Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

BASKIJSKI DANI, ANDALUZIJSKE NOĆI

 

Što znate o Andaluziji, dalekoj, uvijek žednoj zemlji? I kakve ona ima veze s Baskijom, kraju gdje niti Bog u proljeće ne dolazi bez kišobrana?

Zbilo se to u vrijeme mojih proljetnih lutanja, ne tako davno, dok još nisam shvaćao koliko volim grad u kome sam odrastao. Nakon hodočašća po birtijama i točionicama pića, usput naravno razmijenivši životna iskustva na relaciji Bilbao-Zagreb, smjestio sam se s Javijem u nekoj rupi na kraju grada. Unutra je bilo živo. Tog prijepodneva pričali smo o Baskiji u građanskom ratu gledajući grad s okolnih brda, a Javi se upinjao da mi objasni strategiju republikanaca neposredno prije poraza. Zidovi, inventar i lica ljudi u baru kao da se nisu promijenili od prolaska Francovih četa ulicom Zorrozaure prije nekih pedesetak godina. Tek je TV između redova polupraznih boca davao neku informaciju o našem vremenu. Starci su se vrpoljili komentirajući nogometnu utakmicu, vikali, povremeno mahnito gestikulirali zanijeti čarima igre, očito u njima kućnoj atmosferi. Promatrali smo ih i tek bi s vremena na vrijeme mahnuli konobaru: !Cerveza! – a ovaj bi usporeno, no uvijek srdačno donosio nove količine piva. Za jednim od stolova mudri kartaši, koji već po navici svakodnevno dolaze galamiti, pijuckati i dočekati ovdje vrijeme za počinak pogledavali su nas sumnjičavo, kao uljeze koji su poremetili bučnu intimu ovoga skrovitog mjesta.

Već smo i pomalo počeli zaboravljati razlog zbog kojeg smo ovdje, kada se na vratima pojavila Arantxa koju smo čekali, i Pilar, za koju nismo ni znali da postoji. Dok su prilazile našem stolu, pogled mi se zadržao na dugim prstima plahe Pilar. Prva asocijacija pritom bješe mi kako li ta žena, jer tek kasnije sam spoznao da je dijete, mora lijepo izgledati u kuhinji, zavrnutih rukava, bujne crne kose sapletene u punđu, bisernih zubiju i vrška jezika koji kuša hranu dok je cijeli prizor obavijen mističnim oblacima iz lonaca! Iz misli me povratila toplina njene ruke.

– Oprostite, kasnim, da me Pilar nije dovezla ne znam kada bih stigla – ispričavala se Arantxa. Moj pogled bio je prikovan za novu znanicu. Razgovor je puzao; kako je bilo na poslu, što ćemo sutra, hoćemo li još noćas negdje izaći.

Pilar je veselih očiju i sa smiješkom koji joj nikad (osim možda jednom dva tjedna kasnije) nije silazio s umorna lica pokušavala izreći svoje misli na engleskom. Govorila je nekakvu mješavinu ponekad pogledom tražeći Arantxu za asistenciju oko riječi koje se ne može sjetiti.

– If you want, you can speak Spanish to me – hrabrio sam je – but slowly, please, without three hundred words per minute!

– Really? – iznenadila se.

– Sí, yo he hablado Espanol.

Pilar se smijala: – Yes, sure, but which Spanish words do you know, Roberto?

Prihvatio sam izazov i počeo nabrajati dodajući uz svaku riječ i svoj komentar, a Arantxa i Javi bi napominjali da poznajem i neke alkoholno-semantičke nijanse: cerveza – beer, cana – tiny beer, manana – tomorrow, very important word, tortilla is tortilla, adiós – bok!, tiempo – time, !hola! – hi!, pinchos – sandwiches, senor – mister…

– Do you want to hear some Basque words? Euskera? Gizonak, bat, etxea, gora ETA!

– Hej…

Pilarine bujica smijeha strovaljivale su se preko stola, padale dolje, a onda se odbijale od podnih pločica i raspršivale prostorijom. Niti Javi niti Arantxa nisu se mogli obuzdati pred mojim budalašenjem.

– Sí, tú eres genio. You can became a barmen… or if you add few more words like luna, dolor, én el corazón, grande amor, corrida, naranjas, camino, guerra you can start to write poesía in castillano.

