dana i ono što se saznalo, opraštalo se. Predvečer bi se zapalili krjesovi, plesalo šote, a ražnjevi se vrtjeli do kasno u noć. Za vrijeme trajanja misnog slavlja, žamor stotina ljudi stapao se u jedan glas ponavljajući molitvu. A onda je fra Gjergji zapjevao, rukama pozivajući svoje stado da mu se pridruži.

Obilazio sam u polukrugovima vjernike. Odjednom, bijah privučen nekim toplim glasom. Vidjeh nju! Odmah sam ju prepoznao. Uvojci njene duge, svijetle kose padali su joj niz leđa dok je pjevala. Kakve li oči ima danas, prvo pomislih, nestrpljivo očekujući kada će se okrenuti. Ne izdržah, već potrčah u gomilu ravno prema njoj. Neka djeca su mi se smijala, žene smetale na putu, ali ipak, probijao sam se. No, kada sam došao do mjesta gdje sam je ugledao, više je nije bilo! Pričekao sam da ljudi završe s pobožnim pjesmama, ne želeći im prekidati svetkovanje. Nervozno sam pitao kuda je otišla djevojka koja je najljepše pjevala. Starice su me začuđeno gledale, muškarci se smračiše i svi mi uglas odgovoriše da tu nije bilo nikakve djevojke, da se svi međusobno poznaju i da nitko nije nigdje nestao. Jedan mladić je dobacio da mi je vjerojatno podnevno sunce udarilo u glavu, pa mi se pričinja. Bio sam zbunjen i iznenada osamljen. Uistinu, ne zna se kada smo budni, a kada sanjamo.

Sutradan, za prvim jutarnjim obrokom, ispripovjedih kućedomaćinu što mi se dogodilo i upitah ga za savjet. Im‚ priča, kazuje mi on, u koje je teško povjerovati, ako čovjek ne živi s ovim planinama i ljudima. Mome djedu pričali su njegovi stari, da je u davna vremena baš tu, poviše prijevoja Malo pojilo bio zaselak u kojem je živjela prelijepa Teuta, kći pastira kojemu je Bog tek u zalazu života podario dvoje djece. O njenoj dobroti i ljepoti nadaleko se pričalo. Ljudi su dolazili sa svih strana, čak i iz Skadra i Peći da vide prekrasno dijete. Svi su ostajali zapanjeni Teutinim očima kojih se boja mijenjala prema godišnjim dobima i dobu dana i bijahu uvjereni da su se ovdje više sile poigrale s prirodom. Kad je Teuta navršila petnaestu, mnogi se ugledni gorštaci iz okolnih sela, trgovci iz Kotora i Skadra, pjesnici, pa čak i jedan bivši monah koji je napustio vjeru nakon što je vidio ubavicu, zaputiše starom Leki noseći basnoslovna blaga proseći ruku njegove kćeri. Stari otac odbijao je redom sve prosce, nadajući se da će tako barem još koju godinu poživjeti sretno sa svojom djecom. No, po starom nepisanom običaju ovih krajeva dok je s majkom vješala rublje, djevojku je za nevjestu ugrabio starješina lokalnog fisa, kojem su dvije žene umrle ne rodivši sina. Maliqi, tako se zvaše starješina, bio je ratnik cijenjen zbog hrabrosti u borbi s Turcima, ali ne omiljen među suseljanima zbog svoje grubosti i bezobzirnosti. Jašući prema svome domu udaljenom nekoliko sati jahanja, Maliqi je zastao pokraj jezera da se odmori i okrijepi. Bio je dobro raspoložen; ta, oteo je najljepšu djevojku sebi za nevjestu, ona će mu sigurno roditi muško dijete i biti mu ugodno društvo za stare dane.

Međutim, njegova pohota i naglost nisu mu dopustili da sačeka vjenčanje, već se pod vedrim nebom bacio na krasoticu. No, Teuta se spretno istrgnula iz njegovih ruku i potrčala razderane košulje prema jezeru. Zagazila je u vodu i počela plakati misleći samo na oca i majku. Nasilnik je ustuknuo, zbunjen činjenicom da Teuta plače, jer bilo je znano da ona nikada u životu, čak ni kao dijete, nije plakala. Nasilnik je preklinjao i molio djevojku da se vrati na obalu, no ona tako obeščašćena radije je izabrala smrt. Onog trenutka kad je njeno tijelo nestalo u hladnoj vodi, nebo je za njom plakalo punih deset dana. Bijaše to najveća kiša u posljednjih dvjesto godina, a ljudi događaje počeše dijeliti na one prije i poslije velike kiše. Planinske bujice što su tutnjile i nosile sve pred sobom stvorile su u tih deset dana još jedno gorsko jezero, tik uz ono u kojem je nestala lijepa djevojka.

Nazvaše ljudi ta jezera Teutine oči, jer, bila su prelijepa i bistra, i što je još važnije bila su pravo blago jer niti za najveće ljetne žege nikada nisu presušila. Očajan zbog gubitka Teute, otmičar je poludio i ustrijelio se puškom na mjestu gdje je nasrnuo na nesuđenu nevjestu. Stari ljudi kažu da je Teutin duh nastavio lutati oko ovih naših jezera i da se ponekad može vidjeti za vrijeme velikih kiša, baš kao onda kad je nestala u jezeru…

I te noći, kao i mnogih drugih sanjao sam albansku nevjestu.

Svima je bila daleka. U mraku sobe spoznao sam da tjelesnost unakazuje ljubav. Izgubio sam putem sve bilješke, fotografije, zapise…

Oni ionako nisu važni. Ostala mi je u sjećanju tek ova priča. Možda ovo i nije sasvim obična priča o albanskim planinama i ljudima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.