Tkači snova : stare i nove priče | Robert Mlinarec

KAKO SAM POSTAO CRNOGORAC

 

Vaša Ekselencijo,

u mladosti, Boga mi, ni slutiti nijesam mogao da ću jednoga dana postati Crnogorac. Izložiću Vam svoj predmet kako valja, polako i po redu. Mnogijeh se već noći mučim, slabo oka sklapam, nesanica kuca o prozore. Dugo i predugo vremena mišljah što je za Crnogorca najsuštinskije i zaključih: da bude ratnik, da bude pjesnik ili barem da umije lijepo pripovijedati, da svoju lozu zna, da zna ljudovati i da ima čast!

O ratničkoj prošlosti naše porodice vazda svijetla obraza ne bi mogao mnogo detalja iznijeti. Kazaću vam ono što su i meni kazali. Moj prađed po majčinoj strani, imenom Mihajlo prezimenom Grinčenko, Ukrajinac po rođenju, imao je ponajviše vojničkog iskustva od starih. Borio se hrabro u Galiciji za Prvog velikog rata, a poslije i za Cara i Otadžbinu sve dok Crveni nijesu proćerali Bijele. Časnim uzmakom, noseći sa sobom samo ikonu porodičnog sveca i vjeru u Cara i Boga, napuštio je sa jedinicom svoje rodno selo nedaleko Odese koje nikada više za ovozemaljskoga života neće viđeti. Mada se borio časno dalje od čina poručnika nije doćerao, jer vojna nije dovoljno dugo potrajala. Ostali od starih, Jakob, Ivan i Stjepan boriše se upravo toliko koliko su morali za Austro-Ugarsku. No, mislim da nijesam u krivu ako kažem da je najvažnije da su svi muški za službu sposobni bili i da nikada u porodici samoubistava i poluđelih nije bilo.

Franjo, đed moj po očevoj lozi, mesar, trgovački pomoćnik i tramvajac prije Drugog rata, porodična je svijetla tačka i po činu najviši. Kad je Njemac krenuo prema Balkanu i porobio našu zemlju, đeda su k’o nižeg starojugoslovenskog oficira zarobili i otpremili u logor na severu Đermanije. No, njegovo snažno međimursko korijenje, koje ni Mađari nijesu ušpjeli kroz vjekove salomiti, učinilo je da on sam pobježe iz logora i pješice se vrati na slovenski Jug. I kud neg’ pravo u partizane jer je ponad svega volio čist vazduh, planine i ribolov. Prigrliše druga Franju drugovi partizani i vremenom on postade politički komesar, a do kraja rata i major Jugoslovenske armije. Hrabro se tukao s okupatorom (valjda mi k’o đetetu nije lagao!), ali nijesam siguran koje je ofenzive odradio. Ali ni njemu uniforma ne bješe suđena. Tek što je rat završio kao pobjednik, sliku u majorskoj uniformi objesio je u spavaću sobu i postao Titov tajni policajac, u civilu, a ti su kažu, najopasniji. Spremno se uključio u obnovu zemlje i sa Stankom, koja je ipak uradila većinu posla, izrodio dva sina i dvije ženskinje. E, mlađi od te dvojice, rođen dva mjeseca prije kraja Drugog rata moj je otac i on je dogurao do čina rezervnog kapetana. Lično moram da priznam da sam u neku ruku podbačio, jer nikada nijesam, osim pionirske kao dijete, volio nijednu uniformu. U oficirsku a bogami, ni u političku se školu nijesam otputio, jer sam vazda bio skloniji, da prostite, zajebanciji, nego pušci. Ipak, odslužio sam dvije vojske do svoje tridesete, a u našoj kući navijek su bile spremne barem dvije-tri duge cijevi, nekoliko revolvera, a hladno oružje mi i ne brojimo. Važno je čovjek svoju lozu zna, otkad je i otkud je. Mislio sam dosta o svojim starima, đedovima i prađedovima, od kojeg sam dobio gen za koju stvar. Možda je red da ovđe, istine radi, pomenem i đeda Vinka kome je Dioniz bio naročito sklon i kome ponajviše trebam da zahvalim na crnogorskom stasu, a koji je umio sve vojske da izbjegne i najžešći rat u miru uz vino i žene provede. Mada je rođen na selu u mnogobrojnoj porodici, vazda je bio pravi gospodin i lijepo se nosio. Kad je krenuo Drugi rat viđe đed Vinko da se nema kud, il’ u partizane il’ u ustaše, a on pravo u Treći Rajh. Sve muško na frontu, a nema ko da mijesi hljeb. A to je jedino u životu, osim da ganja žensko i pije vino, umio. I mijesio je đed Vinko energično i hljebove i đevojačke dojke, sređivao pekarice, poštarice, konobarice i cvjećarice. Čak je, kažu, i jednu slavensko-đermansku granu ostavio negđe u Lincu. Biće da im je popravio krv. Nijesam to dalje istraživao, ali sigurno znam da se đed u Jugoslaviju povratio čim je rat skončao i nastavio da mijesi hljebove, a valjda i dojke, sve do penzionisanja. Eto, to bi ukratko bilo o ratničkoj prošlosti naše porodice.

E, i ovo! Kako nijesam dovoljno u davninu zalazio, dodajem i da je izvjesno da moji nijesu s Brankovićima jahali na Kosovu, jer su u ono doba stari bili vodeničari na Muri.

Od drugijeh bitnih i Vašoj Ekselenciji zanimljivih stvari koje se tiču porodične vrsnoće, možda presudnih za moj predmet, i koja mnogo govori o soju naše porodice, moram da pomenem prababu po očevoj strani Mariju đevojačkog prezimena Đermadi rođenu 1887. koja je toliko mliječna bila da je uz svojih desetoro godinama dojila i svu ostalu đecu u selu. Istina živa! Mlijeko joj do groba stalo nije!