Atmosfera je bila opuštena, svi smo govorili više-manje gluposti. Pilar je pričala na svoj lijep način o studiju kemije, filmovima, sestrama, njenoj dalekoj Andaluziji i olupini od auta s kojim ima samo problema. Meni žuti citroŽn uopće nije izgledao tako loše. Analizirali smo filmove koje smo oboje gledali, komentirali Almodóvara, a negdje u primozgu lebdjela mi je misao da i ovaj kadar u kome nas sada zatječe Onaj gore mora biti još luđi. Arantxa i Javi, pospani i umorni od osmogodišnje ljubavi, piva i čekanja boljeg sutra, trljaju oči i zijevaju, a Pilar i ja, tek na početku slutnje neke moguće veze pričamo neumorno, uopće ne primjećujući da je oko nas sve opustjelo i zamrlo. I bučni starci i konobari nestadoše u potrazi za snom.

Sutradan smo se sastali u staroj četvrti Bilbaoa uskih uličica s teškim mirisom prohujalih stoljeća uvučenih u kamen. Nije bilo mnogo ljudi, kišilo je dosadno kao što to zna jedino u Baskiji s proljeća. Stisnuti pod malim kišobranom, nozdrva punih njena izluđujućeg mirisa i s povjetarcem pod pazuhom žurili smo u neku galeriju. Sjećam se, bila je subota, ne odviše topla. Mladi slikari koji su otkrili istinski smisao svijeta; koktel, mudre face i govorancija, violončelo; sve u svemu dosada. Zapravo, sve osim nje, bilo je dosada.

– Konju – ponavljao sam u sebi cijelo vrijeme – samo se kreteni zaljubljuju poslije dvadesete. Bila je to davno proćućena misao mog prijatelja Darka.

U jednom trenu, ni danas ne znam je li bilo povoda tome ili ne, dok smo gledali ulja s nekim očito neuhvatljivim porukama, poljubio sam Pilar sa strane u vrat.

– Sorry, I’m losing my control.

– I already lost mine – nasmiješila se s olakšanjem, uhvatila me za ruku i povela kući. Vozila je luđački šuteći tijekom vožnje. Sjećam se jedino da sam žmirio pri ulascima u raskrižja. Parkiralište, ulazna vrata, stubište, opet vrata, napokon hodnik! – nismo stigli do kreveta. Strast divljaka.

Te noći oživljavali smo duh vruće Andaluzije ispreplićući svoja tijela na škripavom krevetu njene studentske sobe. Imala je duše moja Pilar. Tamna i vatrena poput Ciganke, a opet podatna i nježna, stenjala je: -!Más, más…!

Rušili smo poretke svjetova prekidajući vođenje ljubavi tek radi odlaska do kuhinje po kruh, vino, čokoladu, ili što bismo već pronašli. Satima je vani kiša uporno bubnjala baš kao i požuda u našim tijelima. Pilar je blistala poput zadovoljne ženke dok je, odjevena u nebo, sakupljala našu odjeću po stanu.

– Mogli bismo nešto toplo pojesti – bila je prva kompletna rečenica koju je Pilar izgovorila od one fatalne jučerašnje – “izgubila sam kontrolu”.

Još uvijek kotrljajućim citroŽnom odvezli smo se do restorana izvan grada. Osjećao sam se priglupo u trapericama kraj graciozne crnke u večernjoj haljini. Usto, bio sam siguran da će ona platiti večeru.

– Hej, mogli smo pozvati Arantxu i Javija. Ipak su oni “krivi” što smo mi ovdje zajedno! – primijetih.

– O.K. Ti zovi Javiera, izvuci ga kako znaš, a ja ću proučiti jelovnik s biokemijske strane da vidimo kakva će nam večera najbolje odgovarati nakon svega.

Javi je podigao slušalicu nakon što je telefon drugi put zazvonio; bio je uzrujan i olakšan istodobno.

– Čovječe, gdje si? Zašto se ne javljaš? Već sam pomislio da su te oni Marokanci iz parte vieje drmnuli po glavi i da svojim nesebičnim tijelom hraniš gladne ribe Biskajskog zaljeva! Jebote, nemoj mi to više raditi! – bile su želje i pozdravi koje mi je žicom slao Javi.

– Sve je pod kontrolom, dođi s curom na večeru. Pilar i ja vas čekamo u “Đavoljem repu”. Znaš mjesto? Dolje na obali… I uzmi malo one svoje čokolade ili trave, svejedno. Da li sam dobro spavao? Ma uopće nisam spavao! Zajebavaš, priznaj. Dolazi! Bok!

Uskoro je društvo opet bilo na okupu. Mala Pi, kako sam je počeo zvati nemajući pritom nikakvih matematičkih primisli, već čisto kraćenja radi, brbljala je više nego zadnji put. Arantxa mi je saučesnički namigivala očito shvaćajući otkuda takav polet njenoj kolegici. Večer se kotrljala hedonistički izvjesno. Bili su to oni ugodni trenuci koje čovjek pamti i kada mu u životu ne ide najbolje. Dobra hrana i vino, šetnja uz obalu, žena koja luduje za tvojim glupostima, što više poželjeti? Dugo smo pričali o epistemologiji i Javijevu prvom profesoru filozofije koji je pušio isključivo kubanske cigare isključivo iz uvjerenja, bacao najteža ontološka pitanja pred zabezeknute gimnazijalce, vozio motor iz Drugoga svjetskog rata, a sve vrste dlaka na glavi kratio jednom godišnje. Komadi su se cerekali, ali mi se nismo dali smesti. Onda je Javi, krećući prema autima, smotao jednu podužu i dodajući mi dobacio: – Pi je draga. Sretan si, ha?

Djevojke su se odvezle u Pilarinu smjeru, a Javi i ja smo otišli po moje stvari, čineći time i posljednji od obreda prijelaza iz jednog obitavališta u drugo. Kod Pi smo popili i preostale dvije boce vina, kako je to dobro zapazila Amaia nekoliko dana kasnije našavši boce na balkonu. Djevojke su uvijek nabavljale vino kod svećenika u susjedstvu. Javi i draga mu, uz dobru ispriku da je sutra radni dan, ostaviše nas same…

Buđenje u stranom gradu, stranoj zemlji, novom stanu. Tek sada primjećujem tapete s čudnim uzorkom. Izvlačim se iz plahti, usporeno razmišljam o odlasku do toaleta. Na vratima sobe stajala je poruka:

Roberto Veliki!
Otišla sam na fakultet. Vraćam se do 13:00.
Ako izlaziš, rezervni ključ je u ladici kuhinjskoga stola.
Volim te i dok hrčeš!
3,14
P.S. Danas će se pojaviti Amaia i María, cimerice.
Budi dobar!

Frižider-kada-krevet bješe moj itinerer toga jutra. Upoznao sam Amaiu, bujnu Baskijku koja je zinula, na sreću ne i vrisnula, vidjevši neznanca kako se rastapa u njenoj kadi. Pitala me kasnije jesam li Englez ili Amerikanac. Valjda drugi stranci nemaju običaj zalaziti po kupaonicama…

– Ne znam, budim se svakog jutra i razmišljam na kojem jeziku da progovorim, no, uglavnom to činim na hrvatskom.

Slijedili su dani opuštanja. Pilar me vodila po gradu, u duge šetnje uz obalu, pričala mi o plantažama naranči, usijanoj zemlji, vrućim danima i tek nešto svježijim noćima.

– Tamo se živi! – uzdisala je – ali nema posla. Sjever-Jug, Zapad-Istok, znaš već tu priču. Ali moramo otići u Sevilju, da vidiš ulicu moga djetinjstva, a poslije možemo na obalu, bilo gdje… hoćeš li?

Šutio sam. Snivali smo na javi snove o Andaluziji. Ponekad bih se noću budio stisnut uz toplu Pilar mokar od našeg znoja, a na zidu bi drhtale tako žive slike iz njenih priča. Volio sam njene priče. I njen znoj.

Andaluzija… Zemlja kojoj su Vandali ostavili ime i žestinu, Mauri prekrasne čipke u kamenu i duboke ženske oči, a Cigani gitare i sjeme slobode.

Na kraju Pilar i ja nismo otišli nikamo. Zaputio sam se s Javijem jednog jutra u novu skitnju i više se nisam vraćao. Nekoliko godina kasnije, u gradu na dalekom Sjeveru, u koji me slučaj doveo, pitali su me jesam li bio u Andaluziji?

– Ne, nisam, ali sjećam se te zemlje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.