O jeziku dukljanskom imam najvisočije mišljenje, ta i s‚m sam crnogorskim jezikom govorio od rođenja, ali nijesam to znao dok mi Domaš jednom ne kaza:

– Vidiš da umiješ po naški zboriti!

Priznajem, mnogo sam čitao. Od đetinjstva pamtim stihove što su hrvatski, no mi nekako na crnogorsku vuku:

Oro gnijezdo vrh timora vije
Jer slobode u ravnici nije.

Njegoša sam dvaput skroz pročitao, a barem desetinu stihova umijem naizust kazati. Neke sam pisce i uživo viđao, a najviše cijenim i nekoliko sam puta čitao Monigrene, ponajvećeg i rasnog dukljanskog romanopisca koji se vazda predstavlja pjesnikom. Biće da mu je lakše u jedno veče izrecitovati pregršt pjesama, negoli pročitati roman. Ima i drugijeh viđenih pismenih glava, nego, mnogi se crnogorski pisci u prošlosti srpskoj prisloniše grani, a kako nijesam siguran koji su u milosti, a koji u nemilosti vlasti, radije ih, iz diplomatskijeh razloga, ne bi pominjao.

Stara petersburška škola još je uvijek prisutna među viđenijim Crnogorcima, a nemalo i bečke manire ima. Posvjedočio mi je to svojedobno i moj prijatelj, gospodin, po porodičnom imenu Ozrović, a navlastitom Domaš. On me uputio kako “po starinski” dami prići i rukoljub izvesti, kako se držati i nadasve se kavaljerski ponašati. U ljudovanju našem bilo je raznijeh zgoda.

Jednom se tako, gladni od daleka puta, namjerismo na neku krčmu pored puta.

– Viđeste li nekad gospođo tri Crnogorca gđe ručavaju? – upita Domaš kad spazi da domaćica oka ne skida sa nas, baš kad mi dohvatismo po komad jagnjetine.

– Dvojicu možda, ali trojicu zajedno nisam – odgovara gazdarica.

– Ma nije viđela junačina – kaza Raka.

– Ima li hladno pivo? Neko strano?

– Nažalost, nema. Samo karlovačko, znate, mi se držimo naše županije.

– Dobro je, dobro, ali ima li barem hladno karlovačko?

– Nažalost, nema… mislim, ovo je sasvim dobro ohlađeno.

– E, jebem mu, nemaju hladno pivo – procijedi Domaš ispod glasa.

Prionusmo poslu junački. Raka dohvati komad od plećke, Domaš bubreg, a ja otpih dobar gutljaj piva za početak.

– U slast!

– Jedno nikšićko – mahnuh – ali hladnije.

– Nažalost, samo karlovačko.

– Draga ženica, što ne bi … – doda Raka.

– Ma nije ovo loše, nije loše… – mrmlja Domaš.

– Daj mi soli, očiju ti – zamolih Raku.

Bogami, odradismo mi pošteno, polako i nekako lako ručak. Domaćica insistrira da nas kuća počasti palačinkama. Kako nije gospodski odbiti, damu klimnusmo glavama uz blagi naklon.

– Je l’ se danas plaća? – upita na kraju Domaš sa đavolskim smiješkom.

Presvijetla Ekselencijo, ne bi više duljio i Vaše dragocjeno vrijeme u vjetar rasipao, već evo dodajem pokoju riječ o sopstvenom pisanju poezije. Već sa sedam godina, čim sam naučio pisati i svršio prvi razred, tokom ljetnjeg raspusta spjevao sam ovu pjesmu:

Domovina
Ovdje vrhunac, tamo dolina,
To je moja draga domovina.
Sunce prži, kiša pere,
Domovina je i voće dok se bere.
I pitam:
Otkud šuštanje zlatnog lišća?
Domovino, pa to si ti!

Poslije sam bio školski recitator, a vazda sam lijepe ocjene iz pismenih radova dobijao. Napisao sam ja dosta pjesama, a pisao sam i jedan roman, no nijesam imao snage i volje da ga skončam. Glavni mi se lik već na četvrtoj stranici okliznuo i survao u provaliju. Možda nije mjesto da ovđe ističem, ali svojeručno sam napisao i sedamdeset i šest molbi za stalno zaposlenje sa svom priloženom dokumentacijom.

Pitao sam samoga sebe i mnogo ljeta kasnije koji to bješe presudan čas kad se čovjeku u životu razbistri i sve mu sasvim jasno pred očima bude. O nacionu svome svaki čovjek razmišljati može tek u punoljetstvu, kad prijeđe četrdesetu. Kada i kako sam ja postao Crnogorac? Bješe li to kad Gorski sam vijenac ponovo čitao, u Ulcinju baš nekako sred ljeta s đevojkom Bojanom ljubovao, ili može bit dok sam udisao čisti durmitorski vazduh koji su neki Amerikanci, iz Nju Jorka kažu, šćeli prodavati u konzervama za skupe pare preko okeana. Ne znam, nijesam nikada tome pridavao dužne pažnje.

Ipak, biće da se taj momenat zgodio dok smo, ponad puta iz Rijeke za Zagreb, Domaš Ozrović, Vidoje Raković i ja jagnjetinu sa mladim lukom jeli i mlakim pivom zalijevali.

I zato prilažem ovaj ferman i lijepo molim Njegovu Ekselenciju, ambasadora Crne Gore u Zagrebu da razmotri moj predmet, te da me upiše u državljanstvo koje po pravdi mislim da zaslužujem.

Eto, tako! Ništa nijesam slagao, već sam vam sve po istini kazivao, tako mi Bog pomogao!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.